U razgovoru sa nekim od organizatora festivala, prvo koncertno veče, mučno sam konstatovao da na našim prostorima očigledno nešto mora da umre, da se prekine, da nestane, da bi se nešto drugo rodilo, nastalo, živjelo. Кao neki paganski običaj, trik, kao puštanje krvi.
Sve ono pozitivno što se desilo na ŠA festu ovih dana, moglo je da se desi i dok je Mikša bio živ, a nije. Кao da nas je njegova smrt prenula, posramila, postidjela. Mikšu sam poznavao površno, ali se iz aviona mogla vidjeti njegova nenametljiva snaga, kreativnost, fenomenalan doprinos. Sa dječačkim šarmom i osmijehom, nije tražio gotovo ništa za sebe, a davao je cijelog sebe u umjetnost, pjesme, kompozicije, ljubav, slike ..
Poslije dugo vremena bio sam ponosan što sam rođeni Prijedorčanin, iako već dugo u egzilu, za vrijeme trajanja drugog ŠA festivala. Bilo je tu svega, pomalo za djecu, ponešto za stariju raju na glavnoj ulici, a bogami i dosta toga u muzičkom dijelu, čega se ne bi postidjeli ni mnogo veći i etabliraniji festivali u regionu, pa i šire. Tokom godina, bio sam na mnogima i ovdje sam primijetio da se iskrenost i energija organizatora prelila i na izvođače koji, iako profesionalci, svojim senzorima osjete ove suptilne „bustove“ energije. Takođe, moj grad se nakon dugo vremena nije dijelio na "njihove" i "naše", što je rijetko uspješan fenomen u Bosni, a i Republici Srpskoj. Nije ni lako ovo dešavanje detektovati, jer regionalne i lokalne političke elite (uspješno i dugo) guše ove normalne korake ujedinjenja svih ljudi dobre volje, ma kojoj rasi ili vjeroispovijesti pripadali.
Tu negdje dolazimo do najvažnijeg dijela, a vezanog za opstanak i dalje napredovanje festivala. Кao prvo, mora da ide pohvala organizatorima, Jeleni, Nikolini, Кriviću, Deji, Zrni, Đuki, Mikšinoj supruzi, Igoru i svim ostalim nepomenutim junacima iz sjenke koji su dobili ovu bitku protiv lakog seljačenja i primitivizma u našem gradu. Urbani Prijedor, urbana, normalna Srpska je uzvratila udarac, i to jako! Bravo, bravo, bravo! Da se razumijemo u potpunosti, volim neke narodnjake, često ih i pjevam, volim i poštujem i krajišku ojkaču (koja je apsolutno neopravdano zapostavljena), ali ove stvari ne potpadaju pod kič, šund i rijalitije kojima nas na Balkanu bombarduju.
Dalje, u skorijoj budućnost vidim jedan izazov, jer je festival produkciono i programski brzo dostigao zavidan kvalitet, što nakon početnog entuzijazma drugara i organizatora treba zadržati i jasno profilisati za godine koje dolaze. Nalaženje sponzora koji bi donio dugoročni ugovor od nekoliko godina bi donijelo mir organizatorima da se mogu posvetiti drugim organizacionim izazovima, što im očigledno, jako dobro ide. Ja im, svakako, želim sreću i dug festivalski život, kao i uspješan rad ŠA fondacije!
Nisam vjerovao da ću ovo reći, ali Prijedor je svijet!
#idemodalje!
Ognjen Vlačina, avgust 2019.
