<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Priče ljudi koji su odabrali selo: Ranije ustajemo, više radimo, više se družimo i kvalitetnije živimo

Novi trend: Povratak mladih na selo?

Ima li mjesta idili pri povratku na bh. selo, iz kojeg već decenijama odlaze i mladi i stari. U bh. selo koje nestaje, u koje se godinama ništa ne ulaže...izuzev možda pred izbore.

18. maj 2016, 12:00

Živjeti u gradu ili na selu? U malom stanu ili prostranoj kući? Odlučiti se na jednostavnost održavanja stana ili opuštenost sjedenja u dvorištu? Užurbanost grada ili romantika sela?

O tome odavno razmišljaju u zemljama zapadne Evrope, gdje je već godinama prisutan trend odlaska ljudi iz grada u selo. Taj trend sve je prisutniji, ako je suditi prema medijskim natpisima, i u zemljama regiona, posebno Slovenije, Hrvatske i Srbije.

Često se ovaj povratak predstavlja u romantičnom i idiličnom svjetlu, kao život bez stresa, u mirnom utočištu prirode, daleko od taštog i sebičnog gradskog svijeta.

Ima li mjesta idili pri povratku na na bh. selo, iz kojeg već decenijama odlaze i mladi i stari. U bh. selo koje nestaje, u koje se godinama ništa ne ulaže...izuzev možda pred izbore.

Ipak, ne treba zaboraviti da ni gradovi odavno nisu ono što su nekada bili. Tvornica odavno nemamo, industrije takođe, o izvozu da i ne govorimo. Posla je iz godine u godinu sve manje i to je ono što muči većinu gradskog stanovništva.

Da li je rješenje povratak na selo, pokušali smo doznati iz razgovora sa našim sugrađanima koji su se odlučili na ovaj korak.

Za selo se odlučili kada su poželjeli veći stan

Ivana Kaser-Vukelić i njen muž su jedni od onih koji su odlučili napustiti grad i početi život na selu. Prve tri godine zajedničkog života proveli su u stanu od 35 kvadrata u banjalučkom naselju Mejdan. Radne dane su i nakon posla uglavnom provodili svako za svojim računarom, dok su vikende koristili da putuju, idu u prirodu, kampuju ili voze bicikl. Kako je vrijeme prolazilo, poželjeli su veći stan, a onda su shvatili da bi kuća sa imanjem ipak bila bolji izbor. Dugo su, kaže Ivana, tražili neki komadić zemlje sa dosta sunca, šumom i potokom, a želja im se konačno ispunila krajem prošle godine.

Trenutno su u procesu adaptacije kuće, štalice i njive, u selu Glamočani, pored Banjaluke, a već su nabavili koze, mačke i pse.


Porodica i prijatelji su različito reagovali na njihovu odluku da počnu život na selu. Neki su bili oduševljeni, a neki opet ovu odluku nisu razumjeli.

Njima se od tada život i njegov kvalitet drastično promijenio. “Ranije ustajemo, više radimo, više se družimo međusobno i sa drugim ljudima, redovnije jedemo, mnogo šetamo, ranije idemo na spavanje. Ranije smo u slobodnom vremenu dokoličarili, sada se raspitujemo o drvima, potpali, materijalima, alatima, kako sagraditi boks za pse, kako riješiti plavljenje potoka, kako složiti kamenu ogradu... Takvo razmišljanje budi uspavanu kreativnost, maštu, snagu, koju nismo ni znali da imamo i koja nas na kraju dana, kada idemo umorni na spavanje, čini ispunjenim“, kaže za Buku Ivana. Dodaje i da obaveze oko životinja nisu strašne i da se dobrom organizacijom i uz pomoć porodice i prijatelja, koji hrane i obilaze životinje kada su ona i muž na putu, sve stiže.

Iako su se odlučili za život na selu i bavljenje poljoprivredom i stočarstvom, oboje još uvijek rade u gradu i za sada ne misle napuštati ove poslove, barem dok ne stanu na noge i posao na selu krene.


U naselju u kome su kupili kuću žive još dvije porodice sa malom djecom koje su se doselile iz grada. Jedni su kao i Ivana i njen muž kupili kuću i imanje, dok je druga porodica imanje naslijedila i potom se doselila.

Obje ove porodice, kaže Ivana, koje na selu žive već 10-15 godina, tvrde da se  nikad više ne bi vratili u grad. Ivana i njen muž još uvijek nemaju jasan stav i čekaju da vrijeme pokaže da li je selo za njih najbolja opcija. Na pitanje da li se od života na selu može pristojno živjeti, naša sagovornica kaže da se na selu, uz mnogo truda i rada, može dosta toga proizvesti. Ako je riječ o prosječnom imanju jedne porodice, proizvede se dovoljno hrane i eventualno još nešto sitno za prodati ili pokloniti porodici i prijateljima. Ističe da je ipak potreban barem jedan stabilan izvor prihoda da bi se mogli nabaviti i platiti ostali materijali i usluge koje su potrebne, a koje se ne tiču života na selu.

Mladi zamišljaju život na selu u holivudskom stilu, ali nije to baš tako

I naš drugi sagovornik, Stevan Stančić, takođe se odlučio za selo. Iako bi život na selu uvijek izabrao prije gradskog, kaže da je teško živjeti isključivo od sitne poljoprivrede i stočarstva. Ipak dodaje i da je na selu lakše preživjeti sa manjim primanjima, a i drva su jeftinija i pouzdanija od gradskog grijanja. Zalihe hrane vam, priča Stančić, garantuju da nećete biti gladni čak i ako MMF ne uplati sljedeću tranšu.


Foto ilustracija

 “Nekako mi se čini da samo oni koji posjeduju velike farme ili poljoprivredna dobra mogu ostvariti stabilnije prihode pa možda i profit. Ali, da li je to selo? Kada ogromna siva zgradurina zatvorski drži sto krava koje se kljukaju koncentratom i nikada ne vide sunca? Ili ogromna njiva preko koje bruje traktori? To nije selo. To je kapitalističko izrabljivanje resursa i mislim da kad neko upadne u to, on ili ona ne živi na selu. Vi ste onda u čarobnom krugu stalnih potraživanja koje morate na vrijeme platiti u gotovom novcu, kao što je sjeme, stočna hrana, lijekovi za stoku. To je brzina, obrt novca i stres koji mi liči na Wall Street”, kaže Stevan Stančić, koji živi na selu u okolini Čelinca.

Dodaje i da je za većinu stanovnika sela jedina moguća varijanta kombinacija stalnih primanja i bavljenje sitnim seoskim poslovima kao podrška. I to će, ističe naš sagovornik, biti tako sve dok ljudi misle da su kupili "domaće pile" ili dok kupuju kilogram zanosnog okruglog i crvenog paradajza u supermarketu. Dobro je, smatra, što se to polako mijenja. Ipak vjeruje da nam je negdje u podsvijesti jasno da statistike kancerogenih oboljenja imaju i te kako veze sa onim što unosimo u sebe, ali još uvijek nema dovoljno snage i znanja da prekinemo čarobni krug rasprodaja i sniženja.

Kao glavne probleme života na selu istakao je borbu za novac, ali i borbu sa malograđanštinom, sa kojom se, ko ima snage za to, bori, a ko nema, prepusti se. Na pitanje da li su realni prikazi života na selu kao bezbrižnog života, bez stresa, Stevan nam je rekao da u jednoj mjeri sigurno jesu.

“Sigurno je da zdravije okruženje i priroda utiču na bolje raspoloženje. Ali, kod nas mladi zamišljaju život na selu u holivudskom stilu - sjediš na tremu drvene kuće, oko tebe priroda, uživaš. To jeste na momente tako, to jeste često, ali nije konstanta. Problem je što mnogi mladi imaju zamisao da idu na selo, ne zato što vole živjeti na selu, nego zato što u gradovima gube opcije”, rekao je Stevan, koji bi sa sela otišao pod uslovom da u zemlji vlada nekadašnji ekonomski koncept, kao u Jugoslaviji, kada je došlo do masovnog odliva življa sa sela u gradove i fabrike, pri čemu je garantovan posao sa stabilnim primanjima i riješeno stambeno pitanje.

Danas, kaže, grad slabo nudi ono što bi trebalo odlikovati urbanu sredinu. Nudi zagađenje, ne nudi mogućnosti. Ne nudi posao.

Na kraju razgovora, pitali smo našeg sagovornika da može da bira, da li bi opet odabrao život na selu. Rekao nam je da je njegova definitivna odluka, selo. “Ne pada mi na pamet da živim u nekoj postzemljotresnoj udžerici u Budžaku. Ili da čekam drndavi tramvaj na Čengić Vili, u paničnom strahu hoću li se stići istuširati pošto se voda isključuje, voda koju plaćam. Samo u slučaju visoke karijerne ponude, preselio bih se u naš bh. grad. I značajan dio tih sada zamišljenih prihoda bih uložio u dva smjera: ili bih dostupno vrijeme provodio na selu, ili bih putovao. Nema smisla da se gušim u smogu, nije vrijedno”, zaključio je na kraju razgovora za Buku Stevan Stančić.

Mlade na selo  tjera nezaposlenost

Da se mladi zbog nemogućnosti pronalaska posla posljednjih nekoliko godina sve češće odlučuju za odlazak na selo tvrdi i Zora Čolović, dipl. inž. polj. iz Centra za razvoj i unapređenje sela Banja Luka.

“Putem podsticaja koje dodjeljujemo, dosta dobro smo upućeni u situaciju vezano za povratak na selo, tako da mogu reći da je ovaj trend evidentan posljednjih pet godina. Najčešće je riječ o mladim ljudima koji su naslijedili imanja od roditelja i rodbine, koji tu već odavno ne žive. Dosta njih je pokrenulo i svoju vlastitu proizvodnju, bilo da je riječ o voćarstvu ili plasteničkoj proizvodnji. Imamo takođe dosta primjera mlađih ljudi koji rade u gradu, ali su nešto organizovali i pokrenuli na selu, tako da im je na kraju nerijetko hobi prerastao u nešto profesionalno”, kaže za Buku Čolović

Dodaje da Centar redovno dodjeljuje podsticajna sredstva za razvoj poljoprivredne proizvodnje. Uglavnom je riječ  o sredstvima za sufinansiranje voćarske i proizvodnje u zaštićenim prostorima, izgradnje hladnjača i sušara, objekata za uzgoj stoke, nabavku opreme i poljoprivredne mehanizacije  i dr. Trenutno je u toku projekat sufinansiranja nabavke voćnih sadnica, do iznosa od 10 hiljada maraka.


Foto ilustracija

“Ovaj trend povratka na selo sigurno će se nastaviti i u budućnosti. To nam svakodnevno potvrđuje i broj onih koji se informišu o ovoj opciji, zbog beznadežne situacije u gradu i nemogućnosti pronalaska posla. Ipak vjerujem da će i u narednom periodu  glavni razlog povratka selu biti nužda, a ne romantični povratak prirodi”, naglasila je Zora Čolović.

I na kraju možemo zaključiti da se mladi vraćaju na selo, ali u prigradska naselja i pod uslovom da mogu iskoristiti prednosti i gradskog i seoskog života.

Situacija u selima mnogo udaljenijim od gradova posve je drugačija. Ona su zanemarena, u njih se odavno ništa ne ulaže, nerijetko su i bez struje i dobre putne komunikacije sa drugim mjestima, a zimi, kada snijeg zatrpa, dosta ih bude danima odsječeno od ostatka svijeta.

U ovim selima, ako kojim slučajem i imaju školu, one su odavno prazne ili poluprazne. O ambulanti ili pošti da ne govorimo. Pretpostavlja se da samo 30 posto sela u RS ima lokalnu ambulantu, a mještani do najbliže zdravstvene ustanove u prosjeku moraju da pređu više od osam kilometara.

I dok god je situacija takva, ljudi, a posebno oni mlađi, biraće prigradska sela za život i nastojati  zadržati ili pronaći posao u gradu.