- I...?
- Šta... i?
- Hoćemo li?
- Nego šta ćemo!? Zaskočili smo ove iz „Buke“ da nam što prije daju prostor da ispromovišemo snimanja u Sarajevu i šta bi ti sad?
- Malo mi je glupo ovo sam sa sobom...
- Alo, nemaju ljudi slobodnih novinara za klasični intervju! Vidiš li šta se događa unaokolo - priča priču stiže.
- Isitna. Hajmo onda...
- Prvo pitanje: šta ima?
- Pa, kad već pitaš... (smijeh, pa onda osmijeh koji imaš kad nasmiješ sam sebe, pa onda ozbiljna faca - jer skontaš da je to samo tebi smiješno...). Došlo je vrijeme da, nakon 15 godina, polako zatvaramo ovaj dio stand-up priče.
- Šta je? Gotovo sa stand-up komedijom?
- Ma, ne. Ali, vrijeme je za malo drugačiji pristup. Probao bih sad ono - manje rada za više para!
- Uh, baš originalno!
- Dobro - to baš i nije, ali znaš i sam da ostalo i jeste!
- Znam, ali daj sad sve to opiši, jer oni koji ovo čitaju to vjerovatno ne znaju. A usput i dobro zaključuju da se naslućuju simptomi šizofrenije...
- OK, dakle... Nakon 15 godina u stand-up komediji iliti - komediji s nogu, kako sam je svojevremeno krstio....
- Užasan prijevod od „stand-up comedy“!
- Jeste, ali se lako pamti! Dakle... nakon decenije i po, odlučio sam se na nekoliko stvari.
Prva je da sam u svijet pustio svoju jednosatnu stand-up predstavu na engleskom jeziku „The Balkan Brain“. To je prva predstava tzv. specijal na engleskom koji je napravio jedan naš komičar. Odradio sam je već par puta tu kod nas, pa još i u Finskoj, Rusiji, Češkoj... Ima tu još malo posla, ali mislim da će do leta to biti predstava koja će bez problema naći svoje mjesto na festivalima stand-up komedije po svijetu.
Zatim, a ovo mi je trenutno najvažnije: u Sarajevu ću u tri dana zaredom (27-29. novembar) u tri različita prostora (Sloga, BIS: Imperial, Coloseum) izaći sa svoje tri različite predstave (Rok trajanja, Muškarac, S NOGU*) i to će - jako je važno da to naglasimo - biti zadnje izvedbe tih predstava ikada u Sarajevu! A zašto to radim, jednostavno je: sve se to snima! Još ne znam gdje ću te svoje video specijale da plasiram, ali ću ih svakako prvo predstaviti - Netflixu!
- Ih!?
- Ah, znamo i ti i ja koliko je to na dugom štapu, ali ako ih ja ne pitam... teško da će oni mene. Mi smo njima interesantni koliko Banjaluci jedno, hm... Čajniče! Čuli su za nas, ali smo im predaleko i premali. To znači - ako ih mi ne dozovemo, oni se nas sjetiti neće!
- To je to što se tih snimanja tiče?
- Još nešto - treba mi pismena publika! Baš zbog javnog snimanja će broj mjesta biti ograničen, dakle ne treba mi stotine ljudi, ali želim one koji će se smijati... na pravim mjestima! Znam da je možda nepraktično da za ubuduće otuđujem dio potencijalnih gledatelja koji bi kupovali karte, ali za ovo mi baš sad trebaju ljudi koji su otvoreni, slobodnog duha, s nešto škole i nekog urbanog duha. Svjestan sam gdje živimo i da je ovih drugih više. Ali oni već imaju oni svoje hore, omče i ostalu menažeriju. Ima i onih koji dolaze samo na poznata TV imena, e da bi ih - vidjeli uživo! Manje je njima važno šta će tamo moći čuti i je li to smiješno, oni su tu da vide - njega ili nju!
Pravi „obožavatelji“ s onim nekim staklenim sjajem u očima i osmijehom iz čijeg ćoška se ponekad i slina nazire! Ne. Meni trebaju oni koji su spremni na nešto drugačije, provokativnije, možda i pomalo bolno, ali svakako veselo. Treba mi publika koju glava ponekad zaboli od viška razmišljanja, a ne od manjka zuba u njoj!
- Kako si to dobro rek'o!
- Joj, hvala ti!
- Ne zaboravi dati informaciju gdje će ljudi nabaviti karte!
- Tu se uzdam u ovo ranije opisano, pa ću samo napomentu da sve što trebaju znati mogu da nađu na KupiKartu.ba
- A ovo treće što planiraš?
- Hajde da to ostavimo za poslije snimanja u Sarajevu! Recimo samo da je to najboljih sat i kusur!
- Jesi li ti to upravo namignuo?
- Da. Zašto?
- Pa, kako to da čitaoci vide!?
- Opiši.
- Kako?
- Pa, snađi se...
