<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Saša Rogić Roga za BUKU: Banjaluka je još uvijek prilično prazan muzički teren. Ovdje nema ni poznatih narodnjaka

BUKA INTERVJU

Muzičar Saša Rogić Roga poznati je roker i metalac u gradu na Vrbasu. Osnovao je i svirao u mnogim alternativnim banjalučkim bendovima, a jedan od zapaženih bio je bend TANKER, sa kojim je svirao po evropskim festivalima i osvajao festivalske nagrade.

13. august 2019, 7:50

 

Ove godine Saša je okupio ekipu i započeo novi projekat nazvan grupa SPIRIDON. Oni rade na svom albumu prvencu, a na YouTube-u su objavili demo snimak svoje autorske pjesme "Mrtva priroda", koja najavljuje da će se na banjalučkoj sceni napokon pojaviti jedan kvalitetan heavy metal bend. Tim povodom razgovarali smo s gitaristom benda Sašom Rogićem.

Kako je nastao bend Spiridon?

Skoro, pa ona klasična priča – "sasvim slučajno". Dejan Savić i ja godinama pokušavamo da pokrenemo Tanker, a onda smo shvatili da to trenutno nije moguće. I jedan dan smo kod mene na gajbi sa dvije akustare sjedili Dejan, Bojan Dakić i ja i nastala je prva pjesma. Spiridon ime je došlo nešto kasnije, bilo je više radnih naziva. Očigledno je nastao iz potrebe da sviramo, da ne popucamo, barem što se mene tiče. U periodu 2007-2008. godine sam pio šaku tableta dnevno i šest mjeseci išao kod psihijatra. Poslije mjeseci antidepresiva i anksiolitika je nastao Tanker i ja sam prestao piti terapiju momentalno.

Zašto ime Spiridon?

Kopicl. Iako nemamo plan da se vežemo za Davitelja konceptualno, ime je direktno od Spiridona Kopicla. Nešto nam je to baš bilo fora kada smo predložili. A sa druge strane, ime ko ime. Meni lično, svirka je ono na šta se fokusiram, ime mi je manje bitno.

U koji žanr bi ga svrstao i sa kojm bendom bi mogao uporediti zvuk Spiridona?

Ne možemo pobjeći od sebe. Ja sam metalac, čim uzmem gitaru u ruke, kreće neka vrsta metala. A iskreno i ostatak ekipe je sličan, Dejan, Katalina, Srđan, svi su oni u duši metalci iako bez problema rade sve muzičke stilove, npr. Dejan u Sopotu. Zadali smo si zadatak da Spiridon ne bude čisti metal bend. Najviše u tome, u eventualnom miksanju sa drugim žanrovima, može da doprinese vokal benda Bojan, koji je malo drugačije orijentisan muziči, više ka alternativi. Alter, rock, metal, to je polje u kom se krećemo.

Šta ste do sada snimili, gdje i hoće li biti video spotova?

Hoće, biće svega. Plan je da bude i spotova i singlova i EP-jeva i albuma. Do sada smo snimili singl Mrtva priroda, ali smo trenutno u studiju i snimamo drugi singl, a poslije njega odmah treći. Zapravo, ideja je da ne izlazimo iz studija dok ne završimo bar deset pjesama. Na dvadesetak dana nas je prekinula ljetna pauza, imamo porodične odlaske na more, imali smo i svadbu jednu u bendu. Čim svi budu u Banjaluci, nastavljamo.

Zašto si odlučio da se baviš baš metal muzikom?

Ne znam, valjda bude to upisano u DNK, jednostavno reagujem na pojačanu električnu gitaru, na taj bit bubnja, tus-tras-tus-tras. Volim slobodu da u trenutku zagrmim da se trese plafon. A najbolji bendovi na planeti su uvijek bili rock bendovi, šta je u bazi i metal, sasvim je razumno da me privukao Black Sabbath, a ne Boris Novković.

Ima li Banja Luka zadovoljavajuću rokenrol scenu?

Banjaluka ima jako skromnu rokenrol scenu. Ovdje nema ni poznatih narodnjaka. Sporadični uspjesi pojedinih ljudi ili bendova ne mogu biti nešto što bi činilo bazu scene. Banjaluka je još uvijek prilično prazan muzički teren, što nije ni čudno, jer je zapravo mali grad. Možda se možeš snaći za život i porodicu, ali je za bavljenje muzikom prilično ograničavajući. Srećom, tu je internet za promociju, a ni putovanje danas nije pretjeran problem. Ipak, kada se posvetiš nečemu potpuno, uspjeh je tu u nekoj mjeri zagarantovan. Primjer van rokenrola je Đorđe Čarkić, poznat kao Klinac, i još par mladića iz te ekipe, poput Vekca, pred kojima bi mogla biti odlična muzička karijera ako istraju u tome što rade, a očigledno rade dobro.  

Da li bi mogli kazati da bi se moglo još dosta poraditi na muzičkoj sceni da bude profesionalnija?

Sve treba uraditi. Ništa se ne dešava na banjalučkoj rock sceni. Nema ni publike. U DKC Incel dođe par odličnih bendova iz Slovenije, Hrvatske i Srbije da sviraju i skupi se tridesetak ljudi. Zamisli koliko su onda zainteresovani za neki novi mladi bend iz Banjaluke. Ali nije ni publika tu da nosi sve na svojim leđima. Fali kvaliteta u izvedbi, nema promocije. Sve se svede na petak i subotu da bend bude što jeftiniji i da šanka bude što više. Tu se otvara prostor kaver bendovima koji su zapravo osnova zabave kao i svagdje drugdje. U gradu, osim DKC Incel koji je faktički na periferiji grada van urbane gradske zone, nema ni jedan dobar, skoro nikakav koncertni prostor. Svira se po kafićima i pabovima.

Tvoje mišljenje o kaver bendovima. Da li je to rak rana banjalučke rok scene?

Ja ne volim da radim takozvanu tezgu. Ne leži mi. Mogu da sviram bilo koji žanr koji mi moje umijeće dozvoljava, ali osnova mora biti autorska. Prije dvadesetak godina sam svirao u svojevrsnom „tribute“ bendu i to bendu Plejboj iz Srbije. Imali smo tri-četiri i to je to. I jednom sam odsvirao Svečane bele košulje pred većom publikom 1995. godine poslije rata. Na žurkama kada iz zeze sviramo nečiju stvar ne računam u posao kaver benda. Kaver bendovi neka rade svoje, autorski bendovi moraju da rade svoje. Mnogi ljudi žive od tog posla, ne bih mogao reći da im to treba uskratiti koji god razlog da je u pitanju. To je pošten posao, kao i svaki drugi, i nije jednostavan. Pod uslovom da dobro rade svoj posao, ja zapravo njima skidam kapu, jer ja ne bih mogao to izdržati.

 

 

Sa Tankerom si odradio jako dobar posao, bili ste zapaženi i izvan regiona. Zašto je to sve stalo?

Stalo je zato što smo došli na nivo kada smo uradili sve šta smo mogli za tu prvu fazu benda. Kada je došlo da moramo da ubacimo u veću brzinu i da pristupimo radu na višem, profi nivou, onda su neki momci odustali. Ono, dok je zajebancija može, ali ako pređe u obavezu i na neki način posao, to nije za svakoga. Ne krivim nikoga, dok je trajalo, odlično smo se zabavljali, a ja ću gurati dok mogu fizički, bukvalno.

Hoćeš li nastaviti projekat vezan za Tanker?

Dok god smo u blizini jedan drugom, Dejan Savić i ja, mi ćemo uvijek imati potrebu i želju da nastavimo Tanker. Kada će se to desiti, sada zaista ne znam. Ali znam da o tome pričamo skoro i na dnevnom nivou. Imam bezbroj ideja za nastavak Tankera, ali ne možemo sami nas dvojica.

Jedan od krivaca za popularizaciju Tankera jeste i Demofest. Ali, eto, on ove godine nije održan. Koliko Banjaluci znači jedan takav festival?

Da. Demofest je porinuo Tanker, ali mogu i objektivno komentarisati. Demofest je postao sinonim za ljeto u Banjaluci. Veoma mi je žao što nema Demofesta. Ja sam znao sa suprugom i djetetom skratiti godišnji za dan-dva da bih došao bar malo na Demofest. Nedostatak Demofesta ipak više osjeti alternativna masa, a ona je prilično ugrožena, pa su malo i bezvoljni, pa im dođe malo i svejedno kada se duboko zamisle šta su izgubili sa Demofestom. Kao da svi kažu u glas „koga nema, bez njega se može“. Ja još nisam prežalio zatvaranje Demofestovog DFK kluba.

Reci mi koje je vrijeme po tebi bilo renesansa banjalučke muzičke scene? Da li osamdesete, devedesete ili... ?

Devedesete bih najradije da zaboravim da su bile, iako sam baš tada stasao kao momak i definitivno se opredijelio za muziku. Prije devedesetih sam bio premlad, ali tu su činjenice da se upravo tada banjalučka scena pojavljivala na mapi Jugoslavije sa Dinarom, Basdansom, Radio, a to je vrijeme kada su nastajali bendovi poput Van Goga i Psihomodo Pop. To je definitvno bila renesansa. Početak devedesetih je bio interesantan na sceni Blue Noise, Recue Party, Dachau, ali je rat to prekinuo. Kraj devedesetih i dvehiljadite su donijeli dosta dobrih ideja poput Revolta, i onda kasnije bezbroj bendova od kojih skoro ni jedan ne uspijeva da se izgradi u veće ime osim „atrakcija“ poput Džabuko sa negras koji su bili genijalni, ali kratkotrajni. Ne znam smijem li uvrstiti i Tanker u jedan od banjalučkih autorskih bendova koji su postigli „nešto više“ van granica opštine grada.  

Misliš li da svojim djelovanjem muzičari mogu da mijenjaju svijest i svijet?

Nekada su mogli. Ti što su nekada mogli, oni su isti koji danas to još uvijek rade. Kada umru svi bitni ljudi iz svijeta rocka koji su radili od 60ih do 90ih, Planeta će ući u globalnu Pink prodakšn fazu. Danas ljudi ne razmišljaju uopšte o budućnosti, samo žele da se zabavljaju sada, odmah. Kao da svi očekuju apokalipsu već sutra da se desi, pa koriste posljednje dane. Udri brigu na veselje. Naravno, u rock muzici će uvijek biti pokret otpora, ali nije ni lako baviti se angažovanom muzikom, to ti je kao da si političar muzičar. Ja lično to ne mogu, od politike se ježim generalno, a atmosfera na planeti je da se naježiš. Ovdje kod nas na Balkanu je horor već evo skoro 30 godina, a niko nema namjeru da išta mijenja.