<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

VESELIN MASLEŠA: Laži bosanske politike

BOSNA

Pre mnogo vekova, kad su Turci prodrli u Bosnu, feudalna gospoda izgubila je veru, a zadržala zemlju.

25. novembar 2020, 6:10

. Narod nije osetio promenu. I dalje je radio, i dalje su plodove njegovoga rada ubirali drugi. Pre hrišćani, sada muslimani. Trajalo je to stolećima. Veliki broj buna, malih i većih, bio je indikator narodnog raspoloženja. Te bune su obično ugušivane u krvi, ali su pri tome davana obećanja, donošeni hatišerifi, izdavani fermani, no kmetstvo se nije ukidalo - feudalizam je samo ponekad vršio modifikacije. Došla je okupacija (,,ukopacija”, kako su je seljaci zvali). Berlinski kongres je, vodeći politiku evropske ravnoteže, dao Austriji mandat da civilizuje Bosnu, da uvede red, mir i poredak. Ona je to stvarno i učinila, ali osnova svega toga ostao je feudalizam, s feudalnom gospodom. I onda: 1918. Paljenje čardaka, samovlasno prisvajanje zemlje, proterivanje aga i begova sa sela - sve tipične i simptomatične pojave agrarne revolucije. 
I stvarno, u Bosni je ona bila u punom jeku. Na kraju, agrarna reforma - zemlja seljacima, a begovima novac. Nesumnjivo, znak propasti feudalizma, njegova puna ekonomska i politička dekompozicija koja ga je terala da vodi politiku davljenika koji se hvata i za slamku, ali isto tako nesumnjivo i znak unutrašnje slabosti demokratije iz osamnaeste godine. Bosanska posleratna politika je prvi put pokazala svoje nakazno lice. Istorijski razvitak uslovio je da se antagonizam feudalnog društva razvijao i zaoštravao u obliku verskog antagonizma između hrišćana i muslimana. Svi pokreti seljaka, sve borbe, sva mržnja kmetova bili su upereni protiv begova-muslimana. Taj neprijateljski stav uopštio se, proširio se na sav muslimanski živalj, jer je ovaj, s malim izuzecima, bio slobodan i živeo od begova i aga, po njihovim čardacima i kulama, kao oružana pratnja i kao sabirač haka i ostalih feudalnih dacija. Pored toga, i ceo birokratski državni aparat bio je muslimanski. Dakle, svi oni koji su kao predstavnici feudalacamuslimana dolazili s kmetovima-hrišćanima u neposredni odnos bili su muslimani. Na jednoj strani, ekonomska moć i politička sloboda, a na drugoj ekonomska vezanost i političko ropstvo. 

Socijalni antagonizam manifestovao se kroz verski antagonizam, i to je omogućilo da se stvore dve psihologije i ideologije, i da se kmetovska mržnja prema feudalcu iživljava i kroz mržnju hrišćanina prema muslimanu. Ni revolucije, sprovedene do kraja, ne mogu brzo i radikalno da iskorene nasleđene psihologije i ideologije masa. Još manje je to mogla, prirodno, da učini nedovršena i u zakonske okvire sabijena agrarna revolucija 1918. godine. Njen kraj bio je reglementacija, koja je obećavala, a kasnije i sprovela, naknadu onima protiv kojih se bila rasplamsala seljačka demokratija bosanskih kmetova. Ovo je bio početak kasnijeg nesrećnog razvoja bosanske politike, koja se kretala linijama jednog antagonizma, koji je stvarno kao socijalni antagonizam iščezao, a čija je forma, ljuska, ostala. Nesumnjivo, agrarna reforma nije sprovedena onako kako su to seljaci očekivali i tražili. Sigurno, i danas ima po Bosni dosta zemlje koja bi se mogla podeliti, i dosta seljaka kojima bi ona bila potrebna. Ali isto tako je sigurno da ne postoji više feudalistički antagonizam, niti je problem zemlje koju drže muslimani jedini i isključivi, centralni problem jedne demokratske politike kao što je to bio slučaj do 1918. godine. Niz novih problema, rođenih u socijalnim i ekonomskim preobražajima od 1914. do danas, trebao je i mogao, već davno, da ljusku u kojoj se kretala dosadašnja politika razbije, i da nađe nove, adekvatne oblike. To se međutim nije dogodilo iako je njegova socijalna osnova verskog antagonizma propala. 

Nastajanje jedne ideologije nije se ostvarilo, iako je nestalo uzroka njenog postanka i opstanka. Socijalno-ekonomska i nacionalna struktura Bosne i Hercegovine vrlo je interesantna, i razlikuje se znatno od strukture ostalih pokrajina Jugoslavije. Socijalno-ekonomska struktura: tipični paralelizam raznih tipova privrede, koji se međusobno razlikuju i kvalitativno i kvantitativno. Kvalitativna razlika: na jednoj strani razvijen kapitalistički sektor privrede, na drugoj mnogobrojne zaostale privredne jedinice, koje spadaju u pretkapitalistički sektor privrede. Na jednoj strani pauperi, proizašli iz razrešenja feudalnih odnosa, koje kapitalistički sektor još nije mogao apsorbovati, na drugoj reza- či kupona. Kvantitativna razlika: veliki broj sitnih i malih zanatlija, koji graniče s pauperima, a pokraj njih veliki broj krupnih preduzeća, stvorenih u onom periodu kada je za zapadnoevropski kapital prestao biti tipičan i primaran izvoz robe, a to postao izvoz kapitala. Prirodna bogatstva Bosne (šume i rude) postala su plenom imperijalističke ekspanzije. Nacionalna struktura: Bosna nije nacionalno homogena. U njoj žive Srbi, Hrvati i muslimani. Nacija je istorijska kategorija, i ona se razvija paralelno s razvojem građanstva. Feudalizam ne poznaje ni naciju ni nacionalnu svest. 
Kako su u Bosni i Hercegovini feudalci bili muslimani, to je razumljivo da su oni posle sloma 1918. godine nacionalno bili neodređeni, i da su se zbog toga orijentisali verski. U to doba feudalni gospodari i njihove feudalne sluge bili su jedinstveni, jer su i jedni i drugi gubili. To jedinstvo bi se moralo vrlo brzo izgubiti, i izgubilo bi se da se nije formirala posleratna bosanska politika koja je to ometala oslanjajući se na pomenuti verski antagonizam. Ova dva kratka preseka kroz socijalnoekonomsku i nacionalnu strukturu Bosne i Hercegovine i analiza nasleđenih ideologija, pružaju sve potrebne elemente za razumevanje posleratne bosanske politike. A ako se tome pridoda još i analiza same te politike, onda tek može da bude jasna današnja politička situacija, kao i zadaci pred kojima stoji bosanska demokratija. Posleratna bosanska politika nije prekinula tradiciju bosanskog građanstva da na verskom antagonizmu zida zgradu svoje oportunističke politike. Od poslednjeg bosanskog ustanka (1875), koji je bio predigra okupacije, nikada se više bosansko građanstvo nije našlo na istoj političkoj liniji s kmetovima. Oslobođenje seljaka – da, ali agrarna revolucija ne. Slobodni seljaci kao bolji potrošači - da, ali ruinirani i propali begovi ne. Bosansko građanstvo je posle okupacije nužno vodilo politiku sličnu politici svih onih građanstava u Evropi koja su uspela da se ekonomski ojačaju još u političkim okvirima feudalizma (Nemačka, Austrija itd.), i koja su se bojala svake revolucije, jer „za nju su uvek znali kada i kako počinje, ali se nikada ne zna kada i kako će se svršiti”. 

Ta politika nastavljena je i posle rata. Glavni politički zadatak srpskog građanstva u Bosni sastojao se u tome da iz verskog i nacionalnog antagonizma izvuče što veće koristi za sebe - iz Beograda, kao što je to pre rata pokušavalo - iz Beča, samo s tom razlikom što je to pre rata bilo slabija, a posle rata jača strana. Da bi to moglo da sprovodi, njemu je bila potrebna masovna politička baza. U seljaštvo se nije moglo pouzdati. Nagli i neočekivani uspeh seljačkog pokreta u Bosni odmah posle rata otkrio je srpskom građanstvu prave želje bosanskohercegovačkog seljaštva. Svesno verskog antagonizma, bosansko građanstvo je pribeglo jednom političkom metodu koji je, to se mora priznati, pokazao očekivane uspehe. Naime, pristupilo je sistematskom i stalnom podgrevanju i produžavanju toga antagonizma, nadovezujući ga vešto na antagonizam kmet-beg, i to sve istovremeno kada pristaje da se isplati odšteta bosanskim begovima, iz egoističkih klasnih pobuda, da se ne bi stvorio presedan s povredom privatne svojine. Odštetu je naravno dobio mali broj begova, a muslimanska sirotinja bila je izložena harangi. Bosanski begovi, međutim, primaju odštetu, isto tako iskorišćavaju postojeći antagonizam i vode muslimanske mase u borbu za nove odštete, koje oni, begovi, treba da dobiju. Politički nemoral bio je glavna karakteristika dominirajuće politike. Drugi antagonizam, nasleđen od habzburške monarhije, potpirivan i održavan od nje, bio je antagonizam između pravoslavnih i katolika, Iako nije imao realnih oslonaca ni u predratnoj strukturi Bosne ni u njenoj ekonomiji, on je posle rata, kao deo nacionalnog pitanja u celoj državi, vešto iskorišćavan od strane odgovornih političara srpskog građanstva, koji su time sledovali primeru austro-ugarske politike. Bosanski političari sveli su nacionalni problem Bosne na parolu „Bosna je srpska”, pomoću koje su hteli, kao i u slučaju verskog antagonizma, da svrate pažnju bosanskih narodnih masa s problema koji su za njih bili konkretni, i da na taj način obezbede političku i socijalnu bazu politici bosanskog građanstva. Ali, ovaj drugi, nacionalni antagonizam komplikovao je odnos snaga u okviru onog prvog, verskog antagonizma. 

Sazidana na velikim istorijskim lažima, ova i ovakva dominirajuća politika srpskog građanstva bila je fatalna ne samo za narodne mase u Bosni, nego i za razvoj politike u celoj zemlji. Pošto je svaka politika koja je zasnovana na laži, istorijskoj, socijalnoj ili političkoj, neminovno reakcionarna, to je i ova bosanska politika morala da bude reakcionarna. Kao takva, ona je bila podrška mnogim nazadnjačkim političkim akcijama, i na taj način služila gušenju napretka i demokratije u celoj zemlji. Od glasanja za Vidovdanski ustav, koji je ona omogućila, pa do najnovijih događaja (na primer JNS, Jevtić, itd.), ona je manje ili više igrala žalosnu ulogu reakcionarne rezerve. Zadatak demokratskih snaga u Bosni je da ovo stanje likvidiraju. Za to je potrebno saznanje o lažnom antagonizmu i o nemoralu politike koja je na njemu počivala i počiva, kao i pravilna politička formulacija socijalnog i nacionalnog nezadovoljstva bosanskih narodnih masa. Nova koncepcija bosanske politike mora poći sa stanovišta da postoji specifični bosanski problem, ali da njegovo rešenje nije samo bosansko. Za razliku od ranije oportunističke politike, koja se, po definiciji, uvek sastoji u neorganskom rešavanju problema, u molbi a ne u traženju, u dobijanju a ne osvajanju vlasti, nova bosanska politika mora ići linijom demokratske borbe svih snaga u zemlji, uklanjajući stare, lažne antagonizme, odnosno razbijajući zaostalu ljusku tih antagonizama, i formulišući nove, prave.

Ali, da bi se mogla voditi jedna određena politika, a osobito kada je potrebno rušiti političku koncepciju koja se mogla probiti i održati delom i zbog toga jer su je nosile dosta jake političke formacije, potrebna je organizacija. Bez nje nema i ne može da bude ni opštih ni konstruktivnih političkih akcija, ni političkih uspeha. U Bosni i Hercegovini nema političke organizacije koja bi mogla da izvrši jedan takav radikalan preokret u bosanskoj politici, i da latentno nezadovoljstvo politički konkretizuje. Ali postoje pokreti koji su do danas stajali van okvira one politike koju smo nazvali dominirajućom bosanskom politikom. Postoji radnički pokret, postoje srpski hrvatski seljački pokreti. Oni mogu da budu klica jedne nove političke grupacije. Da se ne razume krivo: ne stranke, nego grupacije. Jedne široko koncipirane grupacije jednog fronta svih koji su do danas trpeli usled bosanske politike i bili njene zavedene žrtve, jednog fronta koji bi tu politiku likvidirao a u budućnosti potpuno onemogućio. Ovo ne bi smeo da bude samo apstraktan program, već mora da postane konkretan zadatak te nove političke grupacije