<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Šta sve čujem i vidim kao prodavac u knjižari

RAD

Prvi sledeći put kada budete imali priliku da razgovarate sa prodavcem iz knjižare, a on krene da vam se žali na svoj posao, nemojte nikako pokušavati da ga utešite rečenicom: "Bar si među knjigama'', ako ne želite da vas ta osoba istog trenutka zamrzi do kraja života.

03. mart 2016, 12:00

Jasno se sećam trominutnog iščuđavanja jedne persone kada smo joj rekli da ne prodajemo kadionice. Dobro, možda sam malo preterao, ne iščuđavaju se uvek baš svi. Jednom prilikom mi je neka bakica tražila mikser i nije bila nešto naročito iznenađena odričnim odgovorom.

Knjižara u kojoj radim nalazi se u Kruševcu i ogromne je kvadrature, sa velikim izlozima, i prosto je nemoguće ne primetiti sve što je u njima izloženo. Pošto modernije knjižare u svojoj ponudi, pored knjiga i školskog programa, imaju i onaj širok asortiman takozvanog "gift" programa (plišane mečke, šolje, čajnike, vešalice za nakit, selfie stick-ove, kreme za ruke, cheese setove, pljoske, novčanike, nesesere, itd), ne bi trebalo da nas čude pitanja mušterija kada traže maskare, kreone, tapete, muštikle, plastične i glinene saksije... to mu sve nekako dođe i srodno, zar ne? Međutim, rad sa ljudima jeste ubedljivo najgori od svih mogućih, a kada ste na prometnom mestu, verovatnoća da se susretnete sa onom posebnom sortom koja ima daleko neobičnija potraživanja je daleko veća.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Da li imate crne muške kožne kaiševe?

- Gospodine, ovo je knjižara.

- Znam, znam. Nego, je l' imate?

U početku sam bio pomalo zbunjen, ali sam se veoma brzo navikao. Pogotovo kada me ne pitaju za neku knjigu, nego za neki onako baš, baš srodni proizvod.

- Dobar dan, je l' ovo parfimerija?

- Ne gospođo, ovo je knjižara.

- Znači ne prodajete parfeme?

- Ne.

Ono što je svakako interesantno jeste da su svi ti ljudi neobičnih zahteva toliko samouvereni i ubeđeni da su na pravoj adresi prilikom traženja potrebnih stvari kojih nema i da gotovo uvek izražavaju nekakvo čuđenje. Evo, jasno se sećam trominutnog iščuđavanja jedne persone kada smo joj rekli da ne prodajemo kadionice!? Dobro, možda sam malo preterao, ne iščuđavaju se uvek baš svi. Jednom prilikom mi je neka bakica tražila mikser i nije bila nešto naročito iznenađena odričnim odgovorom.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Da li prodajete čestitke za izjavljivanje saučešća?

- Neee.

Nekada zaista doživite šok i zapitate se iz koje li su dimenzije iks ovi došli ovde? Ili je možda bolje postaviti pitanje: gde je granica konzumeričkog društva kada i ovakve stvari postoje? O tome obično mozgate kada naiđe period samovanja u knjižari i kada nigde nema nikog dok vam pogled kroz izlog izgubljeno luta u daljini. Ali, ta odsutnost se da tek tako prekinuti pa je jednom izvesna prilika to i učinila tako što je niotkuda banula i započela razgovor pitanjem:

- Maco, da l' me voliš?

- Pardon?

- Ne pardoniraj mi, pitam te za naslov knjige Ljubice Arsić.

- Ups.

Dešava se. A postoje i ti nezgodni naslovi. Inače, Ljubica je dobila Andrićevu nagradu za pomenuti roman.

Nedavno sam, pakujući neke knjige, svedočio razgovoru između dva tinejdžera.

- Brate, je l' si čitao Stranca?

- Ma to je onaj lik što ga boli kurac za sve.

Bolju recenziju pomenute knjige u životu nisam čuo.

Svašta možete da naučite/čujete u knjižari. Za ove dve godine koliko radim pokupio sam brdo zanimljivih informacija koje ne poseduje ni enciklopedija Britanika. Recimo, Šerlok Holms je napisao knjige o Šerloku Holmsu, ili, Hari Poter je nažvrljao knjige o Hari Poteru! Mušterije su me u ovo ubeđivale nekih deset minuta, ali se nisam dao i pored onog svetog pravila "mušterija uvek u pravu"! Sa druge strane, na prvu sam bacio peškir kada me je neki tip pitao "Šta je skoro napisao Kafka''?! Ti slučajevi su simpatični, a posebno kada se traži preporuka. "Druže, kupujem knjigu jednoj posebnoj osobi, ne znam šta voli da čita, ali znam da sluša Lanu Del Rej''. Ajd sad, preporuči čoveku knjigu.

Zdravo matori. Gledao sam film "Gorki mesec'', i na kraju filma je pisalo "Roman Polanski''. Je l' imate vi tu "Polanski'' knjigu?

Doduše, mnogo su lakše za rešavanje situacije kada kod kupca postoji dilema koju od dve knjige da pazari. Mislim da će mi doživotno ostati urezan u sećanje trenutak kada batica u jednoj ruci drži "Iluminati 666'' od Milana Vidojevića, a u drugoj "Teorija zavere II'' od Dejana Lučića i pitajući me šta da odabere. Najispravniji mogući odgovor bio bi burek sa sirom u pekari preko puta, ali jebiga, nemam toliko slobode, ako me razumete.

Znate šta posebno izbaca iz takta? Kada dođe neka osoba i traži određeni naslov, a niti zna ime autora ili autorke, niti zna izdavačku kuću, niti godinu izdanja, ali zna da je korica knjige plave boje.

U principu, rad u knjižari je čista fizikalija. Najbolje je ostaviti mozak na ispašu pre početka radnog vremena i pokupiti ga nakon. Sređivanje, zatezanje i prepakivanje knjiga je nešto što se radi svakodnevno i to su sve mehanički poslovi. Nego, središ tako policu, napakuješ knjige po novim instrukcijama, a onda tek tako, iz čista mira, uleti nekoliko roditeljskih parova u pet minuta do pred kraj radnog vremena sa silnom i mnogobrojnom decom, koja poput gremlina hodaju, trče, skaču i uz dranje i galamu obaraju i trse sve pred sobom (ponekad i na rolerima). Tad si sjeban kao Leonardo Di Kaprio dok su ga ispaljivali za Oskara jer opet moraš da odglumiš da to nije ništa, kako su to samo deca, dajući roditeljima jedan "ma nema problema'' osmeh, dok u sebi mrmljaš "jao klinci, zapamtio sam vam face''.

No, prođe i to, ispratiš jedne, dođu drugi...

- Zdravo matori. Gledao sam film "Gorki mesec'', i na kraju filma je pisalo "Roman Polanski''. Je l' imate vi tu "Polanski'' knjigu?

- A??

Lik je imao preko dva metra i odokativno oko 120 kila. Mislim, sigurno sam brži od njega ako ništa drugo, ali prostor je toliko uzan, da ne bi ni u kom slučaju mogao da mu zbrišem. Zato sam ćutao. Dok nije izašao iz knjižare. A onda sam počeo da vrištim od smeha.

Mada, postoji jedna daleko sjebanija priča od ove.

– Dobro veče.

– Dobro veče.

– Da li imate (kreće rukama da mlatara pokazujući veličinu tog nečeg što traži) metalne plinske boce??

– Gospodine (krećem da mucam, kolegenica koja je stajala pored mene počinje da se smeje i sklanja se u stranu), ali ovo je knjižara.

– Znam, znaaam (tiho). Ja sam to i kupovao u knjižarama. Znači vi nemate?

– Ne. Mi nemamo.

– Eh, šteta... Doviđenja.

– Doviđenja.

Ne znam gde su pravljeni svi ti ljudi i šta je sledeće. Akumulator? Šoferšajbna? Nuklearno oružje?

Ono što sa sigurnošću mogu da vam kažem je da bi svaki radnik/ca u knjižari nakon samo mesec dana posla želeo makar na jedan dan da bude Bernard Black (Dylan Moran) iz serije Black Books. Ne samo da bude, već i da ima njegovu slobodu ponašanja. I to nije samo zbog toga što on može da čita knjige dok radi, pored toga što pije pivo i psuje mušterije! Ako kojim slučajem niste gledali ovu seriju, najsrdačnije preporučujem, čisto da se malo smejete, a i da vidite koliko nije lako ljudima koji rade među knjigama.

P. S. Napomena: Nikada, ali nikada, ne ulazite u bilo koju radnju/prodavnicu koja pruže bilo kakve usluge u 10 minuta do pred kraj radnog vremena - osim ako vam nisu potrebna kontraceptivna sredstva. To je oprostivo.

Izvor VICE