<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zoran Panović: Ne može se biti drugačiji socijaldemokrata u bh. stvarnosti od onog kakav je Dodik

BUKA INTERVJU

Zoran Panović, dugogodišnji novinar i kolumnista, bivši urednik beogradskog lista Danas u intervjuu za Buka portal govori o uticaju SAD-a i Rusije, tabuiziranim narativima, politici "jame i kame" i šta je za Srbe ideal srpske države.

30. septembar 2019, 8:14

U posljednje vrijeme se uveliko intenzivirala priča o sve većem angažmanu SAD-a na Zapadnom Balkanu, a u prilog tome ide i imenovanje specijalnog predstavnika Metjua Palmera. Panović tvrdi da je osjetno da Amerikanci žele preuzeti inicijativu u rješavanju otvorenih pitanja na Balkanu.


Naš sagovornik američki uticaj je podijelio na dva nivoa, realno-politički i psihološki nivo, koji su kod nas povezani. 

 

„U našoj novijoj i traumatičnoj prošlosti se pokazalo da Amerikanci rešavaju probleme i to je ušlo u svest ljudi. Tako da ovde i običan svet govori da nema ništa dok političare neko ne zatvori u neku prostoriju iz koje neće izaći bez dogovora. To su sve asocijacije na Dejton i ta vrsta američkog uspeha da su uspeli da zaraćene snage dovedu u jednu bazu i da naprave mirovni dogovor se urezala u svest. Zato sad i ovo imenovanje specijalnog izaslanika budi te asocijacije i automatski se nameću očekivanja da će biti nekog dogovora stezanjem ruke ili što je ostalo u diplomatskom žargonu kao „holbrukovanje“. Sa te strane Amerikanci znače rešenje problema.

 

Da li je sad jasno da EU nema mogućnost da riješi otvorena pitanja?

 

EU je pokazala da nema mehanizme da stvari ovdje dovede do kraja. Oni imaju inicijative koje odlično zvuče na papiru ili na samitima, ali u praksi kada dođe do carinskog rata ili traumatičnih godišnjica iz skorije prošlosti, taj evropski mehanizam nema nikakvu opciju koja bi dovela do pacifikacije sukoba. Odnosno, moguće je da se ti sukobi pacifikuju, ali samo tako što bi se opet iskoristio autoritet Nemačke. Ali, ne postoji preslikavanje tog procesa da ovaj region izgradi autonomni mehanizam pacifikacije sukoba bez arbitriranja spolja. I to se pokazalo da je nemoguće, a nemoguće je pre svega jer su u temelju problema u regionu narativi koji su nastali ratovima devedesetih i koji su obogaćeni još i prošlošću iz ranijih ratova. Oni daju glavni ton ovoj atmosferi. Na ovim prostorima mi nismo završili najmanje tri rata. Prvi, Drugi i ovaj posljednji devedesetih.

 

Možda najbolje oslikavaju u praksi ove narative Srbija i Hrvatska u posljednjih godinu dana, pri čemu su se uveliko zaoštrili odnosi dvije zemlje, a kako se stvari odvijaju, svakim danom postaju sve gori.

 

Srbija i Hrvatska su definitivno propustile šansu da budu Nemačka i Francuska ovog regiona. Ali zato nisu propustile šansu da budu Indija i Pakistan ovog regiona. Na tome rade vrlo predano i ova posljednja trka u naoružanju ide u prilog tome. E sad, ko će biti Indija, a ko Pakistan zavisi od internih raspodjela uloga i ko bi više volio da bude u kojoj poziciji. Jednostavno, ovdje se mora shvatiti da bi bilo bolje da se od kraja rata niko nije ni viđao, nego što su imali sastanke, jer niko dosad nije ušao u suštinu problema, a to su narativi. Kada se govori o ekonomiji, o estradi, o kulturi... sve to može, ali kada se govori o narativima, ne može. A to je zato što su narativi tabuizirani i oni su osnova legitimiteta svih entiteta nastalih na prostorima bivše Jugoslavije. I na osnovu toga, nacija koje se dodatno na njima izgrađuju. Domovinski rat je u Hrvatskoj tabuiziran. U Srbiji se na otporu NATO agresiji pravi novo čvorno mjesto identiteta koji je apriori antizapadni. Odnosi su vrlo kompleksni i to se neće moći rešiti za dugi niz godina. Mislim da je odustajanje od takozvanih politika pomirenja vrlo bitno. Jer su one sve laže i doktrinarne i zasnivaju se na nekim evropskim vrednostima, ali one ne ulaze u suštinu i nema pomirenja dok se narativi ne promene. A toga neće biti skoro. 

 

Da se za kratko vratimo na priču o većem prisustvu SAD-a. U vezi s tim, Vučić je prije nekoliko dana nakon sastanak sa američkim senatorima rekao da, ukoliko ne bude kompromisa, Srbija neće moći priznati Kosovo. Da li to znači da je neko rješenje već spremno ili da se priprema?

 

Svi očekuju neki novi Dejton za Kosovo. Sad je bitnija svest običnog naroda da nema rešenja bez nekog novog Dejtona. To znači da mora postojati neko rešenje čiji će ključni pokrovitelj biti SAD, ali koje mora aminovati Rusija. Ovde se pokazalo da najbolje prolaze takvi dogovori, koje Zapad pogura i predloži, a Rusija odobri. To je bio i Dejton u BiH i 5. oktobar u Srbiji. Tako da je američko-ruska saradnja najbitnija za dogovor. Takođe, bitno je vidjeti i kako bi to dočekalo srpsko javno mnenje. Ovde je podela za i protiv Vučića tolika da maskira sve druge podele. I tu se gube sve druge suštinske nijanse. Tako imate one koji su u vlasti i podržavaju Vučića, ali masa njih ne podržava politiku razgovora sa Kosovom. Takođe, i u opoziciji je različito mišljenje po pitanju Kosova gdje jedni smatraju da treba podržati Vučića u traženju kompromisa, dok drugi govore da je to izdaja. 

 

Pomenuli ste i Rusiju, o čijem se uticaju mnogo priča, posebno je to naglašeno za BiH i Srbiju. Koliko je trenutno prisutna Rusija na Balkanu i koliko je postala nezaobilazan igrač na ovim prostorima?

 

Sigurno da jeste i ruski uticaj je neupitan. Bilo bi besmisleno ignorisati to. Ali, ne može se nazor ovde napraviti jedna vrsta derusifikacije srpskog javnog mnenja. Kod Srba je bliskost sa Rusijom bitna i naglašena i nju treba samo kanalisati, a ne na neki način omalovažavati, diskvalifikovati i od nje praviti neki srpski hendikep. Građani Srbije, kada racionalno razmišljaju, dobar deo odnosa prema Rusiji je samo u emotivnoj sferi, dok je Zapad svima primamljiviji za život. To je jedna vrsta problema u Srbiji, a to je velika mimikrija javnog mnenja. Volim Rusiju, ali bih išao na Zapad da radim i tamo vodio decu. To je ta jedna vrsta hipokrizije koja razara srpsku javnost i tako će biti još dugo. Čak i mislim da racionalizam ruske spoljne politike u mnogome čuva srpske nacionalne interese. 

Kako gledate na sve čvršće odnose Republike Srpske i Srbije? To je logično. Povezanost Republike Srpske i Srbije je neupitna i teško je da to može biti drugačije. Jedino što mi nekad ne znamo u tim srpsko-srpskim relacijama šta je nama ideal srpske države, Republika Srpska ili Srbija. Čak neki intelektualni krugovi u Srbiji više idealizuju Republiku Srpsku. Vrlo je interesantan taj emotivni odnos na relaciji Srbija - Kosovo i Republika Srpska. O tome kako se gleda na Republiku Srpsku možda se najbolje vidi iz čestih priča o o Kosovu kao svetoj srpskoj zemlji koju bi mnogi rado kompenzovali za Republiku Srpsku. Zanimljivo je kako se u Srbiji sve gleda kroz taj emotivni dio, ali kad prevedete to u realnost i pitate nekog šta mu znači Prijedor, Derventa, Rudo... nemaju baš najjasniji odgovor. Nekad zaista postoji kod Srba taj jedan disbalans između opčinjenosti nekom teritorijom i želje da se ona realna srpska zemlja uredi kako treba.  

 

Kad kažete da je odnos prema Rusiji više emotivni nego racionalni, koliko su na osnovu tog saznanja političari iz Srbije i Republike Srpske svoj politički put u posljednje vrijeme vezali za Rusiju i Putina? Mnogi analitičari takvu politiku pripisuju posebno Miloradu Dodiku koji je od prozapadnog političara prešao na prorusku stranu.


Glavna odrednica gospodina Dodika je pragmatizam. On je prije svega pragmatičan političar i njegovo koketiranje sa Rusijom je za njega veoma korisno i komforno jer on nema tu jednu vrstu tereta ratne prošlosti koje bi imali neki drugi lideri bh. Srba. Ali, mi moramo shvatiti bh. realnost. Nikad nemojte zaboraviti ime Dodikove sranke, Savez nezavisnih socijaldemokrata. Da li neko uopšte pomisli kad se kaže Dodik na socijaldemokratiju? Da li je ikome to prva odrednica. To jednostavno pokazuje da se ne može biti drugačiji socijaldemokrata u bh. stvarnosti od onog socijaldemokrate kakav je Dodik. To je vrlo složena situacija.

 

A šta to onda govori o BiH?

 

To je jedna hipokrizija na ovim prostorima. Bitni su narativi, a ne ideologije. Da nije tako, Zoran Zaev, Milorad Dodik, Zoran Milanović, Ranko Krivokapić, Nenad Čanak bi trebali da budu jedni drugima najbliži. Ali kakve to veze ovde ima sa bilo čime. Ovde su u međunacionalnim pitanjima samo bitni narativi. Vi vidite da i Milanović kada kreće u kampanju u Hrvatskoj kao glavno uporište postavlja pokušaj da se definiše da levica nije u suprotnosti sa domoljubljem. Opet se ne žele narušiti ti narativi i dirati u taj tabu. I dok je tako, to treba shvatiti kao činjenicu i ne igorisati to. Ili pokušavati nekim direktivnim putem preko Brisela na silu praviti nešto što ne može. Da li se danas neko sjeća izvinjenja Svetozara Marovića? Ne može se reći ni da su kontakti Tadića i Josipovića bili lažni ili da su takvi bili kontakti Sanadera i Koštunice. Glupo bi bilo reći da su sada Kolinda i Vučić u rodnom mestu Milutina Milankovića na onom mostu napravili samo farsu. Bilo je želje da se poprave odnosi. Ali ti narativi, kojima se opet vraćam, to ne dozvoljavaju. Vi ne možete zamisliti predstavnika jedne vere na stratištima ljudi druge vere. Dok bar toga ne bude, nema pomoći. Tek sa tom vrstom katarze bi se moglo doći do nekog prosvećenog antijugoslovenstva, gde neće biti politika 'jame i kame' uvek glavna.

 

Zbog čega se svi ovi potezi političara koje ste pomenuli u regionu, a koji su trebali da vode nekoj vrsti pomirenja, tako brzo zaboravljaju? Kako svaki put nakon ovakvih pokušaja za smirivanjem tenzija se pronađu nove-stare teme koje bi rasplamsale tu vatru među narodima i državama?

 

Jednostavno, taj narativ koji je postavljen, ako bi se osporio, to bi značilo rušiti celu konstrukciju. To je problem. Oni imaju jednu vrstu kombinovano oslobodilačko-zločinačke komponente. Na svakom prostoru ovde se neko od nekoga oslobađao i suprotstavljao se nekoj agresiji. Da li su napali njegovu državu, entitet, selo ili ono što se smatralo njegovim životnim prostorom. A sa druge strane, tu je bilo i velikih zločina koji su se počinili u ime tih oslobodilačkih akcija. I sad je to veoma teško razdvojiti. Tu se pravi jedna vrsta velike manipulacije.