<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zoran Živković: Zašto sam Demokrata?

<p><strong>Brojne nerazumljive i nerazumne izjave srpskih političara i njihovih savetnika, analitičara, komentatora, baštovana, konjovodaca i dresera na temu kandidature za EU i statusa Kosova ne mogu, na sreću, promeniti realnost. Građani Srbije i dalje većinski svoju budućnost i budućnost svoje dece vide u Evropskoj uniji, bez obzira na negativnu kampanju koju po tom pitanju zajednički vode iskreni evroskeptici i lažljivi evroentuzijasti. Iskonski nagon opstanka je i dalje jači od dnevnopolitičke halabuke spodoba koje statistika i moderna psihijatrija definišu „javnim ličnostima“.</strong><br />

20. decembar 2011, 12:00

Takvo umanjeno, ali ipak većinsko raspoloženje nacije neka politička organizacija mora sprovesti u delo. Nesumnjivo je da se daleko najveći kapacitet i potencijal za ostvarenje projekta modernizacije i evropeizacije Srbije nalazi u Demokratskoj stranci. Od kada je Zoran Đinđić preuzeo rukovođenje ovom organizacijom, pa do tragične odluke o kohabitaciji sa tadašnjim i današnjim predvodnikom srpskog evroskepticizma, nakon decembarskih izbora 2003. godine, ona je bila dominantni promoter i realizator ideje o Srbiji u EU. Nažalost, u poslednjih sedam godina, stranka čiji sam član ne radi svoj posao, uprkos evidentnom potencijalu i obavezi da izvrši svoju misiju ostvarujući svoje programske ciljeve. Ovakav zaključak ima svoje utemeljenje u mnogim činjenicama, a pre svega u našoj svakodnevnici, čiji elementi ukazuju da se umesto pred sigurnom evropskom perspektivom Srbija danas nalazi u stanju permanentne nesigurnosti i beznađa.

Povratak izvornim vrednostima, sprovođenje Programa i poštovanje Statuta, jedini je način da Demokratska stranka uspešno nastavi ostvarivanje svog istorijskog zadatka. Neophodno je da se odmah, na prvom sastanku Predsedništva, na prvoj sednici Glavnog odbora, donesu odluke koje će vratiti demokratičnost u organizaciji, odlučivanju i delovanju stranke. U vreme kada rukovodstvo DS nije bolovalo od samozadovoljstva, licemerja i srebroljublja , postojala je permanentna dinamična aktivnost u svim lokalnim, okružnim, pokrajinskim i resornim odborima. Svaka važnija odluka je donošena nakon brzih, ali sveobuhvatnih analiza i diskusija u kojima je učestvovalo nekoliko hiljada aktivista, a sednica Glavnog odbora nije bio skup klimoglavih ćutologa, već praznik demokratičnosti. Predsednik, njegov zamenik, potpredsednici i članovi na visokim državnim i gradskim funkcijama, pred članovima GO su prezentirali svoje planove rada i podnosili izveštaje o njihovom ispunjenju. Jednom godišnje je sprovođena unutarstranačka anonimna anketa u kojoj su članovi stranke ocenjivali rad svojih visokih funkcionera.

Demokratska stranka ne sme imati elemente konfederativnosti koji je danas obeležavaju. Unutarstranačka interesna podela na vojvođanski, beogradski, zapadno i istočno srbijanski pašaluk mora biti prekinuta. Samostalnost lokalnih stranačkih organa, koja je zagarantovana stranačkim statutom, mora biti reafirmisana, a godinama odlagani izbori za lokalna rukovodstva moraju biti održani po istim principima. Kadroviranje iz Krunske ulice ili neke marketinške agencije posejalo je Srbijom desetine nesposobnih, ali odanih apologeta, čije delovanje ne ide na korist ni stranci, ni opštinama gde upravljaju, ni državi u celini. Politički savet treba probuditi iz dubokog sna u kome se nalazi, a četrdeset biranih članova Glavnog odbora moraju biti najoštriji i najprecizniji kontrolni mehanizam stranke.

Demokratska stranka ne sme više nikada da stvara koalicije sa partnerima koji su simboli nedemokratičnosti, autizma, primitivizma ili efemernosti, niti u tim savezima sme da pristane na dramatično odstupanje od svojih magistralnih ciljeva. Nikada više demokrate na izbore ne smeju izaći sa estradnim programom provincijskog advertajzinga u kome su dominantni kvazijunački, neostvarivi spoljnopolitički ciljevi i grandiozne socijalno-ekonomske „vizije“, čija realizacija se meri istorijskom nezaposlenošću i ogromnom zaduženošću države.

Demokratska stranka mora na sledeće izbore da izađe sa dokumentom koji će prestavljati strateški plan za opstanak i prosperitet Srbije, u čiju izradu mora biti uloženo sve znanje i iskustvo koje prestavlja njen kadrovski potencijal, oplemenjeno saradnjom sa najvećim srpskim i međunarodnim ekspertima. U vršenju vlasti demokrate moraju biti lideri okončanja procesa jačanja institucija, vladavine prava i decentralizacije Srbije, aktiviranjem svih mehanizama koji jačaju sposobnost lokalnih samouprava i vojvođanske autonomije. Borba protiv korupcije i svih drugih oblika kriminala mora biti svakodnevna obaveza funkcionera DS, jer je to glavni uzrok višegodišnjeg zastoja u sprovođenju tranzicijskih reformi.

Za one koji su za to nesposobni, za one koji koriste svoje nezaslužene funkcije za nečasne, lične interese ne sme biti mesta u stranci koja ponovo mora postati osnovni realizator petooktobarskih ideja. Lična odgovornost svakog demokrate mora da raste proporcionalno visini njegove funkcije. Oni na najvišim funkcijama nemaju pravo na ponavljanje grešaka i njihova krivica mora biti sankcionisana smenama, bez obzira ko im je predavao u gimnaziji, sa kim su igrali košarku, da li znaju da pevaju ili su tajni poslovni partneri najviših javnih funkcionera.

Drage demokrate, članovi, funkcioneri i „lideri“, pročitajte ponovo, ili po prvi put, program Demokratske stranke, posebno onaj deo koji nosi naslov: Zašto sam Demokrata? Ako vam je to prenaporno ili imate ideolaški, kulturološki ili neki drugi problem sa tim tekstom, setite se jedne reči koja je sublimacija svega onoga što treba da krasi dobrog demokratu - POŠTENO.

Tekst preuzet iz Danasa