<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Rediteljka filma “Pomirenje” za BUKU: Region se ne može pomiriti dok svako ima svoju verziju događaja, istina je samo jedna

PODCAST

Bolna je i teška situacija, jer nakon toliko godina bi trebali da dođemo do konsenzusa šta se desilo.

04. oktobar 2021, 2:16

 

 

 

 

Gošća Bukinog audio podcasta bila je rediteljka filma „Pomirenje“ Marija Zidar. Zidar je slovenačka rediteljka a uradila je film o teškoj životnoj priči jedne porodice iz Albanije. Naime, jedna osamnaestogodišnjakinja je ubijena u ljutom porodičnom sukobu u brdima Albanije. Njen ožalošćeni otac je rastrzan pritiscima lokalnog biskupa i predsjednika nevladine organizacije iz prijestonice, ne samo da umjesto krvne osvete, oprosti ubici u zatvoru i njegovoj porodici kao hrišćanin, već i da se pomiri sa njima, kako je nekada zahtijevao prastari plemenski kodeks, Kanun. 

„Pomirenje“ je dirljiv i oštrouman prikaz patrijarhalnog društva uhvaćenog između prošlosti koja ne odlazi i neizvijesne sadašnjosti koja pritiska sva balkanska društva.

BUKA: Marija, ovo nije film samo o krvnoj osveti već o širim društvenim odnosima koji se reflektuju na različite oblasti. Zašto ste se baš odlučili za ovu temu?

Za mene ovo nije film o krvnoj osveti već o sukobu različitih sistema vrijednosti i o porodičnom sukobu. Ta druga tema je univerzalna jer u svakom društvu postoje porodični sukobi, a prva tema me ustvari zainteresovala da uradim film. Već 2013. jedan albanski istraživač koji se bavio ovom temom rekao mi je da je ova priča hiljadu puta bila obrađena ali nikad na način koji bi trebalo. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem tu temu.  Oktrila sam da jeste nekad postojalo običajno pravo ali ne možemo govoriti da je to kontinuitet od 500 godina. Kada govorimo o Albaniji, poznato je da je to zemlja u tranziciji a kod njih se desilo da nije došlo do prekida sistema vrijednosti već stvari idu sporo i različiti sistemi postoje uporedo. To je onda problem jer ne postoji opšteprihvaćeni sistem vrijednosti koji bi trebalo da riješi određeni problem. U Albaniji je nakon pada komunizma, prije 30 godina, vrlo brzo pala i prva demokratska vlada. Imali su puno prevara poznatih kao „Poncijeve šeme“ i država je bila na ivici građanskog rata. To je stvorilo atmosferu nepovjerenja u nove zakone i u novu državu. U takvom društvu onda mogu da se vrate na snagu neki stari zakoni i pravila. Tu je situacija specifična jer tradicionalni običaji su bili ukinuti tokom vladavine Enver Hodže, nije bilo faktički ni religije.  Ispričali smo priču iz ugla porodice ubijene djevojke, porodice ubice a onda je poseban aspekt priče uloga medijatora.

BUKA: Medijatora sam želio posebno da pomenemo, jer mi je posebno zanimljiv sa aspekta tranzicije koja se desila od tradicionalnog ka modernog. Taj medijator, pomirenja izmeđa porodica posmatra kao projekte. Nešto što je bila tradicija, što su radile starješine u zajednicama, sada preuzima kapitalizam, odnosno kapitalista.

Da, tako je i bilo. Medijator je baš „moderni“ lik kakvih ima puno u našem regionu. On je populista. Uzima nešto od religije, jer je otac stradale djevojke religiozan. Medijator je koristio i jednu i drugu stranu i to mi je bilo bitno da prikažem jer je u regionu možemo takođe da vidimo zloupotrebu tradicije.  Nekad su taj posao radile starješine a sada su preuzele na neki način nevladine organizacije i ovaj medijator iz filma svoje slučajeve predstavlja Zapadu kao sprječavanje krvne osvete. Dešavalo se ranije da ljudi dobijaju azil u stranim zemljama jer su dobijali papire od sličnih organizacija da su „u krvnoj osveti“.  To je bio veliki biznis devedesetih pa čak i 2000-ih godina jer su se takvi papiri prodavali pošto je hiljade ljudi iz Albanije želljelo da napusti zemlju.  

BUKA: U filmu je posebno zanimljiva uloga žene koja je zapostavljena u tradicionalnom društvu, što je specifičnost večine naših zemalja. Na sastancima na kojima se raspravljalo o pomirenju majka od stradale djevojke nije smjela da govori. Međutim, njena uloga na kraju je najbitnija jer kada je trebalo da se desi pomirenje njene riječi su prelomile. Kako ste vidijeli tu situaciju i kako se može položaj žene poboljšati u društvima gdje i dalje postoje ti problemi?

Patrhijarhalni stavovi i na Zapadu još uvijek postoje, samo su više prikriveni. Tamo je riječ o ekonomskom patrijarhatu. I ja sam doživljavala možda u Sloveniji veću skepsu nego u Albaniji jer mi tamo niko nije rekao kada sam došla da snimam da to ne mogu da uradim. U Sloveniji sam dobila čak sugestije da trebam muškog reditelja jer nikada neću moći ja da napravim ovu temu.  Zato i kažem da nije situacija crno-bijela, samo je u nekim društvima vidljivije. U ovom slučaju u Albaniji to je norma.  Žene su uvijek bile isključene iz dogovora i željela sam da prikažem da li je to baš stvarno toliko važno i misteriozno.  Na kraju je bilo da su se muškarci u filmu svađama i raspravama ponašali kao djeca a žena je progovorila kada je situacija bila važna. Kada je bilo najbitnije ona se uključila a do tada ih je pustila da pričaju. 

BUKA: Vaš film govori o pomirenju. Svjedoci smo brutalnog rata koji je razorio našu bivšu državu. Kako komentarišete činjenicu da je naš region i dalje zavađen trideset godina nakon sukoba? Zbog čega smatrate da i dalje ne može da dođe do pomirenja?

Nama je i bio cilj da prikažemo makro priču na mirko nivou. Film je rađen u koprodukciji zemalja (Slovenija, Srbija, Crna Gora, Kosovo prim. aut), od koje su neke i dalje u sukobu. Film govori o pomirenju posebno ako jedna strana ne priznaje to što se desilo. Dvije strane u filmu imaju različite poglede na to što se desilo. To mislim da je problem i u regionu. Konkretno u Srbiji šta se sada dešava da su ratni zločinci sada prepoznaju kao junaci. Slično je i u Bosni. To je negacija da ne postoji veća. To je negacija i genocida u Srebrenici. Nevjerovatno mi je da 30 godina kasnije ne postoji konsenzus na državnom nivou šta se desilo i kako je sve počelo.

BUKA: Svako ima svoju istinu i svoju verziju priče.

Da, svoju verziju priče. Ne vjerujem u to da postoje različite istine. Činjenice su činjenice i nema različitih interpretacija. Postoje različiti doživljaji.  Bolna je i teška situacija, jer nakon toliko godina bi trebali da dođemo do konsenzusa šta se desilo. I sada ne samo da toga nema već se još radikalnije interpretacije vraćaju.

BUKA: Pomenuli ste da je film rađen u koprodukciji. Kako to da umjetnici sa ovih prostora mnogo bolje sarađuju od političara?

Da imali smo odličnu saradnju između nas. Međutim, sa druge strane bila sam vrlo opterećena odnosom Kosova i Srbije, odnosno šta će se desiti kada film budemo počeli da prikazujemo u Srbiji i bitno mi je bilo da se navede Kosovo kao koprodukcijska zemlja. Tu je bilo poteškoća. Slovenija je priznala Kosovo, i imali smo čudnu situaciju jer imamo koprodukciju sa zemljom koja to nije uradila. To je riješeno jer su u Srbiji stavili zvjezdicu pored imena Kosovo. Ponekad sam bila razočarana jer neki ljudi iz kulture koji bi trebalo da budu svjesni zbog čega se sve desilo napr. na slučaju Srbije koja je bila Miloševićeva politika i na čemu je bazirana, to je veliki problem. Mislim na insistiranje kada kažu „to je još uvijek naša teritorija“ i da ne postoje refleksije kako je sve počelo. Milošević je baš sa Kosovom počeo da gradi krajnji nacionalizam. Čak i kada razgovarate sada o tome, to je osjetljiva tema. Ali ne možemo zbog toga što je osjetljiva da je pustimo već jednom to treba da se riješi.