<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Slađana Perković za BUKU: Mi smo kao društvo debelo zaglibili da je nemoguće govoriti o bilo kakvoj ravnopravnosti

BANJALUKA

Iskreno, u posljednje vrijeme mi je teško pričati o ravnopravnosti žena. Što više boravim ovdje, sve mi je jasnije da kod nas imate ljude, bilo muškarce ili žene, koji su jednostavno ravnopravniji nego drugi.

16. juli 2020, 11:01

Književnica Slađana Nina Perković rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. Autorica je zbirke priča “Kuhanje” i romana “U jarku”. Živi, radi i piše na relaciji Banja Luka – Pariz.

U subotu će u okviru Festivala književnosti „Imperativ“ biti održana promocija njenog prvog romana „U jarku“, koji izdaje nakon regionalnog uspjeha zbirke priča „Kuhanje“. Za BUKU Slađana govori o pisanju, novom romanu, ženama u književnosti, feminizmu, pandemiji koja nas je zahvatila i drugim temama.

Slađana, u Banjaluci će, u okviru Festivala književnosti Imperativ, biti predstavljena tvoja druga knjiga, roman „U jarku“. Šta nam možeš reći o novom romanu koji će biti predstavljen banjalučkoj publici?

„U jarku“ je roman za koji sam ideju dobila nakon jednog nevjerovatnog ljeta provedenog na odmoru u BiH. Sve što se desilo bilo je toliko suludo da sam sve to jednostavno morala pretočiti u priču. Radnja romana se dešava tokom jednog dana i noći, tokom kojih glavna junakinja prođe kroz niz nevjerovatnih događaja. Moj izdavač je na neke dijelove romana čak imao primjedbu u smislu da su pretjerani, ali što je najsmješnije, upravo ti dijelovi uopšte nisu bili fikcija. Mi zaista živimo u jednom pravom paralelnom univezumu i često toga uopšte nismo ni svjesni.

Sa svojom prvom knjigom imala si veliki uspjeh. Koliko je nakon toga bilo teško napisati drugu knjigu?

Nažalost, nije to bio sad neki planetarni uspjeh, ali, bez obzira, istina je da je postojala neka vrsta pritiska. Najteže mi je bilo to što je „U jarku“ daleko drugačija knjiga od „Kuhanja“. Iskreno, strahovala sam da se onima koji su voljeli moje priče neće svidjeti moj novi roman. Ali, da budem iskrena, osjećala sam veliku tremu kada je roman izašao iz štampe.   

Festival Imperativ jedan je od prvih većih kulturnih događaja u Banjaluci nakon zatvaranja zbog pandemije. Kako si ti preživjela taj period izolacije i restriktivnih mjera?

Nemam pojma kako sam preživjela! Osjećala sam se kao junakinja mog romana - u bezizlaznoj situaciji u kojoj uopšte nemam kontrolu nad sopstvenim životom. Roman je izašao iz štampe na početku samog proglašenja pandemije. Tajming nije mogao biti gori. Knjižare su zatvorene, a promocije otkazane. Tako sam već sredinom marta pobjegla na jedno seosko imanje okruženo beskonačnim poljima i šumom. Možda zvuči romantično, ali bilo je daleko od toga. Gotovo da nisam imala pristup internetu, a od knjiga su mi na raspolaganju bila samo sabrana djela L.N. Tolstoja. Umjesto da pišem, pravila sam med od maslačka, pite od koprive i sadila krompir. Čak sam u jednom momentu počela razmišljati da se počnem ozbiljno baviti poljoprivredom.  

Da li je ženama koje se bave književnošću kod nas teže, koliko je pitanje roda još uvijek kamen spoticanja na našim prostorima?

Ovo je prilično kompleksno pitanje. Mogla bih o ovome pričati nadugačko i naširoko. Ali, hajde da pokušam biti što kraća i jasnija. Rekla bih da jeste. Ne samo zato što publika misli da je ono što piše jedna žena manje vrijedno ili da izdavači izbjegavaju žene koje pišu, međutim, kod nas, je nemoguće baviti se samo pisanjem i živjeti od toga. Pisanje dođe kao neka aktivnost koju radimo u slobodno vrijeme, a kako žene obično pored „pravog“ posla imaju još jedan dodatni koji se tiče kuhanja, spremanja i odgoja djece, pisanje im je tek na trećem, četvrtom mjestu. Međutim, toliko je sjajnih autorica koje u zadnje vrijeme objavljuju u regionu, da to potpuno opovrgava ovo što sam upravo rekla.   

Upravo si spomenula da rijetko koji književnik kod nas može živjeti samo od pisanja. Šta nam to govori o društvu u kojem živimo?

Prvo, mi smo siromašno društvo. Kupovina knjiga ljudima nije prioritet. Što ne znači da se knjige ne čitaju, ali jednostavno, ako imate tanji novčanik, pokušaćete do knjige doći na drugi način. Na primjer, učlanićete se u biblioteku, posuditi, nelegalno skinuti knjigu u PDF formatu. S druge strane, država ima prečih stvari nego da otkupljuje knjige domaćih autora. A onda, mi smo veoma malo tržište. Uzmimo samo Francusku za primjer. Ne samo da Francuza ima preko 60 miliona, već oni imaju i veliku kupovnu moć. A onda, njihova država se svakako više brine o svojim slobodnim umjetnicima, pa i piscima.        

Kako biste ocijenili položaj žene u našem društvu, koliko smo daleko od ravnopravnosti, iako smo „na papiru“ možda i ravnopravne?

Iskreno, u posljednje vrijeme mi je teško pričati o ravnopravnosti žena. Što više boravim ovdje, sve mi je jasnije da kod nas imate ljude, bilo muškarce ili žene, koji su jednostavno ravnopravniji nego drugi. Jedni imaju sve, mogu sve, drugi izgleda postoje samo „na papiru“. A onda, toliko je stvari koje me revoltiraju. Kradu nam rijeke, preusmjeravaju ih u cijevi, prave od naše zemlje otpad, sijeku šume, a onda da bude još gore, nekažnjeno nam ubijaju djecu, zdravstvo i školstvo su nam u kolapsu. Mi smo kao društvo tako debelo zaglibili da je nemoguće govoriti o bilo kakvoj ravnopravnosti.    

Naše žene često vole reći da „nisu feministkinje“ iako možda ni ne znaju šta je to feminizam. Koliko nam taj muški pogled na feminizam uskraćuje pogled prema pravim, istinskim ženskim borbama?

Feminizam nije rezervisan samo za žene. I muškarci se mogu smatrati i osjećati feministima. S druge strane, sigurna sam da postoji mnogo žena koje zaista nisu feministkinje. Uvijek mi je bilo nevjerovatno kada mi je jedna poznanica rekla da mrzi žene koje su se borile da budemo ravnopravne sa muškarcima. Prema njenom mišljenju, na pleća su nam samo natovarili još obaveza. Ne vjerujem da nam neki tamo muški pogled na feminizam uskraćuje pogled prema pravim, istinskim ženskim borbama. Problem je prije u tome da nemamo pojma šta zapravo znači riječ feminizam i šta uopšte znači biti feministkinja. Za feminizam se veže potpuno negativna konotacija. Sve je to sasvim pogrešno. Biti feminista ili feministkinja je nešto na šta bi svako trebao biti ponosan.

Koliko ti je važno da pričaš o ženskim glasovima?

Sad ću se vratiti na vrijeme moje izolacije na selu i Anu Karenjinu. U jednom dijelu knjige, Levinova žena Kiti se porađa. Naravno, Tolstoj nema pojma o čemu u tom momentu može razmišljati jedna žena, ni šta osjeća, kroz kakav pakao prolazi, niti šta osjeća kad prvi put vidi bebu. Umjesto toga, on na deset strana opisuje kako je Levin van sebe i kako doživljava novorođenče. Mislim da sam se iskreno nasmijala dok sam to čitala i pomislila, čovječe, stvarno nam trebaju žene u književnosti. Kako spisateljice, tako i kao glavni likovi.  

Šta za tebe znači pisanje, možeš li zamisliti život da ne pišeš, kako se osjećaš dok si sama sa svojim riječima?

Pisanje je jedino što znam raditi. Neću ulaziti u detalje koliko ja to dobro radim. U svakom slučaju, ne mogu se zamisliti bez pisanja, pa makar to bili i dnevnički zapisi. Ja se uvijek bojim da ću zaboraviti nešto što mi se desilo, nešto što sam doživjela ili samo čula i zato imam potrebu da pišem redovno.

Ti živiš na relaciji Banjaluka-Pariz. Da li ti nedostaje Pariz sad kad su granice zatvorene?

Da budem iskrena, mogu se vratiti tamo kad god hoću, ali trenutno nemam pretjeranu želju da putujem. Pariz je ljeti obično pust grad. I da budem iskrena, uopšte mi ne nedostaje Pariz, već samo moji prijatelji koji tamo žive i jedan sjajan japanski restoran u kome hranu spravljaju Kinezi.