Odluka Ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emira Suljagića da se od ove školske godine predmet vjeronauka u osnovnim i srednjim školama ocjenjuje opisno, te da više ne ulazi u prosjek učenikovih ocjena, podigla prašinu u javnosti Federacije Bosne i Hercegovine.Dok su demokratski orijentisane institucije i organizacije podržale Suljagićevu odluku, islamski i katolički klerikalci ujedinili su se u njenoj osudi.
Žestoki pritisci na Ministra Suljagića koji su uslijedili nakon njegove odluke, kulminirali su govorom Reisa Mustafe Cerića u Blagaju, u kojem je najavio “sarajevsko ljeto”, aludirajući na egipatsko revoluciono proljeće, ali i oštrom osudom Suljagićeve odluke koja je došla iz Stranke demokratske akcije. Indikativno je takođe da se lider SDP BiH Zlatko Lagumdžija, ali i Željko Komšić, nisu uopšte oglašavali povodom ovog slučaja.
Na kraju Suljagić je popustio.
Šta je sa RS?
Dok u Federaciji bjesni pravi mali rat između duhovne i svjetovne vlasti, u kojem političari vodećih političkih partija u tom entitetu staju na stranu Islamske zajednice, na drugoj strani, Republika Srpska stoji čvrsto obedemljena jednom crkvom, sa kojom ne postoje apsolutno „nikakvi problemi“. U ovom entitetu ne postoji čak ni elementarna kritika na račun crkve, crkva u RS je apsolutno nedodirljiva.
U Republici Srpskoj, Srpska pravoslavna crkva je apsolutni numero uno, kada je riječ o vjerskim zajednicama. Na papiru su, baš kao i pripadnici tih zajednica, formalno izjednačene i Islamska vjerska zajednica, Katolička crkva i Židovska opština, ali njihov uticaj je de facto zanemariv.
U Republici Srpskoj postoji čvrsta i, čini se, neraskidiva sprega između duhovne i svjetovne vlasti, napose između Srpske pravoslavne crkve i vlasti u njoj. To se najbolje vidi na primjeru proslave 9. januara, Dana Republike Srpske, koji je istovremeno i Slava ovog entiteta. Dan RS se obilježava pravoslavnim obredima, čime se u potpunosti ignoriše činjenica da u Republici Srpskoj ne žive isključivo Srbi pravoslavci, te da u institucijama RS rade i pripadnici ostalih naroda. Ovo je najčešće i razlog zbog kojeg bošnjački političari zaposleni u republičkim i državnim institucijama odbijaju učešće na ovoj, ali i na drugim sličnim proslavama.
Ovdje je veza između svjetovnog i duhovnog toliko jaka da Vas prosto više ne iznenađuje činjenica da javna preduzeća poput „Vodovoda i kanalizacije“, proslavljaju svoju krsnu slavu, da se dan škole u osnovnim školama obilježava tako što pravoslavni sveštenik osveštava proslavu. Sve ovo se u Republici Srpskoj smatra normalnim. Odnosi koji su stvoreni između pojedinih visokih političara i sveštenika Srpske pravoslavne crkve prevazilaze okvire crkveno-političkih odnosa prihvatljive za jedno sekularno društvo. Novootvorenu zgradu Administrativnog centra Vlade RS je osveštalo kompletno sveštenstvo SPC. Ovakva zanimljiva „intervencija“ u javni protokol nezamisliva je u modernim evropskim državama.
Prema mišljenju Tanje Topić, političke analitičarke iz Banjaluke, upravo zbog ovakvog načina proslavljanja se stiče utisak da su sve te “zvanične institucije, policija, vojska, u službi pripadnika samo jedne etničke skupine, odnosno vjerske grupe”.
”Svaki važniji politički i državni događaj, odnosno entitetski, ne moze proći bez prisustva crkvenih vjerodostojnika. Crkva je potpuno izašla na javnu scenu, držeći se rame uz rame sa politikom. Čak vidimo i njeno zauzimanje otvorenih stavova u pogledu značajnih političkih i društvenih pitanja”, smatra Tanja Topić
A da su nastojanja da se državni protokol pomiješa sa crkvenim ritualima prisutna i u Hrvatskoj, svjedoči upravo najavljena posjeta Pape ovoj zemlji. Komentarišući odnos Crkve i hrvatske države u svjetlu dolaska Benedikta XVI, publicista iz Rijeke Vuk Perišić insistira da se mora “striktno odvojiti bilo kakav državni protokol od vjerskog zanosa kojem nema mjesta u javnim poslovima, ali čime se ne zadire u pravo vjernika da u privatnom susretu i u skladu s običajima konkretne vjeroispovijesti iskažu ritualno poštovanje prema svom poglavaru”.
Sekularno vs. klerikalno
Teoretski govoreći, trebalo bi da institucije vlasti vjernicima i vjerskim institucijama osiguraju mir, zakonitost i slobodu, ali isključivo onu slobodu koja je ograničena slobodom drugog. Jednako tako se institucionalizovane religije ne bi smjele miješati u javne i državne poslove, jer se one bave metafizičkim pitanjima vječnosti, smrti i drugim sasvim apolitičnim temama. Ovaj princip sekularnosti – dakle odvojenost države od uticaja bilo kakve vjerske zajednice i obratno - osnovni je postulat modernih evropskih država, ali i Sjedinjenih Američkih Država recimo.
Tanja Topić kaže da smo mi kao društvo samo na papiru sekularno. Uticaj religije i crkve je, prema njenom mišljenju, ogroman, religijske zajednice gotovo da su postale politički faktor. Zbog velikog uticaja koji imaju među građanima, politika ih nastoji imati za saveznika.
Vuk Perišić za BUKU ističe kako je “kler odnosno crkva stekao ogromnu političku i financijsku moć upravo u prevratu početkom devedesetih kada je stupio u savezništvo sa nacionalističkim elitama i, dakako, počeo obilato zloupotrebljavati svoj autoritet te manipulirati vjernicima”.
Savezništvo sa nacionalističkim elitama je jačalo iz godine u godinu i dobijalo je konkretne dimenzije. Potpomognuti javnim medijima, crkveni velikodostojnici su postali svakodnevni sagovornici na malim TV ekranima. Javni mediji se ponašaju stidljivo i idolopoklonički, vjerski praznici, slave, sveti događaji, parastosi su udarne vijesti u udarnim terminima informativnih emisija.
U takvoj sredini jako je malo prostora za bilo kakvu kritiku “prirodne koalicije” između javne i duhovne sfere, jer su i kritika, dijalog i sumnja sami po sebi nespojivi s religijskim doktrinama koje, u svom fundamentalističkom obliku, počivaju upravo na slijepom dogmatizmu.
Perišić kaže da su vjerske slobode namjerno pogrešno shvaćene, te da su doživljene kao obnova srednjovjekovlja, odnosno kao onaj stupanj vjerske "slobode" koja počinje ugrožavati slobodu druge vjerske zajednice ili slobodu ateista.
”Sve dok se kler ne pomiri sa činjenicom da nije sâm na svijetu i da ljudi imaju pravo doživljavati boga kako god žele, pa i tako da su za boga savršeno nezainteresirani, pravi dijalog na temu vjerskih zajednica nije moguć”, kaže Vuk Perišić.
Tanja Topić kaže da za pokretanje kritičkog dijaloga na temu vjerskih zajednica nedostaju “akteri koji bi pokrenuli taj otvoreni i kritički dijalog, jer oni koji bi ga pokrenuli bili bi stavljeni na stub srama, kao najveći bezbožnici”.
”Od političara ne možemo očekivati pokretanje tog dijaloga, jer oni spekulišu i nastoje po svaku cijenu zadržati podršku vjerskih zajednica i njihov uticaj koji imaju na glasače. Tako da se politika ponaša vrlo pragmatično. Ateista je malo, tako da je njihov glas jako tih. Intelektualna i akademska zajednica ionako svoju misiju vide u ćutanju, a sem toga i obrazovne institucije slave svoje krsne slave. Svi strahuju, čak i oni koji bi pokrenuli i otvorili ovu raspravu, da se ne zamjere crkvenim i političkim moćnicima, i, naravno, to pitanje će se otvoriti samo kad treba kritikovati uticaj one druge vjerske zajednice, sopstvene nikada, što govori o licemjernosti i hipokriziji cjelokupnog bh društva."
Kako urediti odnose crkve i države?
Tanja Topić je po ovom pitanju pesimistična. Kako i sama priznaje, ona nema iluzija da u skorije vrijeme možemo postati sekularno društvo. Pitanje vjere i odnosa prema vjeri je privatna stvar, koju u državi tako treba i urediti. To pravo svakako treba poštovati i s poštovanjem se odnositi prema njemu.
“Ali ne mislim da u jednom multietničkom društvu državne, entitetske i sve druge javne institucije mogu imati vjerski predznak jedne religijske zajednice, jer time nipodaštavate pripadnike drugih vjerskih skupina. Vjerske zajednice ne mogu biti u sprezi sa politikom, i ponašati se kao politički faktor, a politika im ne smije podilaziti iz dnevnopolitičkih i pragmatičnih razloga. Ono na šta moram podsjetiti je i sramna uloga nekih vjerskih dužnosnika u vrijeme rata, kada su ove zajednice pokazale svoje mračno lice. Tu vrstu lustracije ovdje još nismo doživjeli, mislim na propitivanje uloge vjerskih zajednica u ratnim dešavanjima u BiH.”
Vuk Perišić za kraj dodaje kako je pitanje da li ovo društvo ima šanse postati sekularna sredina neodvojivo od pitanja da li imamo šanse postati demokratsko društvo u kojem će država biti posvećena zaštiti svih prava svakog pojedinca, pa tako i njegovog prava da slobodno, i u skladu sa svojim intimnim refleksijama, izabere hoće li biti vjernik ovog ili onog rituala ili će biti ateista.
