<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Slavoj Žižek: Posmatranje tuđe patnje pruža nam potpuniji užitak u vlastitom životu

KOLUMNA

Dnevna porcija strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana potrebna nam je da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.

19. septembar 2019, 2:41

Dobro osmišljena globalna promotivna kampanja budi velika očekivanja od novog romana Margaret Atwood „Svjedočenja“ (The Testaments), nastavka njenog romana „Sluškinjina priča“. Ovo je možda pravi trenutak da zavirimo u dublje razloge naše fasciniranosti mračnim svijetom Republike Gilead.

Budući da Gileadom upravljaju hrišćanski fundamentalisti, najbolje je početi od teologije.

U svojoj Sumi teologije, filozof Toma Akvinski zaključuje da će blaženi u kraljevstvu nebeskom vidjeti kažnjavanje prokletih, kako bi njihovo blaženstvo bilo još ugodnije. Akvinski, naravno, vodi računa da izbjegne perverzne implikacije da dobre duše u raju mogu naći zadovoljstvo u posmatranju užasne patnje drugih duša, zato što dobri hrišćani treba da suosjećaju kada vide patnju. Hoće li onda blaženi na nebesima osjećati sažaljenje i za muke prokletih? Tomin odgovor je odričan: ne zato što će oni uživati gledajući tuđu patnju, već zato što oni uživaju u izvršenju božanske pravde.

Ali šta ako je uživanje u božanskoj pravdi tek racionalizacija, moralni izgovor za sadističko uživanje u vječnoj patnji bližnjeg svog? Ono što Tominu tezu čini upitnom jeste višak skrivenog užitka koji donosi posmatranje bola drugih: kao da užitak života u blaženstvu raja sam po sebi nije dovoljan, već mora biti dopunjen užitkom koji vam pruža gledanje tuđe patnje – samo na taj način, blagoslovene duše „mogu potpunije uživati u svom blaženstvu”.

Možemo lako zamisliti prikladnu scenu iz raja: kada se neka blažena duša požali da nektar koji im služe nije ukusan kao prošli put, a i taj blaženi život gore je ipak prilično dosadan, anđeli koji služe blagoslovene ljutito uzvrate: “Ne sviđa vam se ovdje? Pogledajte onda kako se živi dolje, na drugom kraju, pa možda onda shvatite koliko ste sretni što ste ovdje!”

A treba zamisliti i paralelnu scena u paklu koja bi izgledala potpuno drugačije: daleko od božjeg pogleda i kontrole, proklete duše uživaju u životu u paklu, koji je intenzivan i pun zadovoljstava – samo s vremena na vrijeme, kada đavolovi upravitelji pakla saznaju da će blagoslovenim dušama iz raja biti dozvoljeno da posmatraju na kratko  život u paklu, oni ljubazno zamole proklete duše da prirede predstavu i pretvaraju se da užasno pate kako bi impresionirali idiote iz raja.

Ukratko, prizor tuđe patnje je mračni izvor zadovoljstva koji održava našu vlastitu sreću (blaženost u raju) – ako ga oduzmemo, naša blaženost se prikaže u svoj svojoj sterilnoj gluposti. Usput, zar ne važi isto to za našu dnevnu porciju strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana? To nam je potrebno da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.
I to nas dovodi do Sluškinjine priče: slučaja direktnog kritičkog prikaza represivne atmosfere izmišljene konzervativno-fundamentalističke vladavine.

Roman i televizijska serija nam omogućavaju da uživamo u iščašenom zadovoljstvu zamišljanja svijeta u kojem vlada brutalni patrijarhat. Naravno, niko ne bi otvoreno priznao da želi da živi u takvom košmarnom svijetu, ali ta sigurnost da to zaista ne želimo čini fantaziranje o njemu, zamišljanje svih detalja tog svijeta, još ugodnijim. Da, osjećamo bol dok proživljavamo ovo zadovoljstvo, ali psihoanalitičar Jacques Lacan je ovu vrstu uživanja u bolu nazvao užitkom (jouissance).

Sa druge strane ove dvosmislenosti jeste fundamentalno sljepilo Sluškinjine priče za ograničenja našeg liberalno-permisivnog univerzuma: cijela priča je vježba iz onoga što američki književni kritičar Fredric Jameson naziva “nostalgijom za sadašnjošću ” –  koja se širi sentimentalnim divljenjem našoj liberalno-permisivnoj sadašnjosti koju uništava nova hrišćansko-fundamentalistička vladavina, a nikada se ne dotiče pitanja šta je to pogrešno u ovoj sadašnjosti što je dovelo do rađanja košmarne Republika Gilead. “Nostalgija za sadašnjošću ” upada u zamku ideologije zato što je slijepa za činjenicu da je ovaj sadašnji permisivni raj dosadan, i (upravo kao u slučaju blagoslovenih duša u raju) potrebno je zaviriti u pakao vjerskog fundamentalizma da bi se održao.

Ovo je ideologija u svom najčistijem obliku, ideologija u jednostavnom i brutalnom smislu legitimizacije postojećeg poretka i prikrivanja njegovih antagonizama. Na potpuno isti način, liberalni kritičari Trumpa i alternativne desnice nikada se nisu ozbiljno zapitali kako je naše liberalno društvo moglo iznjedriti Trumpa.

U tom smislu, slika Donalda Trumpa je takođe fetiš: posljednja stvar koju liberal vidi prije suočavanja sa klasnom borbom. Zbog toga su liberali toliko fascinirani i užasnuti Trumpom: da bi izbjegli klasnu temu. Njemački filozof Friedrich Hegel je imao moto, “zlo se nalazi u pogledu koji u svemu vidi zlo ”, u potpunosti je primjenjivo ovdje: liberalni pogled koji demonizuje Trumpa je takođe zlo jer ignoriše činjenicu da su njegove vlastite greške napravile prostor za Trumpovu vrstu patriotskog populizma.
 

 

Izvor The Independent, prevod Milica Plavšić