Internet i društvene mreže nam, s vremena na vrijeme, pokažu i svoju ljepšu i humaniju stranu. Pokažu nam pojedince, ali i čitave grupe ljudi koji se okupe oko samo jedne ideje - da pomognu drugima.
Takva je i grupa Prevodilačko srce, koju čine prevodioci, ljekari, studenti medicine i drugi medicinski radnici, koji udruženim snagama prevode obimnu medicinsku dokumentaciju potrebnu za liječenje ljudi u zemlji ili inostranstvu. I to potpuno besplatno.
Inicijativa koja je je krenula iz Novog Sada ubrzo se proširila regionom, ali i mnogim drugim zemljama u kojima žive ljudi sa ovih prostora.
Naišla je na podršku i u našoj zemlji, najviše u Banjaluci, Doboju, Tuzli i Sarajevu.
Prevod nije jednostavan, ni jezički, ni emotivno
Maja Vučić Duvnjak se grupi Prevodilačko srce pridružila krajem 2015. godine, a Ivana Pandžić prije tri godine.
Obje su, čim su saznale za grupu, odlučile da joj se priključe. Oduševila ih je ideja o zajednici ljudi koji svoje znanje koriste da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, jer nismo svi u mogućnosti da finansijski učestvujemo u humanitarnim akcijama koliko bismo to željeli, a ovdje nema opravdanja - jedino što ulažete jesu znanje i slobodno vrijeme.
Često se konsultuju između sebe oko termina, a i u kontaktu su sa ljekarima.
A koliki je značaj njihovog angažmana najbolje znaju oni za koje prevode - novac za prevod, od 20 do 30 KM po stranci, u zavisnosti od jezika, tržine teksta, količine, pacijenti mogu preusmjeriti na bolničke ili putne troškove.
Dokumentacija koju dobijaju na prevod nije jednostavna, ni jezički, ni emotivno.
“Ne mogu opisati svakodnevnu muku kada vidite količine upita koja 'iskače' u našoj grupi. Te teške informacije poput 'hitno' ,'maligno', a najteže kad uz to stoji riječ 'dijete'”, priča Ivana. I Maja se slaže da je najteže saznati da je oboljelo djete, te da postoje nalazi koje kao prevodilac i čovjek ne može zaboraviti: “Kada na malignom nalazu ugledate 2013. godište, to ostaje sa vama dugo. Na početku sam se nadala da će vremenom postati lakše, ali sam onda shvatila da tugu koju osjećam ne moram prevazići, jer je prirodna i ljudska. Bitno je samo uložiti sve napore da adekvatno i ažurno obavite svoj zadatak i nadate se pozitivnom ishodu.”
Maja Vučić Duvnjak
U BiH za sada djeluje 15-ak prevodilaca. Ivana se prisjeća kako joj se, nakon prve objave putem društvenih mreža, javilo nekoliko poznanika i takođe počelo da pomaže rad Prevodilačkog srca.
Ključno je, naglašava, da do ljudi stignu informacije.
Vidi se to i iz gesta banjalučke štamparije Makoprint. Ivana je posredstvom Područne privredne komore Banja Luka, stupila u kontakt sa ovom štamparijom, te im predočila namjeru za štampanje 50 majica sa logom udruženja u svrhu promocije njihovih aktivnosti, a vlasnik štamparije Milan Đajić je izrazio želju da u potpunosti donira majice i štampu.
“Majice su besplatno podijeljene prevodiocima u cijelom regionu koji aktivno skoro svakodnevno učestvuju u prevođenju medicinske dokumentacije, a mi se Makoprintu ovim putem zahvaljujemo u ime svih članova Udurženja”, istakla je Ivana Pandžić.
Ivana Pandžić
Za 5 godina preveli oko 25.000 prevodilačkih strana
U februaru 2020. godine biće tačno šest godina od početka rada Prevodilačkog srca, koje posljednje dvije godine funkcioniše kao registrovano i potpuno neprofitno udruženje građana. Pokretač čitave priče je Olgica Andrić, koja je oduvijek smatrala da je ljudski pomoći i da je grijeh zarađivati na tuđoj nesreći, stoga je, od kada radi kao prevodilac, ljudima za potrebe liječenja prevodila besplatno.
Ideja se uobličila u konkretnu realizaciju kada je uspjela okupiti ljude koji misle isto kao i ona, a na sreću, takvih je više od 400 u njihovoj bazi i oko 150 stalno aktivnih, koji redovno besplatno prevode.
“Javljaju nam se ljudi koje jednostavno muka natjera da se bore za nastavak života, iz svih djelova Balkana, iz svih društvenih slojeva, bez obzira na maternji jezik, vjeru, nacionalnu pripadnost ili starost. Mi se trudimo da im pomognemo i "uštedimo" im novac besplatnim prevodom. Možda ta ušteda na dnevnom nivou skromno djeluje, ali kada se ima u vidu da smo za 5 godina preveli oko 25.000 strana, koje pomnožene sa cijenom prevoda daju iznos koji je neko uštedio ili koji smo svi zajedno kao tim nekome donirali”, priča za Buku Olgica i dodaje da se iskreno nada da u doglednoj budućnosti neće više biti potrebe da rade besplatne prevode, jer će ljudi moći da se liječe u matičnim zemljama.
Takođe se nada da će institucije shvatiti da je prevodilac neophodan u svim ustanovama i da nije riječ o "uslužnoj djelatnosti".
Olgica Andrić
Najčešće prevode na engleski, njemački i italijanski jezik, ali dobijaju upite i za druge jezike, od norveškog na sjeveru, do kineskog na istoku.
Sa ljudima kojima prevode nikada se nisu susreli, vidjeli uživo ili čuli telefonom. Sa njima kontaktiraju samo preko elektronske pošte, ali pacijenti prevode dobijaju direktno od prevodilaca tako da znaju ko je odlučio dio svog vremena posvetiti baš njima i pružiti im taj vid pomoći.
Sam proces prevođenja svako od prevodilaca doživljava na poseban način. Olgica kaže da to, na neki način, osjeća kao katarzu, ali i kao vid solidarne borbe ljudi za život, zdravlje i egzistenciju. Slučajevi sa kojima se susreću, ističe, podsjete ih da je najveća sreća biti zdrav i da su neki naši svakodnevni problemi potpuno trivijalni u odnosu na probleme koje, primjerice imaju roditelji dece s poteškoćama u razvoju, ili oni čija se djeca liječe od malignih bolesti.
Sem toga što čine za pacijente i njihove porodice, velika nagrada im je i kada ih pojedinci ili kolektiv prepoznaju kao primjer dobre akcije. Stoga i žele da naprave što više majica sa svojim logom i da u njih obuku što veći broj ljudi.
“Nadam se da će nam mediji poput vas pomoći i da nađemo "sponzore" koji će nam finansirati štampanje tih majica. Jer kada vidite nekoga s upečatljivim znakom i porukom, upitaćete se šta je to, ko su ti ljudi, otkriće priču u pozadini i možda podijeliti informaciju s nekim kome će humanitarni prevod biti potreban. Ponekad imam utisak da, iako nam je sjedište u Novom Sadu, baš u tom gradu najmanje ljudi zna za nas, jer su prevodioci, generalno, ljudi iz sjenke, čije je ime stidljivo potpisano na prevedenoj knjizi, ljudi čiji se glas čuje iz kabine, ili čije ime stoji na pečatu u svojstvu sudskih prevodilaca na zvaničnim dokumentima. Ti i baš takvi ljudi su izbrisali neke nametnute granice i ispunili srca mnogih vjerom i nadom i baš takvi ljudi čvrsto veruju da sami kreiramo svoj svijet, koji zavisi prevashodno od nas samih i koji može da bude lijep, human i ljudski. Dok nas je takvih, naš rad neće zamijeniti neke pametne, ali i dalje bezosjećajne mašine”, istakla je Olgica Andrić, a mi pozivamo sve koji su u mogućnosti da se odazovu Olgicinom pozivu i pomognu da se obuče što više ljudi u majice sa logom Prevodilaca sa srcem!
