<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Simulacije sebe

FILOZOFIJA

Možda, kad bi si uspjeli priznati da smo jednako dosadni, tašti i površni kao i svi oni koji nam ne „glade ego“, možda bi u nama buknula ljubav prema sebi i bližnjem. Možda bi postali sposobniji za praštanje svakodnevnih banalnosti...

02. mart 2021, 8:56

 

Ne znam da li je Zapad-kao-takav oznaka za površnost, za simulacije koje nemaju sadržaj. Za pretpostavke i učitavanja sadržaja koga u suštini nema. Pojednostavljeno rečeno, suvišak forme kojim se pokušava prikriti nedostatak sadržaja.

Nekidan sam sjedio s prijateljem koji mi je mrtav-ozbiljan pričao o meditaciji, o tome kako meditira i sl., dok je istovremeno ispijao pivo i pušio cigarete.

Na nekom drugom mjestu sam vidio sliku čovjeka koji drži flašu vodke i ispod Budin citat o tome kako je „život ništa ne misliti“.  O slikanju u prirodi pored roštilja u prirodi uz prigodne „zen“ citate nema se više šta dodati. Pečeni komadi živih bića i najdublja filozofija nenasilja u jednom. To je postalo neka vrsta mainstreama. Tako čovjek odrastao u ovom Duhu vremena i ovoj civilizaciji doživljava duboka ontološka i metafizička učenja. Tj.simulaciju istih doživljava kao istinu. Civilizacija banalizacije. Vrhunac sentimentalizma i samoljublja.

Mi volimo misliti da smo dobri, pobožni, saosjećajni, ali, zapravo, nismo ništa od toga. Gomila patetične iluzije.

„Sujeta je moj omiljeni grijeh“, reći će Drug crni kroz usta Paćina u filmu Đavolji advokat. To je, naravno, davno rečeno u Bibliji, a cijeli vedski opus, ali i budizam, govori upravo o tome, o lažnom egu. Ali i tome kako isti prevazići, transcendirati. U našim kulturama alkohol, droge i razni sentimenti smatraju se transcendencijom. Nama, nesklonima strogostima i odricanjima teško je i misliti i zamisliti o čemu govori Buda, šta je meditacija, mantranje, umirivanje čula i td i sl. Zato lupetamo bez zadrške i dostatni smo sebi u autopoltronstvu.

Mi nismo dobri ljudi, nismo saosjećajni, nismo pobožni. Prilagođavamo teoriju sebi, oliti redukujemo na svoju zonu komfora. A ne znamo više ćutati.

„Gdje nam je znanje izgubljeno u informaciji“, pitaše Eliot u Horovima o Steni. U svojoj samodovoljnosti i egoizmu samo uvećavamo buku oko sebe.
U eri teorije bez posljedica, umorni od rasijanosti i želja, tjeskobni od nedostatka ljubavi i tišine, prezasićeni slikama, grčevito se hvatamo za lijekove, alkohol, genitalije, weltschmerz i time samo prepumpavamo vlastitu taštinu. U toj sebesimulaciji, naša iskrivljena slika o sebi mnogo je ljepša od one stvarne.

Možda, kad bi si uspjeli priznati da smo jednako dosadni, tašti i površni kao i svi oni koji nam ne „glade ego“, možda bi u nama buknula ljubav prema sebi i bližnjem. Možda bi postali sposobniji za praštanje svakodnevnih banalnosti. Bilo bi to dovoljno za početak.