<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ubistvo Aleksandre u pokrovu korporativnih medija: Lora Palmer iz Rumunije

DRUŠTVO

Krajem jula ove godine, petnaestogodišnja Aleksandra je ubijena u mestu Karakal u južnoj Rumuniji.

09. oktobar 2019, 11:38

Činjenica da je tri puta pozivala policiju kojoj je trebalo devetnaest sati da locira poziv i stigne na mesto ubistva izazvala je šok i ogorčenje širom Rumunije, ali i uputila na mehanizme subordinacije državih aparata, te katastrofalni učinak kapitalizma na periferiji Evrope.

Aleksandra (Alexandra Măceșanu) je, usled ukidanja regionalnog javnog prevoza, morala da putuje auto-stopom ili „divljim“ taksijem, što su postali uobičajeni načini putovanja u provinciji. Karakal je inače poznat po aferi otkrivenoj 2012. godine, organizaciji prostitucije i „seks-trafikinga“ maloletnih osoba, u koju su bili umešani i lokalni policajci, osoblje vojne (NATO) baze u mestu i službenici austrijske kompanije koja obavlja remont obližnje hidrocentrale. Rumunija je prema nekim navodima zemlja iz koje dolazi šokantnih tri četvrtine žrtava seks-trafikinga u Evropi.

To su bile osnovne informacije o slučaju koje su se mogle saznati iz razgovora sa prijateljicama i prijateljima iz Rumunije. Mediji u Srbiji i regionu prenosili su informacije o zločinu i prvim rezultatima istrage, bez pominjanja šireg konteksta, koji je različitim povodima i pristupima pominjan i komentarisan u javnosti u Rumuniji.

Došlo je do uobičajenih najava o pojačanim merama represije, nadzora, regulacije. Nastalu atmosferu i njene neželjene i potencijalno opasne kontradikcije u smislu puzajuće normalizacije ili raširene manipulacije nasiljem nad ženama adekvatno opisuje manifest grupe feminističkih aktivistkinja.

U Rumuniji se od 1989. godine vodi ogorčena borba za tzv. demokratizaciju društva, sa dve glavne suprotstavljene pozicije. Jedna je ona „reformisanih komunista“, to jest vrlo stidljivih „socijaldemokrata“ (saglasnih i pomirenih sa skoro svim merama „štednje“ iako pogađaju, pre svega, njihovo glasačko telo i erodiraju im dugoročno politički kapacitet), a druga je ona „demokratskog“ bloka, tokom već tri decenije sastavljanog i rastavljanog od različitih kombinacija i inkarnacija nacionalista, liberala i konzervativaca. U poslednje dve godine najviše eksponirano borbeno polje je polje borbe protiv korupcije, što stvarne i na neki način neizbežne u datim ekonomsko-političkim uslovima, što propagandno-rasističko-mitski upisane u države i narode koji još nisu postali „normalni“ (i koji zato sve to rade ofrlje, ispod tezge, a ne javno i administrativno-pravno uredno kao normalni narodi i države).

U kolopletu afera, optužbi, sudskih procesa, kleveta, pretnji i podmetanja konstituisana je, u Istočnoj Evropi možda i jedinstvena protestno-istraživačko-odbranaško-inkvizitorska javnost, koja neumorno traga za „pozadinama“, „zaverama“, „klikama“ koje, naravno, rade o glavi inače sve malobrojnijem i malodušnijem rumunskom građanstvu. Ovakva konstelacija i dinamika regenerišu se svakim potrebnim i nepotrebnim povodom, kada suprotstavljene strane po automatizmu pokušavaju da u svetlu nove teme oslabe suparničku ili ojačaju svoju poziciju.

Ove borbe i prateće konfuzije omogućavaju donekle i razvoj kritičkog i istraživačkog novinarstva u Rumuniji. Svojevrsni bard tog domena Katalin Tolontan, po preovlađujućem mišljenju, ispunjava visoke standarde kada je u pitanju posvećenost, beskompomisnost, čak opsesivnost u traganju za nedostupnim ili nepoznatim informacijama. On je, nakon očekivane ekspanzije haotičnih i oportunističkih, tačnih i netačnih vesti u danima nakon zločina, s timom saradnica i saradnika najdirektnije obratio pažnju javnosti na (naj)širi kontekst zločina u Karakalu.

U članku u novinama nastalim od tabloida (u kom je preuzeo uredničku funkciju) možete pročitati sve o mogućim ili očiglednim vezama prethodnih i poslednjeg slučaja u Karakalu i Rumuniji, čija je zajednička pouka: seks-trafiking je sistemski problem, umešane su i dobro su se okoristile sve strukture moći, poslednji slučaj je deo šireg sistema i dugoročnih problema, a ne izolovani incident. Rezultati ovog istraživanja su mučni i kad vam Google translate prevede samo naslov: „16 maloletnica iz Karakala prisiljeno na seksualne odnose sa rumunskim građanima, austrijskim menadžerima i američkim vojnicima. Služba bezbednosti izbegla je da istražuje vojno osoblje iz baze iako su preko makroa kupovali seksualne usluge devojaka između 14 i 16 godina“.

Nadalje, horor do horora:

– jedna od žrtvi podvođenja 2012. godine izjavila je novinarima da je govorila klijentima, uključujući i jednog policijskog oficira da je maloletna i molila ih da urade nešto tim povodom, na šta bi oni uradili „posao“, platili i otišli (ovo je inače kažnjivo i po rumunskim i evropskim i američkim zakonima naglašavaju autori)

– policijski oficir koji je 2012. godine izbegao da ispita optuženike iz američke baze, napredovao je u službi i rukovodio neuspelom akcijom spašavanja Aleksandre, sarađujući pri tom, pre svega, s lokalnim „negativcima“

– u sličnom slučaju 2014. godine, dolazi do tužbe i uslovnih kazni ali samo rumunskih državljana; patnje, mučenje i silovanje žrtvi starosti od 13 do 16 godina za razliku od 2012. godine ovoga puta su uzeti u obzir, ali preskočeno je u seks-trafiking moguće umešano osoblje kineske ambasade.

– fajlovi sa registracijom posetilaca lokalnog motela u kom su se odigravala pomenuta dela su „oštećeni“ i tužilaštvo i policija ih nisu koristili u daljim istragama.

Može se lako shvatiti koji su sve kompromitujući momenti neizbežno pred očima javnosti. ali i unekoliko „izbežno“, tj. van glavnog horizonta interesovanja većine urednika i novinara mejnstrim medija. I ne samo njih, autori i autorke istraživanja i teksta s pravom se pitaju šta je sa svim ovim informacijama, kontaktima, rezultatima praćenja i prisluškivanja u posedu tužilaštva, a u svetlu poslednje tragedije?

Izdvojimo iz celog opisa slučaja njegov najmučniji i, prema svim dostupnim podacima, verovatno smrtonosni deo: posle tri poziva Aleksandre policiji, tokom kojih je dežurni policajac na skandalozno površan i potcenjujući način komunicirao sa izmučenom i uspaničenom devojkom, inspektori su prvo kontaktirali lokalne ljude iz senke (tj. lokalne „kriminalce“). Prosledili su im pri tom podatke dobijene od Aleksandre, iako su sadržali detalje koje ozbiljna istraga ne bi smela da otkriva bilo kome.

Sledi agonija lociranja poziva, dolazak na mesto zločina koji se u tim momentima, po svemu sudeći, događa ili se već dogodio (istraga će tek pokazati), i – oklevanja da se uđe u kuću. Policajci pri svemu tome provociraju i maltretiraju oca devojke, upozoravajući ga da može da se desi da njegovu ćerku zateknu „sa dečkom u krevetu“. Satima se ispred kuće čeka nalog od tužioca koji inače nije neophodan u ovako hitnim slučajevima, insistira se čak da otac provali u kuću da bi snosio odgovornost u slučaju greške. 19 sati nakon poziva ulaze i nalaze ubicu koji odmah sve priznaje i pokazuje posmrtne ostatke devojke…

Zašto je policija oklevala da interveniše onako kako je situacija i elementarna funkcija bezbednosne službe nalagala? Najlogičniji odgovor je da je oklevala jer nakon svih lokalnih i nacionalnih afera, izvrdavanja i zataškavanja jednostavno nije znala ko je (sve) u pitanju kao mogući akter ili počinilac otmice. Posledično, bes javnosti sručio se na policiju.

U pomenutoj političkoj borbi, to je efikasan napad i na vladajući PSD, čiji politički protivnici zato insistiraju na toj dimenziji slučaja. Šef policije je smenjen ali odmah i raspoređen na novu dužnost – dužnost upravnika granične policije. Tužilac je verovatno bio na drugom kraju klackalice karijernog i profesionalnog rizika jer policija se može pravdati da nakon svih kampanja i novih zakonskih promena i inicijativa (više) nema dovoljno ovlašćenja, a tužioci, koji su važna poluga u anti-PSD bloku – takođe – da nemaju (još) dovoljno ovlašćenja.

Kako bilo, u situaciji prećutkivanja ili zaobilaženja nelagodne teme počinje strvoderska gozba Sputnika i sličnih franšiza. Nimalo ne štedeći žrtve i rodbinu u takvoj situaciji, postavljaju se neprijatne, mučne, ali realno neizbežne dijagnoze i pitanja: pre svega, o umešanosti američkih vojnika a u vezi s tim: kako to da se ne zna ko je mogao ili nije mogao učestovati ili biti sumnjiv kad obaveštajne službe moraju da znaju detalje cele te mreže, ako ni zbog čega drugog, zbog fenomena „O, Nataše“ tj. hladnoratovskog lika lepe KGB agentkinje koja na šarm i čari izvlači podatke od oficira suparničke strane. Trijumfalistički se ismeva nespretnost policije, postavljaju pitanja o metodi brzog uništenja tela iz čega proizilazi pitanje da li je devojka stvarno mrtva, dovodi se u pitanje razlog premeštanja devedeset vojnika iz baze nakon slučaja. Pominje se sumnjiva smrt vođe lanca prostitucije u zatvoru u Karakalu. Nadalje, takve sumnje i spletke, hteo−nehteo, inspiriše i Aleksandrin ujak, tvrdeći da je možda živa, da ne veruje DNK analizi. Оn se sada, u takvom polu-raspletu i opštem afektu tragedijom kandiduje na predsedničkim izborima…

U manje analitički i samokritički ambicioznoj javnosti, u poplavi razumljivog očaja i ogorčenja ubistvom i mrcvarenjem policijskim i medijskim scenarijima mračnog spektakla, „ubica je instantno pretvoren u simbol (za sve krive) zaostale, korumpirane, primitivne, provincijalne Rumunije, koja se, naravno, nikad neće pridružiti civilizovanom i kulturnom svetu“ (interpretacija jedne rumunske aktivistkinje).

Osumnjičeni je priznao zločin, DNK analiza je potvrdila poklapanje uzoraka iz posmrtnih ostataka, priznao je i ubistvo osamnaestogodišnje Luize (Luiza Melencu) iz iste oblasti koja je nestala par meseci ranije, priznao je i objasnio sve, pojavio se u medijima kao svojevrsni monstrum, šezdesetpetogodišnji mehaničar, već poznat po zlostavljanju žena. Okupljeni ljudi su ga proklinjali i pretili mu. Istraga je još u toku, prvobitni nalazi nisu još službeno potvrđeni i slučaj je, što se većine medija tiče, „na čekanju“ do daljnjeg.

Na granicama usnulih provincija

Aleksandra nije devojka poput Lore Palmer. Niti je putanja njenog stradanja po bilo čemu slična Lorinom, osim po tragičnom ishodu. U Linčovoj somnabulnoj seriji, zapleti i intrige nastaju iz kontrasta statusa i ugleda Lore Palmer – primerne i lepe misice školskog takmičenja – i mračne strane njenog noćnog života i konačnog udesa. U (van)zemaljskom zamajcu njenog dvostrukog života i brutalne smrti je džekil-hajdovski lik njenog oca, danju uglednog i uzornog građanina, a noću dijaboličnog uzurpatora i silovatelja. Može se reći da se razvojem serije i likova ovaj drastičan dualitet prostire na celu zajednicu „Twin Peaks-a“, kao prototipa varošice iz američke nedođije.

Linč na nekoliko nivoa (ne) rešava poreklo ovakve patologizovane slike small-town Amerike: npr. prvi bi mogao biti inkorporacija svojevrsnog zlog duha Boba u lik i delo (tj. telo) uzornog oca a npr. drugi – projekcija, astralna, svih izvora ove socijalne patologije u neobjašnjivu vanvremensko-vanzemaljsku dimenziju, koja je, u stvari, pravi krivac za sve muke likova i gledateljstva. U krešendu autorskog postmodernističkog (z)bunila Linč nas doduše naizmence vodi kroz predele over i underground-a inkarnacija američkog sna, ali ipak se zaista ni na jedan način ne bakće društvenom strukturom koja bi mogla tako sjajne i divne lore palmer privlačiti mračnim bogazama švercersko-hedonističkog raja američko-kanadske granice. Za sve je izgleda kriva sila čije se ime ne izgovara.  

Aleksandri su takođe predočene granice, prvo one kvaliteta školovanja, zbog čega je uzimala privatne časove u 15km udaljenom gradu, zatim od strane majke koja joj je rekla da ne ulazi u kola sa mlađim ljudima i konačno od ministarke obrazovanja, koja ju je postmortalno opomenula: „Da ona nikad ne bi ušla u kola sa strancem“, zbog čega je morala da podnese ostavku.


No name(d) NATO

Ukoliko pokušate da fotografišete brutalističku zgradu u centru Turnu Severina, ograđenu zidom a bez ikakvih oznaka ili obaveštenja u vezi s njenom svrhom ili režimom pristupa, iz gvozdene kapije može izaći uniformisani bezbednjak, legitimisati vas i tražiti da obrišete fotografije, uz samo jednu reč objašnjenja: „Military“.

Upravo neoznačenost i neimenovanost je simptomatična u medijskim izveštajima o slučaju iz Karakala i kad se pominje širi kontekst i sistemska dimenzija tragedije: to je „vojna baza“ samo izuzetno i NATO baza, u pitanju je ekonomski sistem, ne kapitalistički sistem. To što je Aleksandru nateralo u kola ubice nisu mere štednje već „loš transport“ u provinciji. Aktivirana je svojevrsna cenzura, oportuna terminološka i nomenklaturna filtracija većine uposlenih novinarskih, pravnih i političkih narativa. Veliki stražar upozorava da će istrčati iza velike kapije koja vodi u veliki civilizovani svet.

Korporativna medijska sfera, organizovana donekle poput Linčovih tajanstvenih crvenih soba izdeljenih lelujavim zavesama a sastavljenih halucinantnim podom, omogućava igru ćorave bake, u kojoj uvek nedostaje jedan deo slagalice za već složenu priču. Na mesto tog delića po pravilu dolazi nova soba, novo iznenađenje, npr. članak u „Libertatea“, koji se ne uzima za ozbiljno, jer je u pitanju tabloid, kao što se nije uzimala za ozbiljno ni „Log-Lady”, koja je sve vreme, malo smušeno ali i prilično tačno upozoravala šta se dešava ili može desiti.

Na primer, u izveštaju na sajtu Radija Slobodna Evropa koji je napisan desetak dana nakon velike reportaže u „Libertatea“, ni traga o tamošnjim sasvim profesionalno dokumentovanim indikacijama i zaključcima o vezama slučaja iz 2012. i 2019. Nije, međutim, propušteno da se stane na stranu „demokratske“ koalicije (kojoj EU i inače drži stranu u pozicionom ratu) i u naslovu povežu kriminalci, policija i vlast tj. „političari“, a iza zavese ćušnu američke i austrijske „mušterije“, čak iako je pomenut slučaj iz 2012.

Čekiramo li korifeje budne i nezavisne štampe: „Gardian‟ − zaspao na straži, „Independent‟ − skroz nezavisan od šireg istorijata i konteksta zločina. Te vesti su, naravno, sasvim korektne, ali, zar sledeća rečenica ne bi u takvoj vesti i temi bila očekivana u novinama takvog ugleda i formata: „Karakal je mesto gde se pre nekoliko godina dogodila velika afera s uvođenjem maloletnica u prostituciju u koju je osim procesuiranih rumunskih građana bilo, po svemu sudeći umešano (a neprocesuirano), i osoblje NATO baze i austrijske kompanije“?

Pominjemo ove novine zato što su imale korektne članke o socijalnoj situaciji u rumunskoj provinciji (usred medijskog hajpa o tamošnjim privrednim „čudima“). RSE, kao što smo videli, prvo uvijeno a onda neuvijeno, slobodnim stilom preko činjenica… Blic, Index, N1, sve isto, tzv. novinarsko „polivanje“. Naravno da će ovakvo muljanje dovesti do pomenute gozbe u podgrejanim hladnoratovskim protivpozicijama. Kao i obično, u nastaloj konfuziji cvetaju teorije zavere – detalji postaju hororični i posebno mučni jer se pojavljuju i u članku na Vikipediji (npr, onaj o razlozima nepravovremenog ulaska policije u kuću, onda spora o samoj prirodi slučaja, „ubistvo ili otmica“ istaknutog na početku članka). Teorije zavere kao da su istovremeno proizvod opravdanog nepoverenja u buržoaske medije i spontana reciklaža njihovog selektivnog fokusa i interesnog prosejavanja informacija.

Vrhunac (i dno) svega, gazda javno-tajne kuće u Karakalu pod zaista tvinpiksovskimnazivom „NO NAME“ preti novinarima da će ih tužiti objave li fotografije iz objekta. Ako ste zaboravili to je onaj objekat odakle je policija posle skandala 2012. godine zaplenila spiskove posetilaca koji su, eto, bili „oštećeni“ pa se nisu mogli koristiti u daljim operacijama i istragama. Eto, klijentela se zaista ne može požaliti da se kuća lažno predstavlja u smislu garancije tajnosti svojih posetilaca, visoka klijentela dobija visoki kvalitet (kao uostalom i isto tako established javna kuća u Tvin Piksu, gde je Lora Palmer, kao i mnoge devojke iz okoline postepeno uvlačena u toksikomaniju i prostituciju).

Nezgodno je možda u celoj nastaloj „gunguli“ što su i onako mlake istrage utvrdile da se maloletnice otimaju, siluju i onda ucenjivanjem (npr. tom prilikom napravljenim snimcima „seksa”) primoravaju na prostituciju na način u koji se Aleksandrina otmica prilično uklapa. Ali pomenuti vrhunac nije u toj, još jednoj mučnoj analogiji, već u tome da je gazda javne kuće „NO NAME‟ zapretio novinama ističući da u taj quality establishment dolazi i komandant NATO baze. I sad, zaista supra-linčovski momenat – ovo po svoj prilici nije istaknuto kao neka mračna pretnja, već pre kao dokaz neupitnog ugleda i rada kuće!


Neko je morao profitirati

Neko iz cele konstelacije i konteksta ovakve tragedije, nimalo jedinstvene i možda posebne samo po čuvenosti (u članku u Baricadde se otvoreno dovodi u pitanje mogućnost takvog interesovanja da je žrtva bila Romkinja) ima permanentnu i sigurnu vajdu. Neko je morao profitirati od zanemarenja i uništenja kakve-takve društvene kohezije i kakve-takve postojeće infrastrukture u evropskim i istočnoevropskim provincijama. Neko je upravo kupio treći lepi skupi automobil i troši bezglavo ogroman novac koji bi bio dovoljan za x broj vozila javnog prevoza, dakle i na toj lokalnoj liniji u Karakalu, prevoza koji je životno trebao Aleksandri a i dalje životno treba desetinama hiljada siromašnih stanovnica i stanovnika ruralnih oblasti.

Ovaj naslućeni a direktni konflikt interesa i aspiracija, otuđenosti, neostvarenosti i avanturizma, Linč u dva navrata ilustruje sukobima članova najuže buržoaske porodice, dovodeći ih u neočekivani kontakt na neočekivanom mestu, sugerirajući da je srž problema (blizanački) blizak tj. lociran unutar tog pretpostavljenog simbola sigurnosti, solidarnosti i stabilnosti klasnog duštva. Ali to nije suštinski pomoglo istrazi, jer na kraju krajeva, naš srednjeklasni agent-avatar u Twin Peaks-u, agent Kuper, sa kim se svaki gledalac mogao, što zbog njegove zbunjenosti što trezvenosti i odlučnosti da saživi, otkriva zlog duha (i) u sebi… uvukao mu se pod krevet pa pod kožu kad nije pazio.

I tako, činjenica da je pored devastiranog stanovništva i društva u (istočnoj a neretko i onoj zapadnoj) Evropi stasala neka nova srednja klasa, navodi nas na preliminarno svođenje računa. Ta formacija, generisana fantazijama, fatamorganama i bespogovornim ispunjavanjem naloga hegemone, kapitalističkom ekonomijom diktirane politike i kulture, ništa drugo ne radi do operacionalizuje i normalizuje submisivnost, eksploataciju i snishodljivost, navlači lelujave dimne zavese (baš kao u Linčovoj fantaziji) i montira filtere informacija kad „napredak“ (npr. u istrazi) nije u njenom klasnom interesu. Kao i u umetnički osvetljenoj tami „Twin Peaks-a“, osim u trenutku ubistva, ne postoji direktna uzročno-posledična putanja od zločinca do žrtve, jer svodnička mreža je razgranata, izrasla i urasla u idealizovani srednjeklasni svet.

Neko je ispleo mrežu svođenja i eksploatacije, ne samo nesrećnih devojaka za kojima i imanentno neosetljivi ljudi poput tranzicionih aparatčika, kolportera i dobošara mogu iskreno i duboko da zažale, već – celih tzv. „tranzicionih“ društava, koja su, gle! kao po nekom pravilu i glavna „trafiking“ društva. Ta društva, u susretu sa tragičnim i bolnim slučajevima kao što je ovaj u Karakalu deluju paralisana svojom bespomoćnošću „osramoćenošću“, na kraju krajeva, „pristajanjem“, baš kao što takvu paralizu i „pristajanje“ obezbeđuje tretman otetih devojaka kojim se nasilno uvode u prostituciju.

Neko dakle bahato troši benzin koji hronično nedostaje javnom prevozu, neko svojim činjenjem ili nečinjenjem devastira sa velikim naporima celog društva građenu bezbednost i solidarnost stanovništva i za to potrebnu infrastrukturu; polako kuvajući i daveći sirotinju kapitalističke periferije (kao što u svojim blistavim trenucima neparalisanosti umeju da izveštavaju i „Independent‟ i „Gardian‟). I ne treba se začuditi ako se istraga u Karakalu završi tamo gde se završila i ona tako pošteno i ispravno šarmantno zbunjeno srednjeklasno-trezvenog agenta Kupera – u ogledalu. U vezi sa tim iskustvom, najnovija, utešna vest, FBI je pozvan u Karakal.

 

Mašina.rs