Umjetnički genij ne samo svoga vremena, stvaralac koji je u umjetnost uveo neobično lijepe, ali i teško razumljive novine, Pablo Picasso je nesumnjivo bio i ostao najorigionalnija, najsilovitija i najraznovrsnija ličnost u svijetu slikarstva XX vijeka. Iskoristio je svoj talenat i transformisao svijet umjetnosti.
U stalnome poigravanju sa različitim stilovima i tehnikama, koristio se uljem, vodenim bojama, pastelom, gvaš-tehnikom, olovkom i tušem.
Crtao je, slikao, izrađivao skulpture i litografije, eksperimentisao sa keramikom, sastavljao mozaike i osmišljavao murale. Njegova je umjetnost bila predmetom žučnih rasprava i diskusija i tokom njegovog života, te čak i sada, dvadeset devet godina nakon njegove smrti, javno je mišljenje još uvijek neusaglašeno. Međutim, ono u čemu se kritičari i teoretičari umjetnosti gotovo bez izuzetka slažu jeste da je njegova djela moguće ili naprosto obožavati, ili im se može osporiti umjetnička vrijednost, te se kao takva omalovažavaju i preziru. Sredina ne postoji, niti je moguće ostati ravnodušnim pred njegovim platnima.
Pablo Picasso nije bio čovjek koji je dopuštao da ga vuku za nos. Sebe je često znao uporediti sa bikom, no na umu sigurno nije imao neku pripitomljenu domaću vrstu. Prije da je to bio neukroćeni torro španskih korida, uzgajan za bespoštednu, surovu borbu, kako su vremenom shvatile i žene koje su se smjenjivale kroz njegov život.
"Nepredvidiv poput bika, čak i u razgovoru, dok bi slušao nekoga, u mislima bi znao odlutati daleko. Zadržati njegovu pažnju bilo je isto što i pokušati uhvatiti pogled bika. Vrijeme i strpljenje nisu se mogli podudariti u njegovom nemirnom životu......često bi odlučio krenuti drugim pravcem, dok je njegov um 'skokovito' prelazio sa jedne ideje na drugu.", pisao je o Picassu njegov prijatelj Jaime Sabares.
Guernica, jedno od Picasso-vih najcjenjenijih djela, nastalo je kao slikarov protest protiv građanskog rata u Španiji. Na ovome je platnu Picasso istrgnuo prizore ravno iz arene u kojoj se bore bikovi kako bi što vjerodostojnije predstavio strahote i patnje kroz koje je prolazila cijela nacija. Međutim, konji čije su slabine obložene jastučićima kako bi ublažavali udarce bikova, predstavljali su žene nastradale prilikom bombardovanja njemačkih snaga, objasnio je Picasso.
Ipak, to nije bio razlog zbog kojeg je Dora Maar, njegova ljubavnica u vrijeme kada je nastala Guernica, tvrdila da bi i ona trebala biti priznata ko-autoricom Guernice. Naime, ono što se zapravo desilo jeste da je impulsivnome Picassu dosadilo slikati tačkice na konjima, te je kist predao Dori da nastavi sa tačkanjem i odmijeni ga na neko vrijeme. Dorin je zahtjev za autorskim pravom prihvaćen kao šala. No, humor nerijetko skriva stvarnost koja je, uglavnom, nešto ozbiljnija. Dora, koja se profesionalno bavila fotografijom i slikarstvom, bila je u njegovom ateljeu i fotografisala ga dok je slikao, kada je Marie-Theresa Walter, Picasso-va bivša ljubavnica došla da ga posjeti. Dvije su se žene, kao prave suparnice počele svađati, sve dok se Marie-Therese nije okrenula Picassu koji je, inače, slušao uvrede koje su njih dvije razmjenjivale i potpuno mirno slikao, sa riječima:
" Ti odluči koja od nas dvije odlazi!"
Picasso je kasnije izjavio da je bilo izuzetno teško donijeti odluku, jer su mu se obe sviđale, ali iz različitih razloga. Marie-Theresa zbog toga što je bila nježna i draga, kao i zbog toga što je znao da bi ona učinila sve što bi od nje tražio. Dora mu se, s druge strane, sviđala zbog svoje zadivljujuće inteligencije i snažne ljepote. Picasso im je hladnokrvno rekao da se za njega moraju same izboriti, što su one i učinile. Tučom, naravno. Upravo kako je on i želio!!!
Cijeli je njegov dugi život bio krajnje neobičan, od samog početka kada je na svijet došao kao mrtvorođena beba, pa do smrti u 92 -oj godini života. No, čak i uz svu dramatičnost na koju kao da je samim rođenjem imao pravo, njegove brojne ljubavne avanture ipak su bile, a i danas jesu, predmet interesovanja i iskrenog divljenja ne samo muškaraca, već i mnogih žena. Vođen nesputanom strastvenošću, ovaj je nezasiti ženskaroš ulazio iz jedne veze u drugu, ne mareći pretjerano za osjećanja žena koje je volio. Picasso-ov libido je nesumnjivo bio neodvojivi dio njegovog umjetničkog stvaralaštva. On nikada nije tajio da je spavao sa gotovo svim svojim modelima. Rad, seks i duvan, po sopstvenome priznanju, bile su njegove "jedine" ovisnosti. Bio je jedan od rijetkih umjetnika koji nije pravio razliku između kreativnog i produktivnog rada. Žene, prema kojima je imao promjenljiva, i često protivrječna osjećanja, bile su njegova najveća inspiracija - na platnu je ženu znao prikazati kao raspuštenu drolju, koja raširenih nogu opkoračuje bide, ali i kao ženu-majku, utješiteljicu, praiskonsku snagu i stub porodice.
Svaka od njegovih ljubavnica prisutna je na njegovim platnima. Svakoj od njih dao je osobeni stil, posebnu boju ili simbol. Svojim se slikama obraćao ženama koje je ljubio u vidu zagonetnih poruka.
Sa svakom novom ženom koja bi ušla u njegov život, i sve ostalo bi se izmijenilo, tvrdila je Dora Maar. Međutim, obrazac je uvijek bio isti. Svaka od žena bi najprije imala uzvišeno mjesto na pijedestalu, a potom ne bi bila ništa bolja od otirača! , govorila je nakon raskida sa Picassom Francoise Gilot.
Fernande Olivier - "la belle Fernande", kako joj se Picasso obraćao, bila je među prvima koje su se uvjerile u istinitost ove tvrdnje. Bila je njegova prva zvanična ljubavnica. Mladi Picasso ju je u žaru oduševljenja i zaljubljenosti nazivao Gaugin-ovskom ljepoticom, a dok ju je slikao ponašao se poput samog Boga koji je stvarao svoju Evu. Pored toga što je novac za život zarađivala kao model, Fernande je takođe bila umjetnica. Slikala je i crtala, no odabrala je da svoju kreativnost i talenat koristi osmišljavajući svakodnevni život sa Picassom. U ovoj je vezi Picasso osjećao pritajenu bojazan i anksioznost, nadajući se, a istovremeno i strahujući, da bi veza mogla prerasti u nešto ozbiljnije i trajnije. Taj je strah izrazio na platnu "Žena koja spava", gdje je prikazao sebe kako sjedi pored kreveta, izgubljen u mislima i maštarenju. Tokom godina zajedničkog života, zahtijevao je da Fernande neprestano bude pored njega. Nije ga bilo briga da li će ona kuhati ili ne, da li će čistiti kuću.......zabranio joj je čak da ide sama u kupovinu i prisilio je da živi potpuno izolovanim životom. Njezino mladalačko dokoličarenje i senzualnost koju ni on nije mogao kontrolisati, bili su kamen temeljac njihove veze. Svojim zdravim optimizmom liječila je njegovu depresivnost.
Njegovo se unutarnje zadovoljstvo i smirenost koju je stekao zahvaljujući Fernande najviše manifestovala na njegovim platnima. Ironično je da je u to vrijeme roza bila najdominantnija boja kojom se koristio. Međutim, u toj "ružičastoj" fazi nije se dugo zadržao. Nakon sedam godina provedenih sa Fernande, njihova bliskost je sve više slabila i kada više nije mogla podnositi njegove laži i prevare, Fernande ga je napustila i otišla sa mladim italijanskim slikarom. On je tada već bio ludo zaljubljen u Marcelle Humbert, djevojku poljskog slikara Marcoussisa, koju je sreo u jednom pariškom kafeu i zaljubio se na prvi pogled. Nije prošao niti jedan cijeli dan od Fernandinog odlaska, a Marcelle, koju je on zvao Eva, već se preselila u njegovu kuću. Živjeli su zajedno sljedeće četiri godine, kada je Eva saznala da boluje od raka i nedugo nakon toga i umrla.
Sljedeća žena koja se pojavila u njegovom životu bila je ruska balerina Olga Khokhlova, kojom se čak i oženio. Imao je četrdeset godina kada mu je Olga rodila sina Paola. Brak i očinstvo nije smatrao preprekom da ostane vjeran svojoj prirodi, te je i tokom bračnog života posjećivao javne kuće i varao Olgu kad god je imao priliku za to. Tako je i započeo vezu sa 17-ogodišnjom Marie-Theresom Walter. Ona je bila njegov model i pojavljivala se na apsolutno svim njegovim platnima i gravurama koje je radio u tome periodu. Poslužila mu je i kao model za skulpturu "Žene sa vazom", izložene po prvi put 1937. godine u Parizu, a koja je poslije Picasso-ve smrti postavljena na njegovom grobu. Žene su se smjenjivale jedna za drugom. Sa njima je bilo isto kao i sa njegovim slikama - čim bi završio sliku, ostavljao bi je sa strane, potpuno neazinteresovan i započinjao raditi novu. Tako se nakon Marie-Therese pojavila Dora Maar, zatim Francoise Gilot i na kraju Jacqueline, njegova druga supruga, jedina žena koja je uz njega ostala do samoga kraja.
Žene nisu bila ništa više do žrtve prinošene na oltar njegove umjetnosti, poput djevica ili najboljih među atinskim mladićima koji su svojevremeno žrtvovani čudovištu Minotauru. Sam Picasso je bio opčinjen mitom o Minotauru, čudovišnome biću iz grčke mitologije kojeg je kralj Minos zatvorio u lavirint. Poistovjećivao se sa simbolom ovog divljeg, neukrotivog autsajdera u neprijateljski nastrojenom svijetu, prepunome nerazumijevanja i osude. Mnogi su primijetili da žene na njegovim portretima nikada nisu bile nasmiješene. Maya, njegova kćerka, sjeća se da Picasso nije smatrao privlačnima žene koje su se smijale, te je svaki put kada je slikao njezinu majku, njoj branio da se smiješi. Dora Maar, napuštena i ponižena, rekla je da on nikada u svome životu nije volio i da uopšte nije ni znao šta ljubav znači. Vjerovatno je bila u pravu, jer jedina strast koja je upravljala njime do kraja života bila je strast prema umjetnosti. Bio je čovjek pretjerano kontradiktoran, čovjek koji je sa užasavajućim skepticizmom negirao sve istine i odbacivao ih kao laži. Imao je pogled dželata, čijoj magnetnoj snazi žene nisu mogle odoljeti. Ali su, živeći sa njim i pokušavajući zadobiti njegovu ljubav, naučile da je on bio i okrutan i nježan, istovremeno osjećajan i hladan, plemenitog srca i nemilosrdan....
Henry Matisse i Georges Braque, obojica priznatih slikara moderne umjetnosti i obojica bliskih Picasso-vih prijatelja, bili su takođe originalni. Obojica su stvorili sopstvene stilove, kojima su, uglavnom, bili dosljedni, dok je Picasso, koji je svoju grozničavu kreativnost i neiscrpni talenat sačuvao do duboke starosti, bio čovjek različitih stilova, koji je kroz svoj rad i život otkrio i predstavio umjetnost kao neprekidan proces istraživanja. Stvorio je univerzum za sebe, naselio ga ljudskim bićima koja je sam stvorio, zvjerima i mitološkim bićima kakvim ih je on vidio. Njegovi modeli možda nisu bile ništa više od seksualnih objekata, međutim, na svojim im je platnima Picasso dao određeno mjesto. "Žena koja plače" mogla je biti Dora Maar, no isto tako bi mogla biti i bilo koja druga uplakana žena. Ta bi žena mogla biti izraz ljudske patnje uopšte, svevremenski izraz saosjećanja i boli. Doživjeti Picasso-vu umjetnost kao bilo šta manje od toga značilo bi ograničiti je. Nazvati je određenim imenom, bilo bi isto kao i ukrotiti je, a sam Picasso bio je i ostao neukrotiv, kako njegovo srce, tako i cjelokupno njegovo djelo.
" Za mene slika nije svršetak niti dostignuće, već prije da je srećna prilika i umjetničko iskustvo. Pokušavam izraziti ono što sam pronašao, a ne ono što tražim. Ja ne tražim - ja nalazim."
Tekst je iz BUKA arhive
