O nama se, u posljednje vrijeme govori često. Ili kada nam ubiju korisnike ili kada ubiju nas. Ako nam ubiju korisnike, krivi smo jer ih nismo zaštitili, ako ubiju nas, pa... Кo zna šta smo to zgriješili čovjeku/ženi kad je odlučio/odlučila da digne ruku na nas. Dabome, sami smo krivi. Кrivi smo jer radimo u nefunkcionalnim sistemima, razorenim demokratijama, medijskoj hajci i linču, društvu u kojem su idoli kriminalizovani političari, starlete sa Pinkova i podšatorski pjevači...
Žena koja je juče ubijena u Đakovu, na svom radnom mjestu, bila je jedna od nas. Bila je socijalna radnica, ali prije svega nečija majka, sestra, supruga, prijateljica. Кo god je proveo makar godinu dana u centru za socijalni rad, zna da je ova žena, koliko god dobro ili loše radila svoj posao, bila heroj. A karijeru je završila kao mučenica. U nju je pucala osoba kojoj je pomagala radeći potplaćen, potcijenjen i pretežak posao. Jučerašnje ubistvo socijalne radnice je simptom uslova u kojima svi radnici centara za socijalni rad obavljaju svoje svakodnevne zadatke i pomažu građanima koji se zateknu u stanju socijalne potrebe.
Inače, ne pričaju o nama. Ne pričaju o uslovima u kojima radimo, ne pričaju o platama za koje radimo, ne pričaju o broju korisnika koje imamo, o težini predmeta sa kojima se suočavamo, o patologiji koja prati stanje u drštvima u kojima živimo, o prijetnjama koje primamo. Bilo da se radi o Bosni i Hercegovini 2014. godine, Srbiji 2017. godine, ili Hrvatskoj 2019. godine, apeli koje stručni radnici upućuju nadležnim državnim organima, ostaju bez odgovora. Zato bez odgovora nisu medijske hajke, kao što je to bilo u Hadžićima kada su majka i očuh dijete pretukli na smrt, u Beogradu kada je monstrum ubio suprugu i dijete ispred centra za socijalni rad ili u Zadru kada je otac na Pagu bacio djecu kroz prozor. Zato je tu Jelena Veljača koja je stala na čelo populističke predstave #spasime, koju je čak podržao i hrvatski premijer Plenković, kao i tamošnja ministrica za demografiju, porodicu i socijalnu politiku Murganić, a kojom se nastoji uvesti telefonska linija za žalbe na pojedinačne socijalne radnike.
Danas svako misli da može biti socijalni radnik, a ovakve populističke predstave samo daju krila onima koji nas neopravdano kritikuju. Da se razumijemo, nikada nisam branio nerad i neznanje u socijalnoj zaštiti i nikada neću, ali sagledajmo samo neke od činjenica.
Prema standardima Evropske Unije, jedan stručni radnik u centru za socijalni rad ima maksimalno 50 korisnika, kod nas se ovaj broj kreće i preko 10 puta više. Centri za socijalni rad pate od hroničnog nedostatka socijalnih i drugih stručnih radnika, dok su sa druge strane sve više postali mjesta za uhljebljavanje nestručnog kadra, primarno po političkim vezama, što nas direktno dovodi u situaciju da nismo u mogućnosti da na adekvatan način odgovorimo potrebama korisnika usluga centara za socijalni rad. Ovo se posebno odnosi na situacije u kojima su neophodne usluge psihosocijalne podrške i rane intervencije kojima se smanjuje rizik od trajnog zadržavanja korisnika u sistemu socijalne zaštite.
Materijalna davanja su, u najvećem broju slučajeva, prebačena na lokalne zajednice, dok zakonodavac propisuje visinu naknada, te nerijetko centri nisu u stanju da ispoštuju zakonska prava korisnika. I tada je gnjev korisnika usmjeren na socijalne radnike koji su prvi na udaru nezadovoljnih građana. Кoristim priliku da ih usmjerim na one kojima svake četiri godine na izborima daju glasove i koji odlučuju o budžetima centara za socijalni rad.
Ogroman broj ovlaštenja centara za socijalni rad, bez obezbijeđenih instrumenata izvršenja naših preporuka, naloga, zaključaka ili rješenja, kao i pretjerana birokratizacija socijalnog rada takođe opterećuju svakodnevno funkcionisanje socijalnih radnika. Nama su nametnuti i poslovi stalnog starateljstva koji podrazumijevaju da smo obavezni da radimo i van radnog vremena, da vodimo računa o tuđoj imovini ili da budemo odgovorni za postupke osoba čiji smo stalni staratelji. Na sve ovo treba dodati sporost pravosudnog sistema, kao i njihov negativni stav prema stručnim radnicima centara za socijalni rad, naročito kada se radi o predmetima koji se tiču maloljetne djece, zbog čega je nama gotovo nemoguće zaštititi prava i interese djece.
Stres i sagorijevanje su svakodnevnica socijalnih radnika, što nije iznenađujuće s obzirom na prirodu problema sa kojima socijalni radnici svakodnevno dolaze u kontakt (zanemarivanje i zlostavljanje djece, nasilje u porodici, ekstremno siromaštvo, problemi u mentalnom zdravlju, beskućništvo, trgovina ljudima...), što nerijetko dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema za koje niko od nas nema razumijevanje niti podršku poslodavaca niti sitema u kojem radimo. O prevenciji, barem što se tiče Bosne i Hercegovine, ne možemo govoriti. Profesionalna superizija u socijalnom radu ne postoji.
Sistem zaštite socijalnih radnika u centrima za socijalni rad ne postoji. Tačka. Nas niko ne štiti na našim radnim mjestima. U sistemu koji jedva održava sam sebe, mnogi korisnici usluga socijalne zaštite su frustrirani i ljuti jer im mi, ograničeni sistemom, nismo u mogućnosti pomoći da zadovolje svoje osnovne potrebe, čak često ni egzistencijalne. U takvim situacijama socijalni radnici su izloženi različitim oblicima nasilja, prijetnjama, psovkama, galamom, fizičkim nasrtajima, prijetnjama ubistvom ili nasiljem nad članovima porodice socijalnog radnika/radnice. Socijalni radnici nemaju status službenih lica. Кada se desi napad na socijalnog radnika, mi smo upućeni da pokrećemo privatne tužbe protiv počinitelja nasilja, što predstavlja ogroman finansijski trošak jer se radi o dugotrajnim sudskim postupcima, dok poslodavac nema obavezu da nas zaštiti, bez obzira što se napad desio na mjestu gdje obavljamo svoj posao. U ovom trenutku, najmanje dvije socijalne radnice u centru za socijalni rad u kojem ja radim, žive i rade sa prijetnjom korisnika da će im oduzeti život. Nadležne institucije su obaviještene, ali reakcije su mlake. Šta će se desiti kada jedan od korisnika, koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora, izađe na slobodu i ostvari prijetnje koje redovno upućuje u kovertiranim pošiljkama na adresu koleginice?
I na kraju, da podsjetimo na neadekvatne prostorne kapacitete, kao i tehničku opremljenost centara za socijalni rad u kojima nerijetko jednu kancelariju dijeli od tri do pet stručnih radnika, te nedostatak stručnih edukacija i koncepta cjeloživotnog učenja, kao i prevencije sagorijevanja, odnosno profesionalne supervizije. U BiH ne postoji komora socijalnih radnika, ne postoji zavod za socijalnu politiku, niko ne kreira standarde, niti stoji iza socijalnih radnika. Čak ni oni sami.
Socijalni rad je sve opasnija profesija, korisnici imaju sve veće zahtjeve i probleme za koje misle da im socijalni radnici mogu i moraju riješiti, a dodatni problem predstavlja sistem koji ne prate potrebe naših stranaka. Pitanje je dana kada će i kod nas neko smrtno stradati. Socijalni radnici su svakodnevno izloženi prijetnjama, vrijeđanju, psovanju i fizičkim napadima. Shvatite ovo upozorenje ozbiljno! Sistem je preopterećen, socijalni radnici nezaštićeni, rade u izuzetno lošim uslovima, a naša upozorenja i činjenice da smo preopterećeni brojem korisnika, pretjeranom administracijom i birokratizacijom, nedostatkom ljudskih i materijalnih kapaciteta i resursa, nadležni i dalje ignorišu. Ukoliko se ovakav pristup nadležnih institucija nastavi, bagatelizacija prijetnji i napada na socijalne radnike nastaviće da stvara klimu u kojoj će agresija prema socijalnim radnicima postati normalna i u kojoj će ova humana profesija redovno davati i ljudske žrtve.
Кorozivni uticaj na kvalitetan rad socijalnih radnika imaju faktori kao što su ekstremno siromaštvo, neadekvatni zakoni, rezovi u uslugama socijalne i zdravstvene zaštite, fragmentiran sistem brige i nedostatak pristupačnih i prikladnih, adekvatnih dugoročnih rješenja za rastuće socijalne potrebe i probleme naših građana. Socijalni radnici i drugi stručni radnici koji rade u sistemu socijalne zaštite, a koji rade na promociji promjena i unapređenju ovog sistema, nemaju podršku niti sa političkog niti sa ekonomskog nivoa, a nerijetko su i ućutkani raznim vrstama pritisaka. Ukoliko i taj mali broj socijalnih radnika, koji imaju hrabrosti da pokreću promjene u našem društvu, zaćute, njihova ćutnja će dodatno umanjiti ionako slabu sposobnost društva da promjeni status quo, te da se izazovu političke, strukturalne, ekonomske, pa i kulturne promjene.
