Poznati pisci s prostora bivše Jugoslavije, poput Karakaša, Sejranovića, Valjarevića i drugih, za ovo književno djelo dali su samo pozitivne kritike, pa se na kraju 2019. godine ovaj roman našao i u utrci za prestižnu NIN-ovu nagradu. Radi se o generacijskom romanu u kojem Grabovac kroz život glavnog lika opisuje ratni i postratni život dječarca i mladića okruženog svim užasom koje su devedesete donijele svima nama. Napomenućemo da je izdavač ovog romana "Imprimatur", mlada izdavačka kuća koja je tek na svom početku, ali koja je uspjela oko sebe da okupi ovdašnje talentovane autore, čija su djela vrijedna objavljivanja. O nominaciji za prestižnu NIN-ovu nagradu, i o književnosti uopšte, razgovarali smo sa Stevom Grabovcem, autorom romana "Mulat albino komarac".
Tvoj roman prvijenac ušao je u širi izbor za NIN-ovu nagradu. Da li si se nadao tome?
Grabovac: NIN–ova nagrada je ipak ime među nagradama i postoji izvjestan prestiž u njenom imenu, tako da bih bio nezahvalan kad bih rekao da mi nije čast što sam se našao u tom društvu pisaca koji su u trci za nju. A nadao se nisam ničemu, to je sa pisanjem tako, barem u mom slučaju, nisam imao nikakvih kalkulacija, nisam imao nikakvu predstavu o tome kako će roman uopšte biti primljen, a ne da će biti nominovan za bilo koju nagradu.
U širi izbor ove nagrade ušli su još neki BiH autori: Tanja Stupar Trifunović, Draško Sikimić i Marko Tomaš. Misliš li da je došlo do autorske ekspanzije na ovim prostorima?
Grabovac: Pa bilo je i krajnje vrijeme. Ne znam da li možemo govoriti o nekoj ekspanziji, ovo je mala i poprilično skromna scena, ali krajnje je vrijeme da se sterilnost iz devedesetih konačno makne i ustupi mjesto nekim novim imenima.
Šta misliš da je uzrok tome, da li je napokon nova generacija dobila priliku da se iskaže i pokaže svoje spisateljske kvalitete?
Grabovac: Pa vjerujem da ima mnogo uzroka, ne bih bio baš toliki podlac da kažem kako su oni koji su primarno gospodarili tom scenom, ako je uopšte tako možemo nazvati, sad polako prirodnom selekcijom umiru, a osim toga – nema više novca u kulturi, pa se ne može čapkati pomalo iz raznih fondova, tako da je konačno puštena mogućnost nekim drugim ljudima koji, ma kako ovo banalno zvučalo, pišu iz ljubavi, a ne samo iz skribomanije i raznih oblika megalomanije.
Tu su i festivali poput banjalučkog "Imperativa" koji promovišu književnost. Da li je možda i to jedan od razloga što je spisateljstvo u zadnje vrijeme popularnije nego li ranijih godina?
Grabovac: Što se tiče književnosti, ja i dalje stojim pri tome da je „Imperativ“ definitivno nešto najbolje što se desilo ovom gradu i iskreno mislim da mu ništa više od toga i ne treba. Iako obimom mali, ovo je zapravo veliki festival, zaista na zavidnom nivou i normalno da je uticao na popularizaciju književnosti na ovim prostorima, prevazilaženju nekih granica, spajanju i razvijanju raznih oblika saradnje, a ponajviše, što mu i jeste cilj, promovisanju književnosti.
Kakva je situacija sa izdavačima. Ima li kvalitetnih izdavača?
Grabovac: Ako misliš na BiH, osim etabliranog Buybook–a, u BiH ne postoji nešto takvo što se zove izdavač. Znam da ovo zvuči glupo s obzirom da je u istoj toj BiH registrovano nešto više od 400 izdavačkih preduzeća, ali to su samo uslužne djelatnosti; platiš im, oni ti objave knjigu, a ti se poslije snalazi sa njom kako znaš. Dakle, izdavačka djelatnost u BiH ne postoji. Zato je pojava izdavača kao što je „Imprimatur“ nešto najčudesnije što se moglo desiti. Ne kažem ovo samo zato jer objavljujem za njih, ovo je objektivno stanje stvari. „Imprimatur“ je oko sebe uspio da okupi neke autore i pruži im sve ono što bi jedan izdavač trebao da pruži autorima. Istina, sve je to sad samo jedan ogromni entuzijazam i ljubav, no ja se nadam da će s vremenom taj entuzijazam i ljubav da se višestruko isplati. Naravno, ako bi govorili o izdavačima u Srbiji ili Hrvatskoj, tu je priča sasvim drugačija.
Tvoja knjiga je za kratko vrijeme postigla veliko interesovanje kod čitalačke publike.
Grabovac: Možemo se vratiti na pomenuti festival „Imperativ“ i divne ljude koji su njegov nukleus i koji su svakako učinili mnogo na promovisanju ovog mog romana, na izdavačku kuću „Imprimatur“ i na neke moje prijatelje koji su se trudili da ga svesrdno preporučuju. Toliko ja znam i to je u domenu onog što ja mogu da objasnim. Naravno, jedino još da kažem kako i postoji upliv neke više sile odozgo s nebesa.
Kako bi svoju knjigu "Mulat albino komarac" žanrovski odredio?
Grabovac: To je generacijski roman. Postoji čitav žanr poznatiji pod nazivom Bildungsroman ili po američki – coming to age, roman o odrastanju. Naravno, nije Mulat samo to, većina mojih čitalaca se hvata za ratnu tematiku koju roman obrađuje, mada ja često kažem kako to jeste generacijski roman o generaciji koja je stasavala u ratu i onom nečem što smo nazvali mir. Jedna moja divna prijateljica je rekla da je to zapravo generacijski rock and roll roman i ja se toj definiciji ni najmanje ne protivim. Mogao bih još nabrajati, ali mislim da je najvažnije u koju fijoku ga smjeste čitaoci, odrednica koju mu oni dadnu na kraju. Jer, u suštini, od trenutka otkad je objavljen to više nije moj roman, nije moja knjiga i ja sa njom više nemam gotovo ništa.
Radnja romana je retrospektivna u kojoj glavni lik prolazi kroz ratne i postratne traumatične životne situacije. Da li je uopšte moguće da autor s prostora BiH napiše roman, a da se barem malo ne dotakne tog suludog rata koji je devedesetih odredio sudbine, čak i onih generacija rođenih poslije njega?
Grabovac: Moguće je, naravno da je moguće, samo isto tako kao što ne smatram da je nužno u umjetnosti prizivati rat isto tako smatram da nije nužno ni po svaku cijenu ga izbjegavati. S jedne strane, svima nam je tih priča preko glave, a s druge strane, opet nemamo pravo da se pravimo ludaci i pretvaramo se kao da se rat nikad nije desio. Mislim, ne razumijem, čemu to!? Naravno, razni autori pišu o raznim temama na svoje načine, tako da uopšte ne moraju, a i ne trebaju ako im nije nužno, da se dotiču rata.
Koliko je rat odredio tebe kao čovjeka i pisca?
Grabovac: Pa, rat je jedna velika kataklizma koja te obilježi za sav život. I ma koliko god ovo zvučalo pompezno, to je naprosto tako. Ostane taj ožiljak koji nikad neće izblijediti, a mi ga možemo prepoznati u tome što ćemo prije ili kasnije da se vratimo na tu temu rata, barem kad smo s ljudima s kojima smo odrasli jer mnoge naše zajedničke uspomene nas vežu baš za rat. Poslije rata ne možeš više svijet gledati kroz ružičaste naočare. Naprosto, nešto je zauvijek iskinuto iz tebe, mislim da to svako kroz koga je rat projurio treba sebi da prizna na vrijeme. U stvari, možda i ne treba, nisam ja life couch da dijelim savijete. A na to kako je uticao na mene kao pisca mislim da dovoljno govori već ovaj moj prvi roman; prosto, tjera me i dan danas da se preispitujem, pa kad krenem nešto da pišem i uhvati me ekstaza od ljepote i miline toliko da se naprosto sam sebi divim kako sam to lijepo sročio, onda se automatski sjetim sve one gladne dijece, spaljenih sela, ubijenih ljudi, uništenih gradova i života i kažem samom sebi: „kakva sranja pišeš“ i onda to izbrišem i počnem da se bavim ozbiljnijim temama.
Radiš li na nekom novom rukopisu i da li imaš u planu uskoro da objaviš neki novi roman?
Grabovac: Pišem svaki dan. Trudim se. Nekad je to pasus ili par rečenica, nekad je to i po nekoliko stranica. Onoliko koliko uslovi dozvoljavaju. Ne kažem da je sve to što napišem nužno zrelo za objavljivanje. Radim na jednom rukopisu već duži niz godina, a tu i tamo se izdvoji još poneka tema, tako da se nadam da će nešto od toga brzo biti gotovo.
Ti se baviš i pisanjem poezije. Da li planiraš da u skorije vrijeme možda objaviš zbirku pjesama?
Grabovac: Ne znam. S poezijom sam veoma pažljiv. I što sam stariji, to sam sve pažljiviji. Da bih danas napisao pjesmu, a pogotovo da bih je objavio, ona baš mora da prođe rigorozne mjere. I to opet ne znači da je uopšte dobra. Tu sam veoma obziran i nikad ne smijem reći da ću bilo kad objaviti ijednu pjesmu, a kamoli zbirku pjesama. To zaista nije u mojoj moći i mojim rukama.
