<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zoran Živković: Briselski šamar

<p><strong>Petak, decembar deveti, međunarodni Dan borbe protiv korupcije (ništa nije slučajno), rano pre podne, praktično jutro... Iz Brisela stiže dugo očekivana odluka Saveta Evropske unije, negativna, ne i iznenađujuća. Za nijansu je gora od one koju su očekivali ozbiljni politički znalci, u koje ne ubrajam većinu analitičara i komentatora, čija su nam naklapanja i lupetanja ispunjavala kasno popodne i veče istog tog „crnog“ petka.</strong><br />

16. decembar 2011, 12:00


Taj valer, detalj u tekstu odluke, znači da je Srbija umesto očekivanog „DA, ali...“ dobila odgovor „NE, ali...“ ili, da bi političkim osnovcima srpske vlasti bilo jasnije, umesto 1 na 2, dobili su ocenu 1 plus. Naravno, kao i uvek, suština je u tom nesrećnom „ali...“, prethodno DA ili NE je samo posledica trenutne atmosfere...

Dakle, više puta jasno ponovljeni, odavno poznati uslovi podrazumevaju hitnu implementaciju svega što je Tadićev novi spoljni momak Borislav dogovorio - diplome, katastar, integrisani režim na graničnim prelazima, tablice... I sve ostalo, znano i neznano. To ne bi trebalo da bude problem, jer, kažu, sve što je u Briselu usaglašeno u skladu je sa Ustavom i rezolucijom UN 1244 i predstavlja otelotvorenu zaštitu nacionalnih interesa. Ili ipak to nije baš tako? Naravno da nije, jer da jeste, ne bi Tači toliko insistirao na sprovođenju dogovorenog, a taj mi ne liči na nekoga ko se vatreno zalaže za poštovanje srpskog Ustava i nacionalnih interesa srpskog naroda

Uslovi su i aktivna regionalna saradnja, prestanak blokiranja i pucanja na vojnike i službenike Kfora i Euleksa... Dakle, nema više balvana, šodera, betona i čeličnih krstova na putevima, tamo gde im mesto nije, a sa kosovskim predstavnicima se mora sedeti, diskutovati i razgovarati bar kao sa Makedoncima ili Crnogorcima. To je de facto priznavanje nezavisnosti Republike Kosovo, a de jure se to mora obaviti u trenutku ulaska u punopravno članstvo, kad god se to desi, ako se ikada desi. Svi uslovi moraju biti ispunjeni do 12. februara naredne godine ili marta. Ponovo nema ništa od statusa kandidata... To je to.

Potpuno se slažem sa stavom, koji je izrekao „on, kao predsednik“, da Srbija ne može i ne sme da odustane od evropske budućnosti jer bi svaka drugačija odluka imala teške posledice, daleko teže od onih koje su nastale kao posledica autistične politike vođene poslednjih sedam godina. Ostvarivanje tog cilja se, naravno, ne ostvaruje besmislenim i neutemeljenim „uverenjem da ćemo status kandidata dobiti neki drugi put“. Dostizanje projektovanog moguće je samo ako se vlast hitno opameti i otrezni od patološke samozaljubljenosti, lične i kolektivne.

Prvi korak je neophodna spoznaja i javno priznanje da je politika, ako se uopšte ta gomila demagoške bižuterije može tako nazvati, „i EU i Kosovo“ doživela katastrofalan poraz. Nikakav drugačiji ishod i nije bio moguć, te naprasna iznenađenja, razočaranost i „principijelne“ ostavke nisu vredne naše pažnje. Odluka iz Brisela, dakle, nije „vetar u leđa strankama koje ne žele Srbiju u EU, a žele povratak u devedesete godine“, već je to ocena rada aktuelne koalicione vlasti sastavljene od onih koji su vladali devedesetih godina prošlog veka i onih koji danas primenjuju unapređeni model takvog vladanja. Možda je moguće ovu činjenicu sakriti od građana Srbije kada su mediji strogo kontrolisani, opozicija kilava i lako potkupljiva, a kritičko javno mnjenje praktično ne postoji, ali oni iz Brisela ne gledaju našu medijsku javnu kuću, ne čitaju ono što se prodaje na trafikama, a nisu novine, i ne veruju nameštenim istraživanjima.

Nesumnjivo je da „Srbija može da pogleda Evropu u oči“, ali je potpuno pogrešno i apsolutno opasno uverenje da je „u politici najvažnije da nikada ne odustanete“, makar da ste, u svojim nedoraslim političkim maštarijama, to naučili direktno od Vinstona Čerčila. Uvek treba odustati od cilja, od metoda, od strategije za koje se nepobitno dokaže da su pogrešni i sveobuhvatno opasni za neku državu i njene građane. Godine iza nas su prepune takvih dokaza, a ko u to ne veruje neka se seti Hitlera, Musolinija, Staljina, Gadafija, njihovih sudbina i sudbina naroda koje su oni vodili politikom od koje nisu hteli da odustanu.

Današnja srpska politička scena, delanje vlasti i dremanje opozicije, očigledan su dokaz Ničeovog stava da je politika, zajedno sa partijskim i tabloidnim novinarstvom, toliko vulgarna da bi je trebalo opisati u delu koje bi nosilo naslov Prostitucija intelekta.


Tekst preuzet iz Danasa