Američka javnost, mediji i političari proteklih sedmica obilježavaju pedesetu godišnjicu jednog od najpotresnijih događaja u američkoj istoriji - ubistva najmlađeg i jednog od najpopularnijih američkih predsjednika, Džona Ficdžeralda Kenedija.
S mogućim izuzetkom ubistva Abrahama Linkolna, nijedna pojedinačna smrt nije toliko uticala na američku psihu kao atentat na Kenedija. Njegovo ubistvo na mnogo je načina odredilo ton uznemirujuće decenije koja će slijediti. Kenedijev život i smrt bili su predmetom hiljada knjiga, nebrojenih televizijskih emisija, novinskih članaka, dokumentarnih i igranih filmova.
Kada se u Googleov pretraživač upiše "Ubistvo Džona Kenedija" dobije se više od 14 miliona odgovora. Iako je prošlo pola vijeka, interes za
Kenedijevu sudbinu i dalje je ogroman, a izdavači koji neumorno štampaju nove knjige o njemu kažu da se vjerojatno radi o najvećoj priči u američkoj istoriji.
Kenedi je ubijen dok je njegova predsjednička kolona prolazila Dealey Plazom u Dalasu u 12.30 sati po mjesnom vremenu, u petak 22. novembra 1963. godine. Li Harvi Osvald je čovjek optužen za njegovo ubistvo. Ispucao je tri metka iz visoko kvalitetne talijanske vojne puške s prozora na šestom spratu obližnje zgrade skladišta teksaških školskih udžbenika i povezanih materijala.
Istragom utvrđena verzija događaja propituje se neslužbeno sve do danas, ali službena verzija i dalje glasi da je Osvald djelovao sam i da su dva od njegova tri metka pogodila predsjednika i nanijela mu tako teške povrede da je proglašen mrtvim u bolnici 45 minuta kasnije.
Intrigantne teorije zavjere
Najmanje 60 posto Amerikanaca pola vijeka poslije u to ne vjeruje, a to je više nego što ih zna ko je Džo Bajden. Teorije zavjere i dalje prevladavaju. Radikalna ljevica, reakcionarna desnica, mafija, CIA, FBI, Kubanci, Sovjeti, američka vojska, izraelska tajna služba, potpredsjednik Lindon Džonson ili bilo koja kombinacija navedenih aktera spominjali su se decenijama kao mogući organizatori Kenedijeva ubistva, a i danas su teme recentnih knjiga.
Li Osvald u centru je svih teorija jer su dokazi protiv njega takvi da ga je nemoguće izostaviti. Vorenova komisija, tijelo koje je uspostavio Kenedijev nasljednik Lindon Džonson kako bi provelo istragu i nosilo je ime po predsjedniku vrhovnog suda Erlu Vorenu, prva ga je imenovala kao jedinog atentatora. U svom završnom izvještaju na 889 stranica, objavljenom u septembru 1964. godine, Komisija je utvrdila da je Osvald Kenedija ubio sam. Famozni zaključak o "čarobnom metku", jednom zrnu koje je mijenjajući smjer pogodilo Kenedija i teško ranilo teksaškog guvernera Konelija koji je sjedio ispred njega, pridonijelo je raspirivanju teorija urote.
Nekoliko stotina knjiga napisano je u međuvremenu na tu temu, a 90 posto ih razrađuje ovu ili onu teoriju zavjere i odbacuje nalaze Vorenove komisije. Postoje opravdane kritike na metodologiju rada te istražne komisije, ali tri su druge istrage različitih američkih administracija potvrdile njene nalaze.
Zašto su onda teorije zavjere i nakon pola vijeka toliko žive?
Ljudima, kažu sociolozi, teško je shvatiti kako bi nekakav osamljeni i mentalno nestabilni pobunjenik protiv establišmenta, makar to bio bivši vojni snajperist poput Osvalda, mogao posve sam tako nauditi instituciji predsjednika pa im je genijalna i nedokučiva zavjera mnogo prihvatljivije objašnjenje. Malobrojniji protivnici takvih teorija kazaće da je nakon ubistva buknula industrija urota i da je svaka, i najsitnija anomalija u istrazi višestruko prenaduvana. I kako to, dodaće, da ni nakon 50 godina, uza svu silu istraživača niko nije dokazao nijednu od tih teorija, koje su zadnjee decenije pronašle novu hranu raširenom pojavom interneta.
Kenedi je u trenutku ubistva imao samo 46, a njegova supuga Džeki tek 34 godine. Atentat u Dalasu kolektivno se urezao u memoriju Amerikanaca. Onima koji su ga doživjeli sjećanja su svježa i nakon pola vijeka, a onima rođenima poslije na raspolaganju su brojna dramatična svjedočanstva - snimke bračnog para Kenedi kako nasmiješeni izlaze iz Air Force Onea na aerodromu, zamrznute fotografije JFK-a kako posljednji put maše okupljenima, strava Zapruderova filma koji do sitnih pojedinosti prikazuje atentat, televizijske snimke, suza Voltera Kronkajta dok čita vijest da je
Kenedi mrtav, ad hoc prisega Lindona Džonsona, vojnički pozdrav malenog dječaka koji je izgubio oca i dignitet prve dame koja je svojim primjerom spriječila da se nacija ne raspadne u komadiće iako je prolazila kroz lični pakao.
Danas, svih šestoro koji su toga dana bili u predsjedničkoj limuzini više nisu živi. Džeki Kenedi umrla je 1994. godine od leukemije, teksaški guverner Džon Konali umro je godinu prije nje, a njegova supruga 2006. Preminula su i obojica agenata tajne službe, vozač i suvozač limuzine.
Posljednji živući neposredni svjedok je treći agent tajne službe, sada 81-godišnji Klint Hil, koji je nakon pucnjeva izjurio iz automobila iz pratnje i skočio na stražnji dio Kenedijeve limuzine kako bi svojim tijelom zaštitio predsjednika i prvu damu.
"Nedovršeni predsjednik", ali i model i ikona
JFK rođen je 1917. godine, kao drugi sin i jedno od devetoro djece 'tajkuna' Džozefa Kenedija. Rijetko je koji otac stavljao takav pritisak na svoju djecu kao on. Kada mu je najstariji sin Džozef mlađi poginuo u Drugom svjetskom ratu, 'Džek' je određen za nasljednika, a njegovo pripremanje za predsjednika očeva je opsesija.
Kenedi je izabran u Kongres 1946. kao 29-godišnjak. Senator je postao u 35., a najmlađi američki predsjednik 43. godini. "Od trenutka kad se prvi put takmičio za Kongres, otac ga je naučio svemu, od toga kako se češljati i kakva odjela nositi, do toga kako istovremeno biti duhovit i mudar u obraćanju javnosti", kazao je David Nasaw, autor biografije
osnivača dinastije Kenedi. Priča uoči njegove predsjedničke kandidature već je bila posložena. Zgodan, pametan, atletski građen junak iz Drugog svjetskog rata, porodični čovjek koji će revitalizovati zemlju nakon osmogodišnje vladavine 'djedice' Ajzenhauera.
Kenedijeva "mistika" koja pojednako privlači turiste i istoričare nije počela s njegovim predsjedništvom i nije u opasnosti da nestane i 50 godina poslije smrti na dužnosti. Njegovo ime 'posvećeno' je ubistvom, a mnoge mane, ženskarenje, skriveni zdravstveni problemi, političke intrige, oproštene su u brojnim anketama koje ga stavljaju u red najvoljenijih bivših predsjednika.
Iako je s približavanjem godišnjice u američkim medijima pokrenuta rasprava je li Kenedi stvarno bio velik predsjednik kao što mnogi misle ili samo prvi 'celebrity-in-chief', posljednjih 50 godina potvrdilo je neprolaznost Kenedijeve privlačnosti.
"Imao je dara okupiti naciju oko humanih i idealističkih pitanja", rekao je Pulitzerom nagrađeni istoričar Robert Karo, dokazujući to primjerima Kenedijevih postignuća u samo hiljadu dana predsjedništva - pokretanju svemirskog programa, osnivanja mirovnih snaga, zabrane nuklearnih pokusa i nadasve mirnom rješenju kubanske krize.
Oni koji se s time ne slažu reći će da je Kenedi "nedovršeni predsjednik" koji je ostavio u naslijeđe puno ideala, ali s ograničenom realizacijom. Veći dio onoga što se Kenediju pripisuje završili su njegovi nasljednici. Njegova je ostavština zapravo 'nacrt', smatra dio istoričara.
No Kenedi je u trenutku izbora nesumnjivo bio pokretač promjene i potaknuo je među Amerikancima razdoblje puno nade. Nije stigao ostariti, posijediti i ostao je simbolom prodorne mladosti i neukaljanih obećanja. Gotovo svi američki predsjednici poslije Kenedija pozivali su se na njegovo naslijeđe. "Kenedi i dalje služi kao model američkim predsjednicima kada je u pitanju harizma, retorika, šarm, stav i sposobnost vođenja", kaže univerzitetki profesor Leonard Steinhorn.
"Što godine više prolaze, Kenedi postaje sve veća ikona", smatra predsjednički biograf Robert Dalek, jedan od mnogih autora čija knjiga o Kenediju izlazi ove jeseni. "Naravno, djelimično je to zbog atentata. Ali to ne objašnjava u cijelosti kako se njegov fenomen održava u javnosti". Predsjednik Vilijam MekKinli, poentira Dalek, ubijen je 1901. a pedeset godina poslije jedva da je iko znao ko je on bio.
