<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto svaku tugu provučemo kroz filter da liči na sreću?

DRUŠTVENE MREŽE

Koliko lajkova vrijedi jedna suza, a koliko jedan osmijeh? Šta bi rekli naši pratioci na društvenim mrežama da jednom objavimo kako se stvarno osjećamo?

09. oktobar 2019, 10:16

Da objavimo fotografiju stvarnog sebe, koji ne traži savršeni filter za svoju tugu, da je upakuje i predstavi svijetu, već ko otvoreno pokazuje da je i on u krajnosti tek jedan običan čovjek.

Konstantno si izložen pritisku društva koje te putem društvenih mreža svakodnevno „bombarduju savršenstvom“. Svi ti ljudi su na najboljim destinacijama, na najluđim izlascima, s live uključenjima, mnoštvom komentara. Svi su oni #wokeuplikethis #ootd #potd i gomila drugih bespotrebnih označavanja. Jer društvene mreže i jesu postale to, tek puka oznaka da si bio negdje, radio nešto…

Daje li osoba koja te gleda iz ogledala lajk onome što si postao/la?

Kada prođeš naslovnicom Facebooka i Instagrama, sve redom nasmijana lica. U privatnosti svojih domova, oni skidaju svoje savršene maske, ali za javnost, svi su super. Zato što je u društvu dobro biti dobro. Isto kao kada te pitaju na ulici „Kako si?“, nikoga zapravo nije briga, jer zna se da se to tek onako pita, usput. I objave su nam postale usputne, kao kolektivno utapanje broda svih vrijednosti u moru gluposti današnjice. Dok tonemo, objavljujemo fotografije uz opis „Feeling good“.

Koga briga za broj lajkova, praćenja, gledanja tuđih storija? Na kraju dana, kada se zatvore vrata tvoje sobe ili stana, jedini lajk koji treba da dobiješ je onaj u ogledalu. Kada se skine sva šminka, ugase svi uređaji, kada je 5 do 12 i za tebe i za svijet oko tebe. Ko je osoba koja te gleda iz ogledala i daje li ona lajk onome što si postao/la?

 

U redu je ne biti u redu jer, vjeruj, niko nije uvijek dobro.

Muka mi je od savršenih porodičnih fotografija, couplegoals fotografija, ukalupljenih objava, trendinga i brojanja. Sveli smo se na numerisanje mjesta za prve redove publike koja gleda ono što radimo od svojih života. A na kraju dana na pozornici nema više nikoga, jer svi smo postali publika samo sebi.

Koja korist od mora lajkova ako se utapaš u okeanu tuge?

Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež za Karike govori kako od našeg djetinjstva postoji potreba da gledamo u ljude koji nas okružuju i to su najčešće drugi odrasli koji predstavljaju modele ponašanja. Upravo je zato važno imati zdrave uzore.

„Tokom puberteta dolazi do toga da gledamo u uzore, što potiče od riječi zurenja, dakle, gledamo šta drugi rade oko nas i to je za razvoj čovjeka jako bitno. Kako su roditelji često nedostupni, tinejdžeri i mladi ljudi su skloni tome da gledaju uzore u virtuelnom svijetu. Ono što oni tamo nalaze zapravo su idoli, čiji oni život ne poznaju, ali ga prate putem slika. Iz toga se stvara zaljubljenost ili zaluđenost osobama koje prikazuju svoj ‘savršen’ život na slikama bez da kritički razmišljaju da li je to što ta osoba prikazuje zaista stvarna slika“, upozorava Nermina.

Dodaje da zbog toga dolazi i do problema stvaranja slike o sebi, drugima, ali i svijetu koji nas okružuje.

„Nerijetko je da mladi ljudi stvore sliku kako je najbolja osoba ona koja je lijepa. Najuspješniji onaj koji ima neko skupo auto ili se pojavio na nekoj dalekoj destinaciji. Bez da razmišljaju da li je ta osoba zaista sretna, da li ima ugodan život i, u krajnosti, kako je došla do toga. A na kraju, i da li je to samo trenutak u životu jedne osobe“, dodaje Nermina.

I tu negdje se krije i sva istina o nama – u činjenici da mijenjamo život za iluziju trenutka, često nesvjesni da je to samo dio cjeline, koja je prepuna pukotina.

Osjetiti se ranjivo, zaglavljeno, preplavljeno, može biti od velike koristi jer su to sve znakovi da negdje nešto ne radimo dobro. Takvu priliku ne treba ignorisati nego prihvatiti kao poziv za ples po svojoj unutrašnjosti, koja će dovesti do toga da se stvarno upoznaš. Na tom putu ne moraš biti sam; postoje sigurno odlični ljudi oko tebe koji će ti pomoći. Na kraju, nije strašno potražiti pomoć. Strašno je biti u društvu, a biti sam. Strašno je imati sve u životu, a osjećati nevjerovatnu prazninu iznutra.

Čovjek nije samo fasada, a društvene mreže prikazuju samo to

Okrenuti se sebi i vidjeti šta se nalazi iznutra je prvi korak zdravog i zrelog odnosa prema sebi.

Važno je sebe vidjeti u pravom svjetlu, znati identifikovati svoje probleme, znati tražiti pomoć. Jer na kraju dana, koja korist od mora lajkova za tvoju lažnu sreću, ako se utapaš u okeanu tuge? Društvo u kojem odrastamo neminovno mijenja svoje trendove, uzore, modele, shvatanja… I nije sve savršeno, ali nije ni loše. Jednostavno je drugačije od onoga što je prije bilo. Važno je samo graditi sebe, kao osobu koja vrijedi mnogo više od jednog lajka.

Sve dok nas slab internet ne rastavi, makar tekst ne dobio nijednog lajka, priznajte sebi da ste dobri i kada ste loše jer, vjerujte, tad se najbolje vidite.

Onako realno i istinski.

Prije ili kasnije ćete se umoriti od toga da stalno budete dobro i da svima budete dostupni, veseli, mili i čili.

Život nosi i drugu stranu, i sasvim je ljudski prihvatiti i priznati vlastitu ranjivost, manje ugodne emocije, tamne strane svoje duše – jer samo tada možete sebe vidjeti kao slojevito i cjelovito biće, razviti empatiju prema drugima te razvijati složenije i kompleksnije odnose.

 

Karike.ba