Do onoga što su nam ostavile prošle generacije malo kome u ovoj državi je stalo. Spomenici antifašizmu postali su simboli kojih se danas svi stide i njihovo uništavanje traje već godinama. Ništa bolji nismo ni prema graditeljskoj baštini iz puno dalje prošlosti - tvrđavama, kućama, mostovima, starim gradovima, crkvama, džamijama, pa i najautentičnijem simbolu ove zemlje- stećku.
Stećku nije pomoglo ni to što je njegovu neprocjenjivu vrijednost prepoznao UNESCO, stavivši ga prije tri godine na Listu svjetske baštine kao jedinstven primjer srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.
Prisjetimo se kraja prošlog mjeseca kada su na društvenoj mreži Facebook objavljene fotografije nacionalnog spomenika BiH -lokaliteta Poljice sa 49 stećaka, gdje su pojedinci "okrenuli" janje na ražnju.
Ili slučaj izmještanja nekropole stećaka u opštini Istočno Novo Sarajevo kada su na istoj društvenoj mreži objavljene fotografije izvaljenih stećaka, nabacanih na gomili pokraj lokalnog puta.
Ono što se krije iza oba vandalska čina odlično oslikava našu stvarnost- u prvom slučaju odnos pojedinaca prema kulturnom nasljeđu, u drugom jedan širu ekonomsku i političku stvarnost- lokalni moćnik na mjestu nekropole planira graditi hotel, sve je urađeno nelegalno, nestručno i bez bilo kakve dozvole, a vlast do danas nije reagovala.
Zašto nam i pored uvrštavanja na listu UNESCO stećci i dalje nisu važni, zašto o njima tako malo znamo, ko ih je podizao, zašto je ovo naslijeđe teret zajednici i državi, umjesto da je pokretač turističkih i kulturnih aktivnosti?
O svemu ovome više nam je rekao Gorčin Dizdar, jednog od rijetkih mladih naučnika koji se na našim prostorima bavi izučavanjem kulturnog naslijeđa srednjovjekovne Bosne, objavio je i knjigu Stećak, a ujedno stoji iza projekta “U kamenu uklesano”, čiji je cilj da stećci, kao kulturna dobra, postanu vidljivi, te da bude razvijena svijest o njihovoj vrijednosti.
Poštovani Gorčine, stećci su postali vidljivi UNESCO-u, na njihovoj listi su već tri godine, ali koliko su oni vidljivi nama samima?
Nažalost to nije imalo ni približno onaj efekat kao što sam ja lično, i mnogi od nas kojima je stalo do stećaka zamišljali iako je BiH usvojila vrlo detaljan plan menadžmenta i rukovođenja tim nekropolama, ali, barem koliko ja znam, od toga nije realizovano apsolutno ništa. Tako, slobodno mogu reći, da je stanje na terenu jednako, ako ne i gore nego što je bilo prije par godina.
Država ne čini ništa, ali kakva je svijest pojedinaca, prisjetimo se samo slučaja na lokalitetu Poljice i u opštini Istočno Sarajevo.
Mi u BiH, pa donekle i u regionu, nismo se proslavili u posljednjem periodu sa našim odnosom prema kulturnom nasljeđu. Nije razvijena svijest da je kulturno nasljeđe nešto što treba čuvati po svaku cijenu, pogotovo ako to kulturno nasljeđe ne može biti jednostavno svrstano u ove savremene etno-nacionalne kategorije, stoga i ne postoji svijest da su crkva, džamija, stećak i most, bez obzira kom oni istorijskom peridu pripadali, univerzalna vrijednost. To je jedan faktor, dok je drugi faktor naše znanje koje je prilično ograničeno, moram to tako reći, jer velika većina ljudi kada se spomene stećak pomisli na onaj sa Radimlje kod Stoca sa podignutom desnom rukom. Tu sliku, manje više, svi poznajemo, i stećak vežemo za nju, iako po oficijelnom broju imamo gotovo 70 000 stećaka, a vjerovatno i dosta više, i oni se nalaze u gotovo svakom dijelu BiH. Svaki, pa i onaj stećak koji nije bogato ukrašen, predstavlja jednu srednjovjekovnu skulpturu koju i te kako vrijedi čuvati i brinuti se o njoj, ali ljudi nemaju to znanje i zato dolazi do ovakvih pojava kao ove što ste spomenuli, ali i mnogih drugih vandalizama koji su kod nas,nažalost, uobičajeni. Kada se to pojavi u medijima, svi smo kao šokirani nekoliko dana i onda se sve to zaboravi.
Doktorirali ste na temu ikonografije stećaka na Univerzitetu York u Torontu, a knjiga Stećak koju ste objavili je jedan kratki uvod u pitanje šta su to stećci za malo širu publiku. Stoga možete li nam reći šta biste lično rekli nekom strancu koji nikada nije čuo za stećak o čemu se zapravo radi?
Rekao bih da su to jedinstveni istorijski i umjetnički fenomeni, jedinstveni u svom kontekstu srednjovjekovne Evrope, jer niti na Istoku niti na Zapadu nije postojala takva pogrebna kultura monolita koja se inače veže za neke ranije istorijske periode. Rekao bih i da je broj očuvnih nadgrobnih spomenika na tako malom teritoriju takođe nešto jedinstveno u Evropi, a vjerovatno i u svijetu, kao i sam umjetnički izričaj, simbolika i ikonografija, iako ima uticaja i katoličke i pravoslavne umjetnosti toga perioda.
I kao posljednje rekao bih da ovaj jedinstven fenomen nismo ni približno istražili, odnosno da smo tek načeli priču o stećcima, a dok god ne počnemo primjenjivati savremene naučne metode, prije svega sistematičnija arheološka istraživanja do tada će dosta toga ostati u polju nagađanja i nacionalnog prepucavanja.
Narodi Balkana često postavljaju pitanje čiji su stećci - da li pripadaju Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima. Šta vi na takvo pitanje odgovorite?
Moje mišljenje jeste da su naše savremene nacije na ovim teritorijama konstrukti 19. vijeka što se zna i u savremenoj istorijografiji i da se samim tim ne možemo povući jednostavan kontinuitet između ljudi koji su naseljavali ove prostore u srednjem vijeku i šta je za njih značila ta etničnost, narodnost i naših današnjih naroda. Ono što svakako možemo reći u istorijskom konekstu jeste da se teritorija stećaka skoro savršeno poklapa sa teritorijom srednjovjekovne bosanske države u 14. vijeku i po meni je to primarni geo-istorijski kontekst. Međutim, ni to nije tako jednostavno, jer primjerice najstariji poznati natpis nađen je u današnjem Trebinju, u srednjovjekovnoj Travuniji, kada ta oblast nije pripadala bosanskoj državi.
Dakle, stećak se ne može posmatrati kao etnički fenomen, nego isključivo kao teritorijalno-kulturološki.
To je jako kompleksno pitanje koje treba prepustiti istoričarima, a ono što bi zapravo trebalo biti normalno svima nama ovdje jeste da ovo jedinstveno kulturno nasljeđe pripada svim građanima današnjih država na kojima se stećci nalaze, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, BiH te da je samim tim to nasljeđe sva tri konstitutivna naroda, kao i svih onih koji se ne identifikuju sa ovim kategorijama.
Pokrenuli ste projekat "U kamenu uklesano" u 5 opština- Posušje, Trebinje, Stolac, Foča i Travnik gdje mladi ljudi rade na obilježavanju nekropola stećaka u opštinama u kojim žive. Kako teče ovaj projekat?
Taj projekat je lično i meni bio lijepo iznenađenje jer smo u ovim krajevima uspjeli naći lokalne volontere, uglavnom mlade ljudi koji prave novi popis i registraciju stećaka, obilaze nekropole, slikaju ih, bilježe lokalne priče i svi ti rezultati su već vidljivi i mogu se vidjeti na stranici stecaknet.info
To je vrlo važan projekat jer mnogi od stećaka sakriveni su godinama od očiju javnosti i samim tim su pali u zaborav.
Prije nekoliko dana bio sam u Stocu na nekropoli Gradina za koju je lokalno stanovništvo reklo da ne pamti kada je čišćena. To je jedna prelijepa nekropola sa 150 stećaka bogato ukrašenim koja je gustim rastinjem bila skrivana od očiju javnosti najmanje 100 godina.
Slično nešto se dešava u svim opštinama i ovaj projekat pomaže mladim ljudima, ali i lokalnom stanovništvu da otkrivaju svoje nasljeđe.
Krajem avgusta je planirana jedna promotivna izložba u Sarajevu u Historijskom muzeju, gdje bi se trebali okupiti i svi učesnici ovog projekta.
Stećci su i odlična turistička šansa koju propuštmo?
Ja sam uvjeren da je to ogroman potencijal za turizam i to onaj lijepi turizam koji sa sobom ne nosi opasnost za stećke zbog prevelikog dolaska turista. Zbog svoje brojnosti i činjenice da se nalaze u prirodi, u često predivnim ambijentima, oni su zaista potencijal za jednu savremenu turističku priču koji se dešava u manjim grupama, a ne da hrle ljudi u autobusima koji ni ne znaju šta gledaju.
A zašto se to ne dešava? Zato što se ne dešava toliko stvari u ovoj državi i zato što ovaj proces zahtjeva znanje, rad i viziju.
Da smo pametniji, znali bi to iskoristiti ne samo na planu turizma, već i kulture.
A opet kada malo bolje razmislim možda je i bolje za stećke da čekaju neka bolja vremena zaštićena zemljom i rastinjem, jer u kakvom društvu danas živimo ko zna kakva bi ih tek onda sudbina dočekala – možda bi nekom palo na pamet da ih pomjera ili pak nosi zarad ličnog profita.
