<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zataškani nuklearni incident na Bijelom moru otkrio nam je: Svijet je opasniji nego ikad prije

Svijet

Telegramov dopisnik iz Amerike objašnjava što bi svijetu mogla donijeti nova utrka u nuklearnom naoružanju

20. august 2019, 8:22


Nova utrka u nuklearnom naoružanju zaobilazi stare postavke i temelji se na drugim kriterijima: broj nuklearnih glava više nije presudan, nego njihova vrsta. Kvantitetu je zamijenila kvaliteta.

Televizijski program na svim kanalima u Moskvi iznenada je prekinut, a ekrani su poplavili. Ispod velike osmerokrake zvijezde Ministarstva za izvanredna stanja pojavila se pisana obavijest, a snimljeni ženski glas počeo je ponavljati upozorenje: “Očekuje se snažan vjetar. Zaklonite se u velikoj zgradi. Nemojte se zadržavati ni parkirati pod stablima ili nestabilnim konstrukcijama. Budite posebno pažljivi i oprezni. Telefon spasilačkih službi je 01-101.”

Upozorenje na oluju kakvo se ne vidi svaki dan ostalo je na ekranima pune 53 minute; bilo je to u četvrtak prošlog tjedna. No, kao u pravom hororu, strava nije bila u upozorenju, ni u oluji – najstravičnije od svega bilo je to da oluja nikad nije došla. Bio je miran ljetni dan – bez kiše, bez oblaka, čak i bez vjetra. Upozorenje Ministarstva za izvanredna stanja tek je tad Moskovljanima ulilo strah u kosti.

Tad nisu znali da je tisuću kilometara sjevernije, na obali Bijelog mora nedaleko finske granice, razina radijacije tog popodneva iznenada skočila dvjesto puta (!) iznad normalne. Civilna zaštita u Sjeverodvinsku pozvala je 180 tisuća njegovih stanovnika da “ostanu u kući i zatvore prozore”. Mještanima obližnjih sela naređeno je da “napuste teritorij”.

Građani su počeli panično kupovati zalihe joda – tko se sjeća Hladnog rata, znat će kako jod sprečava da štinjača upije velike količine radijacije koja izaziva rak. Par sati kasnije – u najboljoj sovjetskoj maniri – lokalne vlasti izbrisale su upozorenje o radijaciji s gradskih stranica, što je samo povećalo paniku. Vlasti nisu objasnile što se dogodilo, ali su objavile da će Dvinski zaljev, na kojem se nalazi Sjeverodvinsk, iz sigurnosnih razloga zatvoriti za komercijalnu plovidbu na idućih – mjesec dana.

Nuklearni incident – jer ako još sumnjate, upravo to se prošlog tjedna dogodilo na sjeveru Rusije – zbio se na moru nedaleko poligona za testiranje projektila Nenoksa, pedesetak kilometara od Arhangelska, grada od 350 tisuća stanovnika.

Kremlj je ostao vjeran sovjetskoj tradiciji laganja o nuklearnim incidentima. Prvo su rekli da je došlo do nesreće pri testiranju “projektila s pogonom na tekuće gorivo”. Problem s tom laži je što tekuće gorivo ne oslobađa radijaciju, a radioaktivni oblak je dotad stigao u Norvešku.

U drugom priopćenju priznali su da je došlo do “eksplozije izotopnog izvora energije za raketu s pogonom na tekuće gorivo”, što je kupus čak i za nas koji nismo nuklearni fizičari – izotopni izvor sugerira nuklearnu fiziju, a tekuće gorivo konvencionalu raketu. Pod pritiskom javnosti – koja pamti Černobil, a nedavno je gledala i sjajnu HBO-ovu seriju o pokušajima Moskve da zataška najgoru nuklearnu katastrofu u povijesti – Kremlj je priznao da je u eksperimentu u Bijelom moru eksplodirao mali nuklearni reaktor. Što se zapravo dogodilo?

Kako sam pisao prošlog tjedna, ne znajući za incident u arktičkom krugu, Vladimir Putin odlučio je obnoviti utrku u nuklearnom naoružanju, koju su Mihail Gorbačov i Ronald Reagan bili zaustavili krajem 1980-ih godina i tako pomogli mirnom okončanju Hladnog rata. Rusija pod Putinom razvija novu vrstu projektila s nuklearnom bojevom glavom – taj projektil ne pogoni konvencionalno tekuće gorivo, nego mali nuklearni reaktor. Prilikom testiranja, prototip je pao u Bijelo more; kad su je izvukli s dna, raketa je eksplodirala, usmrtila barem sedmero nuklearnih fizičara koji su radili na projektu i oslobodila radijaciju koja je aktivirala alarme od Sjeverodvinska do moskovskih televizijskih ekrana.

Incident je tragično potvrdio što smo dotad znali samo iz izvještaja američkih i europskih obavještajnih službi: Rusija je nakon više od dva desetljeća ponovno počela testirati nuklearno oružje. Pitanje je dana kad će joj se pridružiti Amerika. No, novo nuklearno doba drukčije je od prethodnog, hladnoratovskog; tad su nuklearne supersile skrivale projekte i tajile detalje oružja koja razvijaju. Danas se njima razmeću – barem Rusija, koja je tehnološki zaostalija pa joj i spominjanje novog projektila daje težinu, čak ako on nije funkcionalan, ili je pao.

Vijest o incidentu na sjeveru Rusije prisilila je Donalda Trumpa da ode tamo otkud američki predsjednici odlučuju o nuklearnom oružju – dakle o sudbini života na planetu – te ga primorala da pošalje upozoravajući, ali odmjereni signal Rusiji. Ili možda nije? Ako ste pomislili da se Trump spustio u “Situation Room” u podrumu Bijele kuće i američkom ambasadoru u Moskvi izdiktirao poruku za Putina – onda ste naivno propustili zadnje tri godine američke politike. Trump je otišao na Twitter – savršeno mjesto za slanje nuklearnih signala – i poručio da Amerika “ima sličnu, ali još bolju tehnologiju” (što nije točno). Ali Trumpa nije briga, vidjeli smo još jednom, hoće li propasti svijet – samo ako se dokaže da on ima “veći gumb”.


Eru Putina i Trumpa dakle obilježava nuklearno kurčenje. Da će Rusija pokušati razviti raketu kakva je eksplodirala u Bijelom moru, znamo već od 2018. kad ju je ruski predsjednik predstavio na press-konferenciji. U govoru o stanju nacije najavio je tri nova nuklearna projektila – podmorski, nadzvučni i onaj pogonjen nuklearnim reaktorom. Zvučalo je zastrašujuće, ali su mnogi rekli da je Rusija desetljećima daleko od ostvarenja Putinovih fantazija. Tri rakete koje je najavio bile su dopuštene po postojećim sporazumima, a Rusiju bi iz države s najvećim brojem nuklearnih glava pretvorile u državu s tehnološki najnaprednijim nuklearnim oružjem.

Prva inovacija bio bi Posejdon – podmorski autonomni dron i oružje koje zvuči puno opasnije od ovoga što je prošlog tjedna eksplodiralo u Bijelom moru. Posjedon bi bio autonomni torpedo koji kruži oceanima – bez posade i unaprijed isprogramiran. U slučaju nuklearnog rata, zajamčio bi rusku odmazdu. Budući da nije riječ o podmornici, koja mora povremeno izlaziti na površinu jer ima posadu, nego o projektilu s nuklearnim glavama, dovoljno malenom da ga američka proturaketna obrana ne može vidjeti ispod površine – Posejdon bi bio isprogramiran za “drugi val” odmazde.

U slučaju da Moskva i sva ruska zapovjedna mjesta budu uništena u nuklearnom ratu, ta robot-raketa ne bi tražila ljudsku uputu da se lansira iz morskih dubina i pogodi Los Angeles ili drugi grad na zapadnoj obali Amerike. Taj pakleni torpedo najbliže je “stroju sudnjeg dana” koji je sovjetska vojska pokušavala razviti 1960-ih, a koji je majstorski ismijan u “Dr. Strangeloveu”, jednom od najboljih filmova Stanleyja Kubricka.

Posejdon bi bio “stroj sudnjeg dana” utoliko što za lansiranje ne trebaju ljudi, nego bi se u slučaju nuklearnog rata aktivirao sam. Ali što da do rata dođe greškom, i ljudi je isprave; hoće li ih “stroj sudnjeg dana” poslušati? Kubrick je o tome napravio parodiju; Putin piše film katastrofe. No, Rusija je još desetljećimaa daleko od tehnologije za Posejdon, kaže Pentagon.

Druga Putinova inovacija od prošle godine je projektil s nuklearnom glavom koji bi išao 5 maha, dakle pet puta brže od zvuka, ali nikad ne bi otišao visoko u svemir, nego letio nezapamćeno brzo taman iznad atmosfere. Tako bi izbjegao američku proturaketnu obranu, kalibriranu na rušenje projektila kad u svemiru preuzmu lako predvidljivu silaznu putanju. Ovo je najklimaviji dio Putinova plana – Amerikanci ne vjeruju da ga je moguće proizvesti.

Konačno, treća Putinova inovacija trebala bi biti krstareća raketa s nuklearnom glavom, pogonjena malim nuklearnim reaktorom koji joj omogućuje da ostane u zraku nazapamćeno dugo. Ta bi raketa mogla ići cik-cak, zaobilaziti planine, letjeti nisko nad tlem, radar je ne bi vidio ili bi mu lako pobjegla. Mogla bi ostati u zraku nekoliko – pazite sad – tjedana, mjeseci ili čak godina, jer je pogoni nuklearni reaktor.

Sjetite se američkih nosača aviona, koji gorivo ne moraju obnavljati godinama; smanjite to za par skala i eto vam Putinove nuklearne rakete – nosi nuklearne bojeve glave i pogoni je nuklearni reaktor, pa u zraku može ostati godinama. Čak i da leti samo danima, imala bi neograničeni domet jer joj je gorivo praktički neograničeno.

UNATOČ FIJASKU, PUTIN SE NADA DA ĆE USPJETI RAZVITI TU RAKETU
Tu raketu, koja je prošlog tjedna pala u Bijelo more, NATO zove kodnim (i kobnim) imenom SSC-X-9 Skyfall – posudili su ga od jednog boljih filmova o Jamesu Bondu. Rusi je zovu još zlogukije – 9M730 Burevjesnik. Putinovu najavu mnogi su doživjeli kao fantaziju, jer je SAD 1960-ih pokušavao razviti baš takvu raketu, ali je odustao jer je bila previše opasna. No, Putin se nada da će – i nakon što je prototip eksplodirao, ubivši znanstvenike i oslobodivši radijaciju – tehnologija 21. stoljeća uspjeti što nije mogla ona iz 20. stoljeća.

Analitičari kažu da je Rusija već u naprednoj fazi razvoja te rakete – kao argument navode to što je njeno testiranje prebačeno u okolicu Arhangelska, naseljeno područje. To svjedoči da su vojni inženjeri uvjereni da tehnologija funkcionira – dotad je bila testirana u Novoj Zemlji na samom kraju ruskog teritorija u Arktiku. Za sve nas koji nismo nuklearni fizičari, veliki problem s Skyfallom/Burevjesnikom je – ispuh.

Oni koji znaju, kažu da nuklearni reaktor ne možete koristiti kao pogon, a da se krila rakete ne pretvore u “prljavu bombu”. To znači da širite nuklearno zagađenje po cijeloj putanji rakete, a ne samo na odredištu. Stručnjaci kažu da “raketa koja danima leti i iza sebe pušta radijaciju, uništavajući i metu i sve na putu do nje” može biti vojno iskorištena “samo u otvorenom i konačnom nuklearnom ratu”.

PRILIKA DA RADIKALI TRAŽE PROŠIRENJE OBRAMBENOG BUDŽETA
Incident u Bijelom moru bolno je podsjetio svijet da se smo na početku, ili možda već u prvoj fazi, nove utrke u nuklearnom naoružanju. S raketom na nuklearni pogon, kao i s “autonomnim podmorskim dronom” i “nadzvučnim projektilom”, Putin pokušava probiti proturaketnu obranu na koju je Amerika zadnjih desetljeća potrošila oko 300 milijardi dolara. Bilo koji od ta tri njegova “izuma”, ako bude uspješan, ne bi mogao zaustaviti protubalističke i proturaketne instalacije na Aljasci, Grenlandu i u Kaliforniji, koje Ameriku zasad pouzdano štite od potencijalnog nuklearnog napada s ruskog kopna. Kao što sam rekao, sve one kalibrirane su na projektile koji bi na putu prema gore ušli u svemir, pa bi ih bilo lako srušiti na putu prema dolje.

Signal da Putin ima novu tehnologiju – makar još neuspješnu – odlična je vijest za malu, ali pod Trumpom utjecajnu grupu vanjskopolitičkih jastreba. Vremena su se promijenila od predsjednika Dwighta Eisenhowera, bivšeg generala koji je na odlasku upozorio na opasnost od premoćnih interesa “vojno-industrijskog kompleksa”. Nakon niza nepotrebnih ratova koji su loše završili, Pentagon generalno nije zainteresiran ni za nove izlete, ni za zveckanje oružjem, ni za bezumno naoružavanje; no, i dalje postoji grupa profesionalnih političara – koji su se zadnjih godina ugnijezdili oko Trumpa – a koji u svakom problemu vide priliku da Amerika upotrebi čekić. Sjetite se brka Johna Boltona, Trumpova savjetnika za nacionalnu sigurnost.

Ti ljudi su najveća prijetnja Americi i miru u svijetu. Svoje radikalne stavove nisu lako mogli argumentirati dok s druge strane nije postojala nikakava opasnost. No sad, kad je evidentno da Putinova Rusija razvija opasna oružja usmjerena na Ameriku, jastrebovi u establišmentu našli su opravdanje. Incident u Bijelom moru dao im je taman što su čekali – priliku da skoče na Kongres i zaurlaju: “Zaostajemo!” Proširenja obrambenog budžeta teško se dobivaju bez “clear & present danger” – Putinov nuklearni incident prilika je koju su sanjali još od Hladnog rata.

Pisao sam prošlog tjedna o tome kako se urušio sustav razoružanja i ograničenje broja nuklearnih glava, Reagan-Gorbačovljev svijet koji je bio na snazi od kraja 1980-ih. Nova utrka u nuklearnom naoružanju, međutim, zaobilazi stare postavke i temelji se na drugim kriterijima: broj nuklearnih glava više nije presudan, nego njihova vrsta. Kvantitetu je zamijenila kvaliteta. Ako jedna strana sutra bude imala projektil koji tjednima leti oko globusa da tek onda neometano udari u Moskvu, Washington ili Peking, to mijenja računicu svih igrača. Novi pregovori o razoružanju ne bi trebali ograničavati BROJ, nego VRSTU nuklearnih glava.

Ali za to bi trebalo doživjeti da lideri sjednu na pregovore o razoružanju – a to se neće dogoditi jer Trump ide u reizbor, gdje sigurno ne želi pokazati diplomatsku popustljivost (to uostalom nije pokazao nikad). Svijet je opasniji nego ikad prije – ne zbog broja bojevih glava, nego zbog novih vrsta uništenja koje još ni ne razumijemo do kraja.

Ruska vlada nikad nije objasnila što se dogodilo u Bijelom moru. Za plave ekrane u Moskvi rekli su da je bila riječ o greški, što je možda stvarno istina – lažno upozorenje na oluju koja nije dolazila. Ali čak i da je bila greška, nitko im ne vjeruje – Kremlj ima tako dugu povijest laganja vlastitom narodu, da bi čak i slučaj u kojem je “vuk doista došao” bio otpisan kao neuvjerljiv; to je cijena dubokog nepovjerenja naroda prema vlasti – carističkoj, komunističkoj ili autoritarnoj Putinovoj. Svrha tih vlasti uvijek je bila da zaštite “interes države” i njene oligarhije, a nikad interes građana – makar građani zbog toga umirali od radijacije.

Incident na Bijelom moru vjerojatno je najgora nuklearna nesreća u tom dijelu svijeta još od Černobila – iako očito manji u razmjeru i s puno manje žrtava. Ali obrazac skrivanja i laganja je isti – u tome se Moskva nije promijenila. Bio je ovo treći incident s oružanim snagama u zadnjih mjesec dana: u srpnju je na dnu mora u arktičkog krugu poginulo 14 članova posade špijunske nuklearne podmornice koja je vjerojatno petljala s globalnim kablovima za internetsku komunikaciju. Prije dva tjedna, u skladištu municije u Ačinsku došlo je do niza eksplozija – odlična slika! – koje su ispunile programe svjetskih televizija u sezoni kiselih krastavaca. Ozlijeđeno je 40 ljudi – vlasti su to, u sovjetskoj maniri, priznale tek tjedan kasnije.


Jedno od objašnjenja incidenta u Bijelom moru leži u sve oskudnijem vojnom proračunu. Rusija je maltene monokulturna ekonomija – izvozi naftu i plin, pa je jako ovisna o njihovoj cijeni na globalnom tržištu. Ona je već dugo ispod razine potreba ambicioznog Putinovog proračuna: zato vojska mora postići više s manjim. Kako god da okrenete, to nije formula uspjeha.

Incident u Bijelom moru bio je totalna katastrofa za Rusiju; pitanje je hoće li od te rakete ikad više išta biti. No, javno poniženje bit će samo dodatni razlog da Putin uloži više u razvoj tog ili drugog oružja, da Rusi pokažu kako se ne daju omesti. Amerikanci će pak reći: Vidite što Rusi rade! Katastrofa u razvoju jednog oružja samo će potaknuti Ruse da prionu jače, a Amerikance da na to odgovore spremnije. Jedan korak unatrag zapravo su dva koraka unaprijed – za oružje.

Za nuklearne sile uvijek vrijedi jednostavno pravilo: ili pregovaraju, ili gomilaju oružje. Ako ne pregovaraju, onda pokušavaju: a) sustići protivnika; ili b) nagomilati višak kojim će trgovati kad dođe vrijeme pregovora. Trenutačno smo u fazi b), bez izglednog scenarija kad će nastupiti faza a). Preživjet ćemo ako ne bude nove eksplozije.

 

Preuzeto iz Telegrama