<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Profesor filozofije koji je zamijenio katedru kuhinjom: Gonjen nemirom i besparicom stigao sam do Irske

ALEKSANDAR TUTUŠ

Aleksandar Tutuš za sebe kaže da je Dinarac, kuhanjem se počeo baviti da bi preživio, njegov unutrašnji poziv su umjetnost i filozofija. Nedavno je objavio knjigu “_671_” u kojoj piše o običnim ljudima u neobično vrijeme.

29. novembar 2018, 9:25

Aleksandar Tutuš, profesor filozofije koji živi i radi kao kuhar u Irskoj, nedavno je objavio knjigu “_671_” koja je neka vrsta suočavanja pisca sa onim što se dešavalo na ovim prostorima i sa ljudima koji su stradali.

Sa njim za BUKU razgovaramo o knjizi koju je napisao, kuhinji, radu i životu u Irskoj i drugim temama kojima se bavi.

Aleksandre, možete li se za početak ukratko predstaviti, reći nam nešto o sebi?

U nekom predstavljanju na društvenim mrežama, zaneseno i sanjalački predstavio bih se kao avanturista, pjesnik ili mislilac. Ali, da li je istina o nama ono što sami mislimo o sebi, ili si dozvoljavamo to pravo, ili ono što drugi misle o nama. Ako damo prvenstvo drugima, neka to budu ljudi koji nas vole, u ljubavi je istina. Nisam ono što radim, ako na to mislite – ti nisi tvoj posao – kako reče jedan akter u kultnom Fight Clubu. Antropološki, ja sam Dinarac, volim Bunjina, slažem se sa Kjerkegorom, ne volim vlast, mada kažu da je svaka vlast od Boga. Težak sam čovjek, to se otme i onima koji me najviše ljube. A ako zaista priuštim sebi da se predstavim,  najkraće bih rekao da je samo življenje postajanje, ostvarivanje, stalno konstituisanje i ja se osjećam suštinski nedovršenim. Nedovršenost je istovremeno moja snaga i inspiracija.

Iako ste profesor filozofije, za život zarađujete kuhanjem, kako je došlo do toga da se posvetite kuhanju?

Nisam se do kraja iskreno posvetio, ne volim posao u kojem svaki zvuk printera koji štampa narudžbu zvuči kao oštra naredba i tako dvjesta ili trista puta u danu. Ali u trenutku kad nisam imao izbora kao mnogi i otišao gonjen nekim nemirom i besparicom iz Beograda na prvu sezonu na hrvatsko primorje,  morao sam se veoma fokusirati da opstanem, prije svega kao vrijedan radnik. I trebam li reći da nisam bio kuhar. Od tada je prošlo dosta godina, zamijeniti profesorsku katedru vrelom sezonskom kuhinjom rez je specifično bolan, kao porezotina od papira. Od te prve sezone u Crikvenici redale su se kuhinje i gradovi, hoteli, restorani, Italija, Njemačka, sada Irska. Moja Iva rekla mi je jednom, da li u neki suton ili jutro ne sjećam se više, sljedeće: Znaš, Aleks, tvoj posao je nekako blagosloven, nahraniš neke ljude, oni zadovoljni i sretni, gazda zaradi para, usrećiš i njega, za svoj rad dobiješ i ti novac, pomogneš sebi i svojim najbližima, to je blagosloven posao. I često mi prođe mislima ta njena rečenica. Od tih prvih sezona prošlo je dosta, sad sam u jednom hotelu na zelenom otoku, u samom vrhu hijerarhije, i ne mogu reći da nisam ponosan na svoju borbu i trud. A printer i dalje zvoni…

Živite i radite u Irskoj, kada ste se odselili sa ovih prostora, kakav je život u Irskoj?

Otišao sam 2015. Irska je peta zemlja u svijetu po BDP-u, sa minimalcem 9.75 eura po satu. Isto tako, ako ste vozač početnik ili stranac, za osiguranje pri prvoj registraciji automobila u Irskoj izdvojićete godišnje, ovisno o snazi motora, od dvije hiljade eura pa naviše. Irska je zemlja slobodnog naroda, ponosnog na svoju tradiciju i istoriju. Nekad siromašna zemlja iz koje se emigriralo, postala je bogatom zemljom. Natalitet među najvećim u Evropi. Na ulicama smijeh. Jede se i pije se, jer je to dobar razlog za okupljanje i druženje.

Da li se stranci u Irskoj susreću sa nekim problema, kojim?

Ako dođete u stranu zemlju, neometano i bez posebnih uslova zatražite i dobijete posao, račun u banci, stan, mislim da je suvišno govoriti o problemima. Seneka kaže u Pismima prijatelju da možeš otići na kraj svijeta, ali ako ti je duša bolesna, nećeš je moći ostaviti, nosićeš je sa sobom. Kako bi reagirali mještani nekog manjeg mjesta u Lici, Bosni ili Srbiji da dođe par stotina potpunih stranaca i lokalcima uzimaju zaradu ispred nosa. Puno više dobijamo po bijelom svijetu nego što smo spremni da damo.

Nedavno je izašao  Vaš roman prvenac “_671_”, možete li nam reći nešto više o njemu?

Roman 671 je priča o običnim ljudima u neobično vrijeme. To je roman o jednom tragičnom događaju, otmici putnika na pruzi Beograd – Bar 27.02.1993. O jednom društvu u nestajanju, o državi koja se, umjesto da bude majka i braniteljica svojih građana, pretvara u njihovu tlačiteljicu. Da napomenem, ne pišem o  počiniteljima zla, ne igram se istražitelja, pišem o prijateljstvu, ljubavi običnih ljudi, koji samo zbog drugačijeg imena stradavaju. Mogao se opisati i neki drugi događaj na prostoru bivše Jugoslavije, bilo ih je napretek, nažalost, odlučio sam se zbog veoma potrebnog suočavanja sa vlastitom prošlošću da počnem od vlastitog dvorišta, od nepočinstava za koja su odgovorni pripadnici mog naroda.

Sa kojim temama se u romanu suočavate? Koliko vam je to važno?

Stradanje nevinih, mržnja zbog drugačijeg imena, vjere, kluba… Zapravo je mnogo širi istorijski i društveni plan raspetljavanja tog klupka, koje pokušavam da bar samom sebi rasvijetlim i raspetljam. Iako umjetnost u današnjem vremenu virala i rijalitija ima sve manju korektivnu moć, smatram da ne treba odustati od umjetničke istine i njenog posebnog naboja, posebne prijemčivosti i zavodljivosti koja može da doprinese produbljivanju razumijevanja naroda na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Koje su neke osnovne poruke za koje se zalažete, koje provlačite kroz svoj rad?

Nastojim da se u pisanju, razgovorima, uopšte u kontaktima s ljudima, dovršim u vlastitom promišljanju stvarnosti i svijeta oko sebe. Činjenica je da sam imao šesnaestak godina kad je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji. Sad imam 44 i gotovo cijeli svoj život, dakle od tinejdžerskih godina do sad, živim u zatočeništvu mržnje i mitomanije. Ne mirim se s tim, i nisam jedini. Mnogo je ljudi s tim osjećajem kao kad preturate po džepovima misleći da ste nešto izgubili. Ključevi su tu, dokumenti, sitni novac, ali izgubili ste život, u prenesenom značenju. Nažalost, previše je onih kojima je gubitak bio sve samo ne metaforičan. Zanimljivo je gledati i čitati o savršeno izrezanim granitnim gromadama negdje u Andima, ali za mene je mnogo veća misterija, žar mržnje među braćom na Balkanu.

Šta Vam znači umjetnost, pisanje, koliko je teško u današnje vrijeme baviti se umjetnošću?

Hajdeger je pisao da je umjetnost sebe-u-djelo-postavljanje-istine-bića. Za mene je umjetnost također istina i smisao. Kantovski rečeno, bezinteresni pristup umjetnosti, umjetnost zbog nje same i istine koje u sebi nosi, naravno ako proniknete svojim talentom i mukotrpnim radom do nje je krv u mojim venama i smisao samog postojanja. Nastojanje da zadobijem umjetnost je težnja koja me možda najbolje predstavlja. To malo zrnce, skromno i škrto mislim da je najvrijednije što posjedujem.
Nije teško baviti se umjetnošću, teško je bez umjetnosti. Solženjicin je u zatočeništvu u Gulagu skupljao kore pogodne za zapisivanje, na koje je ugljenom napisao na hiljade stihova. Potom ih je učio napamet i uništavao. Težnja za umjetnosti je nekad veća od želje za životom. Da li se od umjetnosti može živjeti, to je drugo pitanje, ali mislim da je biti umjetnik stvar časti, a ne koristi.

Kakvo je Vaše mišljenje o postjugoslovenskom društvu, o životu i problemima sa kojima se sva društva suočavaju na ovim prostorima?

Vrlo kompleksno pitanje na koje je teško odgovoriti ne uplićući se u dnevnu politiku. Narodi na Balkanu - nisam pristalica ovog imena Balkan, neka mi oproste moji istomišljenici, puno logičnije mi je da se zove Dinarski poluotok nego balkanski - rijetko su bili gospodari svoje sudbine u istoriji. Dobar dio istorije od srednjeg vijeka naovamo obilježili su utjecaji agresivnih germanskih plemena i posebno turske invazivne politike. Nažalost za nas koji su kao i većina svijeta mislili da su završetkom drugog rata završili ratovi i da su neka poglavlja zatvorena, pokazalo se drugačije. Taj rat još traje, iako su ekpanzione strukture imale faze prestrojavanja. Početkom devedestih, drugorazredni činovnici na čelu Srbije, Hrvatske i ostalih republika odradili su posao i razbili Jugoslaviju. U unutrašnjem, samodogađajućem prstenu povijesti, nije to ostalo nigdje zapisano, za dvadeset, trideset godina zvučaće kao fantazija da je Jugoslaviju razbio neki tamo Zapad, Njemačka i slično. To ostaje nesaznatljivi krug svjetskog samodogađanja. Istorija ostaje Oluja, Srebrenica, Štrpci da sljedeće generacije ne bi slučajno napravile otklon od vladajuće mitomanije. U takvom mitskom okviru lako je vladati već opijenim i obezglavljenim masama. Malo, malo pa predsjednik Srbije pošalje poruku Srbima u Hrvatskoj – ne smije vas niko dirati, neće se ponoviti više oluja i slične non sense. A ja, kao Srbin iz Knina, kažem – nemoj me, molim te, ti i Vulin štititi, neka me štiti Ustav RH. Zašto to kažem? Zato jer se, bilo iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva, svakodnevno odapinju strelice mržnje i razdora, tako se narodi drže u tim okovima mita. Ovi koji vladaju danas su ideološki i na svaki drugi način nasljednici onih drugorazrednih činovnika koji su razbili bivšu državu. To je generator mržnje. A bez mržnje, svi bi živjeli bolje. Nije najveći problem što se Jugoslavija raspala, problem je kako se raspala.

Šta vas veže za ovaj prostor? Planirate li povratak ili ne razmišljate o povratak?

Volim Knin i Dalmaciju, volim Dinaru, miris ovčijeg đubra i pokošenog sijena, sunce i buru. Srušenu kuću u ratu doveo sam u stanje da mogu živjeti tamo. Želim da dođe ta sljedeća faza, da dalje pišem i stvaram, da držim stoku i pravim sir, da nudim ljudima varijante avanturističkog turizma uz moje gostoprimstvo, domaću zdravu hranu, trening, zdrav život i da zajedno raspetljavamo klupko koje nam se stalno mrsi oko nogu.