O kretanju, biciklizmu, trotinetima, Evropskoj sedmici mobilnosti, stanju u Banjaluci, za BUKU razgovaramo sa Tihomirom Dakićem, najpoznatijem banjalučkim biciklistom, aktivistom i koordinatorom programa za transport u Centru za životnu sredinu.
Tihomire, ovogodišnja Evropska sedmica mobilnosti obilježavala se pod sloganom "krećimo se zajedno". Na šta ova poruka ukazuje, koliko je važno kretanje koje promovišete?
Naša tijela stvorena su za kretanje, iako mnogi od nas teško pronađu vremena da budu aktivni preko dana. Otkrivamo da većinu vremena u našoj dnevnoj rutini mi sjedimo: u saobraćaju, na poslu ili ispred ekrana. Ali šta ako integrišemo vježbanje u sklopu naše svakodnevnice i time još uštedimo nešto novca?
Evropska sedmica mobilnosti ovoga puta se fokusira na bezbijedno pješačenje i vožnju bicikla, te korisnost koje ovakav vid kretanja može da ima na naše zdravlje, životnu sredinu i na naše račune! Aktivni načini transporta ne emituju štetne gasove i čuvaju naš kardio-vaskularni sistem i održavaju tijelo zdravijim.
Da li su naši ljudi svjesni svih benefita koje donosi kretanje biciklom. Koje je tvoje iskustvo kao dugogodišnjeg bicikliste?
Što se tiče ličnog zdravlja, studije su pokazale da biciklisti u prosjeku žive dvije godine duže nego oni koji ne koriste bicikl, te da uzimaju 15% manje dana za bolovanje, dok 25 minuta bržeg hoda dnevno može da produži vaš život i do sedam godina! Gradovi koji promovišu pješačenje i vožnju bicikla ispred korišćenja privatnih motornih vozila, ispostavilo se, aktraktivniji su, te imaju manje saobraćajnih gužvi i viši kvalitet života.
Da se nisam počeo baviti biciklizmom i da ne koristim bicikl u svakodnevnom prevozu, nakon profesionalnog bavljenja rukometom, sada bih imao 120kg ili bih morao svakodnevno da treniram i „skidam kile“, no samo zahvaljujući korištenju bicikla kao prevoznog sredstva, sve je u balansu, i fizika, i psiha. Pored toga, kada koristim automobil, nakon nekog vremena se osjećam tromije, pospan sam, bezvoljan, nabaci se koja kila i, eto ti ga, bicikl kao rješenje svih muka. Korištenje bicikla tokom cijele godine je posebna draž, jer je ušteda toliko velika da se ni za šta ne bih mijenjao.
U posljednje vrijeme, i trotineti za odrasle postaju popularni. Koje je tvoje mišljenje o njima, naročito o električnim trotinetima?
Kada je u pitanju pojava trotineta i to onih na električni pogon, na ulicama u Banjaluci, ali i ostalim gradovima u BiH, vidimo da broj raste. Trotinet na "nožni" pogon spada u kategoriju pješaka, pa samim tim se i Zakonom definisalo da se oni kreću trotoarima i pješačkim zonama, ali njihova brzina ne može biti mnogo veća od pješaka, do nekih 15km/h. Međutim, kada su u pitanju električni trotineti, situacija je mnogo kompleksnija. Neki trotineti mogu da razviju brzinu i do 40km/h, tako da njihovo kretanje nije dozvoljeno ni bicikističkim stazama, a ni pješačkim stazama. Njihovo kretanje svakako nije zakonom definisano i potrebno je informisati i upoznati vlasnike električnih trotineta da, na pješačkim zonama i trotoarima, prednost imaju pješaci, a da njihovo kretanje treba biti takvo da ne predstavljaju opasnost po pješake. Ono što možemo da vidimo ovih dana po Banjaluci jesu električni trotineti kojima je maksimalna brzina 25km/h, što je prebrzo za kretanje među pješacima. No, ovom brzinom kretanje je moguće i saobraćajnicama kojima je, recimo, brzina kretanja organičena do 50km/h, no ovdje se radi o poprilično vrtljivom prevoznom sredstvu, tako da je sve više povrijeđenih u saobraćaju.
Kada je u pitanju korištenje električnih trotineta, lično sam za stare mehaničke trotinete, jer se na njemu morate malo i kretati. Kada su u pitanju ovi električni, ukoliko je njihovim korištenjem ostalo jedno motorno vozilo u garaži, onda sam svakako za korištenje i njih. No, svakako, mnogo je ljepše i korisnije vidjeti ljude kako se aktivno kreću na trotinetima ili biciklima, jer prije svega uticaj na životnu sredinu običnih trotineta i bicikala je najmanji od svih nemotorizovanih vozila.
Kod nas se ljudi generalno slabo kreću, slabo hodaju, šetaju. Kako podstaći ljude da se više pokrenu, da ustanu iz udobnosti kauča i pruže korak?
Kada je u pitanju kretanje ljudi, možemo da vidimo da su nove generacije poprilično gojazne. Navike za kretanje usađujemo djeci od najranije dobi. Ako se i mi krećemo, i njima će to biti normalnije. Djeca, ali i odrasli su promijenili svoje navike, socijalizacije su uz računare, telefone, kladionice, kafane i slično.
Neke stvari su već postale trend, kao što je to sad sa odlaskom u Rekreativnu zonu Banjaluka, gdje svaki dan u godini imate od nekoliko desetina do nekoliko hiljada posjetilaca. Sa druge strane, kada je u pitanju kretanje u gradu motornim vozilima, ono se mora ograničiti i to je do odluke Gradske uprave. To svakako nisu popularne mjere i mnogi načelnici i gradonačelnici se „boje“ mijenjati navike ljudi, pa onda bi radije da vide da će za određenu odluku dobiti podršku građana i onda je realizovati. To su najsporiji procesi, jer oni zavise od svjesnosti građana, a ona je kod nas još uvijek na niskom nivou.
Kada je mobilnost u pitanju, kakvi smo mi u odnosu na stanovnike drugih zemalja?
Kada posmatramo kompletnu BiH, možemo reći da smo jedan od najgorih tipova građana konzumenata, neobrazovani, neinformisani i nezainteresovani da budemo primjer drugima. Poprilično smo neekonomični i volimo da pokazujemo da imamo, a ustvari nemamo. To se može vidjeti i kod proslava slava, rođendana djece, vjenčanja i slično. Tu nema skromnosti i jednostavnosti nego ljudi moraju pokazati da su imućniji od drugih. Tako je i sa mobilnošću kod nas. Ako je neko dobio posao - jer kod nas se uglavnom dobija posao - onda mora dići kredit za stan, auto, a kako stan ne možete nositi sa sobom i kako je glupo da nosite album fotografija vašeg stana, onda idete autom svuda gdje možete, parkirate se i gdje vam je dozvoljeno, ali i tamo gdje nije. Naš grad je smiješno malen, urbana zona je veličine 8km sa 6km, većina površine je ravna. Tih 8 kilometara se biciklom pređe najsporije za pola sata, a za tu istu dionicu autom vam treba kroz grad i do 45 minuta. Zašto?
Banjaluka i biciklisti, šta je u poslednje vrijeme dobro urađeno, a šta tek treba uraditi da situacija bude bolja?
U posljednjih par godina, imamo sve više biciklista koji koriste bicikl za potrebe transporta, što je dobar pokazatelj da smo valjda i mi uradili neke stvari kako treba. Međutim, veći broj biciklista zvog svoje lične sigurnosti - ili im je to opravdanje za njihovu nesigurnost u vožnji bicikla - ipak koriste trotoare za kretanje. Uvijek napominjemo da trebamo od automobila da ukrademo prostor, a ne od pješaka. Ovako se čini da su svi zadovoljni sa stanjem infrastrukture i ne osjeti se dovoljno velik i jak pritisak prema Gradskoj upravi za većim i kvalitetnijim ulaganjem. Stoga smo prije dvije godine pokrenuli Inicijativu građana Banjalučka kritična masa, gdje je jedna mala, ali odlučna grupa mladih ljudi koji žele da daju doprinos u razvoju biciklističkog saobraćaja. Pokušavamo da omasovimo kretanje biciklom i inicijativa će uskoro da krene sa obrazovanjem i starih i mladih za kretanje u saobraćaju, jer su procijenili da je to neophodno.
Sa druge strane, postoje i pojedinci iz Gradske uprave koji razumiju bolje ovu temu i odlučni su da doprinesu unapređenju ove oblasti. Jedna od tih osoba je i Jelena Pavlović iz Odjeljenja za saobraćaj i puteve, sa kojom imamo odlično saradnju i velike planove kada je u pitanju promjena razmišljanja čelnih ljudi u Gradskoj upravi i približavanje ove teme donosiocima odluka.
Vječno pitanje - biciklističke staze u gradu? Kakva je situacija? Koji su problemi?
Problem biciklističkih staza je vječni problem i on će i biti takav sve dok se ne čuje odlučniji i direktniji glas biciklista. Od nekih 24 kilometra biciklističkih staza u Banjaluci, njih 40% je neupotrebljivo, ali sa malim ulaganjem situacija bi se znatno promijenila. Pored toga, nesavjesni vozači motornih vozila su toliko bahati da bi ih trebalo svaki put sprovoditi u zatvor na barem jedan dan. Kažnjavanje mora da bude češće i progresivnije.
Drugi problem koji ćemo nastojati riješiti jeste planiranje biciklističkih koridora i ostalih staza, te pored toga potrebno je raditi i sa projektantskim kućama jer smo ustanovili da im je u ovoj oblasti znanje projektovanja na jako niskom nivou, čime prave nemjerljive štete razvoju saobraćaja. Odjeljenje za komunalno-stambene poslove je riješilo da svake godine investira u nekoliko parking prostora za bicikle, ali i to mora da bude i brže, kvalitetnije i sveobuhvatnije. Jer ukoliko izgradite infrastrukturu, imaćete i više biciklista.
Ipak, evidentno je da se broj biciklista stalno povećava i, da tako kažem, nije više „sramota“ voziti bicikl u raznim situacija, dolaziti na posao i slično. Kako još više ohrabriti ljude da svakodnevno više voze bicikl?
Ljudi koji koriste bicikle treba da imaju prednost nad onima koji koriste automobil. Ne smije se desiti da ispred neke od institucija možete da parkirate automobil na 10 metara od ulaza, a bicikl na 50 metara, gdje ste ga vezali za neku banderu ili ogradu. To se mora promijeniti. Sve je više i muškaraca i žena koji, poslovno obučeni, idu na posao i nije ih više sramota. Sramota je sada da zbog dva kilometra dnevnog kretanja sjedate u auto i gubite sat vremena za transport. Ljudi koji koriste bicikl od poslodavca bi trebali imati podsticaj i podršku, jer su im ti ljudi i zdraviji i produktivniji. Mogu da im obezbijede tuš kabine, besplatne doručke, dodatak na platu, slobodne dane ili šta god je to zakonom moguće, a znam da je dosta toga moguće.
Mi ćemo nastaviti da zagovaramo unapređenje biciklističke infrastrukture, ali i građani bi morali da shvate da bez akcije nema ni reakcije. Ako budu samo sjedili i čekali uslove kao u Holandiji, onda neka odmah prodaju bicikl i sjednu u automobil. Neka se upoznaju sa činjenicama oko stvaranja promjena. Vjerovatno je i to razlog zašto je stanje u BiH ovakvo, jer neaktivni čekaju da im aktivni promijene stanje, pa će onda oni da dignu svoja dupeta i počnu da uživaju u realizovanoj promjeni. Nadasve sebično, zar ne? Jer što bi on došao na biciklijadu, na prikazivanje filma, diskusiju, uključio/la se u organizovanje Kritičnih masa, poslao mail ili dopis Gradskoj upravi, kada može da ode na roštilj, kafu, aperitiv, planinarenje, skijanje, plivanje, kupanje i slično!
Potrebni su ljudi sa voljom, željom, znanjem da nam bude bolje!
Oni koji voze bicikle imaju problem sa parkiranjem istih. Kakva je situacija po tom pitanju, šta se radi, šta je planirano?
Gradska uprava je prije par godina na našu sugestiju izradila urbanističko-tehničke uslove za 36 lokacija parkinga za bicikle. Mi smo realizovali do sada sedam lokacija, a grad šest. Smatramo da bi ulaganja u ovu jeftinu infrastrukturu trebala da budu odlučnija i veća. Predložićemo Gradskoj upravi da od novca sakupljenog od naplate parkinga za automobile jedan određen procenat ulažu u infrastrukturu namijenjenu nemotorizovanom saobraćaju. Potrebna je politička volja i odluka da bi se stvari zaista pokrenule nabolje. Stvari se mijenjaju, ali sada je pravi momenat da se zauzme stav za dalje. Svake godine Gradska uprava će postaviti po jednu stanicu za sistem javnih bicikala. Uskoro će biti završena i pješačko biciklistička staza između Bulevara Desanke Maksimović i ulice Jug Bogdana, za koju smo dali svoje kritike i komentare, ali su ih čuli kasno, jer je već krenula realizacija projekta. Za ubuduće smo im rekli, ne možete planirati i projektovati biciklističku infrastrukturu bez uključivanja krajnjih korisnika, i fer je priznati da ne poznaju tu oblast.
Za kraj, šta je tebi bicikl, većina ljudi u gradu biciklizam veže za tebe...?
Uh, jednostavno pitanje, ali nije lako odgovoriti. Bicikl je dio mog života. Filozofija života i kretanje kroz život. Aktivno kretanje, balans i proaktivno djelovanje. Brzina, efikasnost, skromnost, tehničko remek djelo. Mehanika i pokret.
Ima mnogo ljudi koji su takođe poznati po biciklima i da ga koriste svaki dan i to je ono što Banjaluku čini posebnom. Ja sam možda najglasniji, ali svaki dan vidimo pregršt ljudi koji na svojim biciklima i po suncu, kiši, vjetru, snijegu, idu biciklima i prave prostor za sve nas. Oni su ti koji čine ovaj grad drugačijim i posebnim.
Iskreno, volio bih više da ljudi vežu bicikle za parkinge za bicikle nego za mene, ali, eto, u nedostatku infrastrukture, izaćiću u susret.
