”Mi iznova, uporno i bezglavo prolazimo kroz te neke cikluse užasa. Horor pisac u meni bi rekao da je u pitanju ovo tlo koje je prokleto i koje uvijek traži krv, znoj i suze kojih se nikad neće zasititi sve dok ovdje ima ljudi koji su spremni da ih proliju. Moja racionalna strana se ne bi složila, već bi rekla da smo jednostavno u pitanju mi koji smo već vijekovima naviknuti na polupane i okrpane živote u tim ciklusima iz kojih je teško naći izlaz”, rekao je Mitrović u razgovoru s novinarom Buka magazina.
Pisac Ninoslav Mitrović nedavno je objavio svoju treću knjigu ”Vrapci u oluji” za izdavačku kući Imprimatur, a promociju romana održaće u Banjaluci 22. jula u bašti ”Chill out caffea” koja se nalazi u ”Narodnoj i univerzitetkoj biblioteci Republike Srpske”.
Čitaoci su do sada navikli da čitaju priče nastale iz Mitrovićevog pera nadahnute mistikom i stravom, međutim, njegov najnoviji roman žanrovski se ne dotiče tih stvari. On govori o vremenu nakon Prvog svjetskog rata i glavnom liku Bogradnu Prvuloviću koji se vraća kući s krvavih bojišta i pokušava da se snađe u zlu vremenu i izvede porodicu na pravi put.
O njegovoj najnovijoj knjizi razgovarali smo s autorom Ninoslavom Mitrovićem i saznali šta ga je inspirisalo da napiše ovaj roman.
Do sada ste objavili zbirku priča ”Gluvo doba” i roman ”Crni pupoljak”. Obje knjige žanrovski pripadaju stravi i užasu. Da li i Vaš najnoviji roman ”Vrapci u oluji” spada u taj žanr?
Moj novi roman nije horor u pravom smislu te riječi, iako to ne znači da je prijatno, opuštajuće štivo. Roman ”Vrapci u oluji” govori o ljudskoj prirodi koja je često veći monstrum od nekih izmišljenih bića iz priča ili filmova strave. Ipak, nije ga lako svrstati u samo jedan žanr. On je podjednako i istorijski roman i psihološki triler i drama i detektivska priča. Pa na mjestima čak i horor, jer meni je bitno da u svojim knjigama što vjernije dočaram atmosferu koja je u ovom romanu prilično tjeskobna, pa i strašna. Ono što sam za roman rekao kad sam ga najavio prije dvije godine, a to je da se radi o južnokorejskom vesternu u istočnoj Srbiji, možda ga najtačnije opisuje.
Odakle interesovanje da pišete mistične i horor priče?
Rekao bih da je to bila ljubav na prvi pogled, odnosno na prvo gledanje ”Noći vještica” nekad tamo davnih osamdesetih, ili možda malo prije toga filma ”Westworld” u kom je Jul Briner glumio jezivog kauboja u crnom. Nije jednostavno objasniti šta me je to privuklo horor žanru. Možda je u pitanju sama ta pomisao na nešto što ne može biti koja bi mi uvijek ubrzala srce i pokrenula mozak da radi brže nego inače. Nisam neko ko je sklon avanturizmu, pa vjerujem da je horor upravo ta mala doza adrenalina koja mi je sasvim dovoljna.
Vampir je riječ koja etimološku potiče iz srpskoj jezika, što govori da se ovaj narod u prošlosti jako bavio pojavom tih mističnih bića koji svojim žrtvama ispijaju krv. Mislite li da je ovdašnje stanovništvo sujevjerno i danas kao što je bilo u prošlosti?
Sujevjerni smo, ili bolje rečeno, praznovjerni. Vjerujemo u sve i svašta, samo ne u ono u što treba. Pritom, veoma malo znamo o vlastitim predanjima, uključujući tu i bogatstvo mističnih bića kojima naš folklor i mitologija obiluju. To je donekle razumljivo jer smo dugo živjeli u vremenima koja nisu blagonaklono gledala na išta fantastično ili onostrano. Ja isto nisam mnogo znao o toj tematici, sve do studija etnologije, koje su mi pomogle da sagledam i shvatim koliko je dubok taj bunar iz kog, nažalost, malobrojni grabe tražeći u njemu inspiraciju za svoja djela.
”Vrapci u oluji” ipak govore o sasvim drugim stvarima, bave se periodom nakon Velikog rata i koruptivnim vremenima u kojem pošten čovjek teško može da se snađe, jer moral društva tog doba bio je na najnižem nivou. Ne mogu se oteti utisku da je i današnje doba slično tom od prije stotinu godina. Ovaj period poslije građanskog rata na tlu bivše Jugoslavije kao da je naš povratak u prošlost. Zašto je to tako?
Mi iznova, uporno i bezglavo prolazimo kroz te neke cikluse užasa. Horor pisac u meni bi rekao da je u pitanju ovo tlo koje je prokleto i koje uvijek traži krv, znoj i suze kojih se nikad neće zasititi sve dok ovdje ima ljudi koji su spremni da ih proliju. Moja racionalna strana se ne bi složila, već bi rekla da smo jednostavno u pitanju mi koji smo već vijekovima naviknuti na polupane i okrpane živote u tim ciklusima iz kojih je teško naći izlaz.
Vrapci iz naslova vaše knjige su zapravo metafora za te fine duše koje su najviše propatile i koje se se ne mogu snaći u zlu vremenu. Ko su vrapci današnjice?
To su isti ljudi kao i tada, prije tih sto godina, kao i stotinu godina prije njih. To su svi oni obični, jednostavni ljudi koji žive u smutnim vremenima kada poštenje i marljivost nisu karta do uspjeha i priznanja.
Imamo li mi šanse da se odupremo tom zlokobnom vraćanju ka istom? Hoćemo li ikada išta naučiti iz svojih grešaka?
Čovjek se nada dok živi. Bez nade, život je bez smisla. Tako se i ja nadam da hoćemo, bar kada stasaju nove generacije koje će, vjerujem, biti pametnije od nas.
Kada bi pisali hroniku o sadašnjim vremenima da li bi ta knjiga spadala u dramu, komediju, tragikomediju ili možda čak i Vaš omiljeni žanr horor i zašto bi odabrali baš taj žanr?
Trudio bih se uopšte da ne napišem tu knjigu. Šalim se, naravno. U svakodnevnici ovakvoj kakva je, ne pronalazim inspiraciju. Kao što sam rekao, u pisanju me interesuje prvenstveno nešto što ne može biti, nešto što je isključivo plod moje imaginacije, bilo da je u pitanju horor ili fantastika ili neka distopijska satira. Pritom, današnjica nam je toliko suluda da bi ju bilo teško nadmašiti ijednom knjigom.
