Kratko je vrijeme u svojoj povijesti Famagusta bio najglamurozniji grad kojeg je čovjek mogao zamisliti, a slovio je i kao najsofisticiranije odmaralište na Mediteranu. Oko 40.000 ljudi živjelo je na ovom mirnom mjestu, njegujući umjetnički i kulturni stil prepun zabave, što je privlačilo na desetke tisuća posjetitelja svake godine.
Besprijekorni tirkizni horizont, mekan pijesak i obilje sunca svakako su bili aduti ove turističke destinacije, koja je nažalost ostala zamrznuta u nekom boljem, sretnijem vremenu.
Danas, najupečatljivija je slika čovjeka koji stoji kraj bodljikave ograde na samoj morskoj obali, okružen s bezroj znakova i natpisa "bez ulaza". Čovjek je okrenut prema Varoshi, nekad najekstravagantnijem kvartu u ovom gradu. Ako je imao sreće živjeti ovdje, sada stoji očajan promatrajući rasulo svog nekadašnjeg doma.
Čitavo je naselje bilo prepuno skupih ljetnikovaca i palača koje su privlačile milijunaše i slavne ličnosti elegantnim i luksuznim apartmanima. Paul Newman, Richard Burton, Elizabeth Taylor, Raquel Welch - svi su oni obožavali dolaziti ovdje.
Nema zvijezde koja ovdje nije bila
Hotel King George, hotel Asterias, hotel Grecian, Florida - skoro polovica otočnih hotela smješteni su u ovom dijelu grada, a oni su služili kao ljetni raj za elitu, jet set 1960-ih i 70-ih godina.
Danas se na kilometrima morske obale proteže na hiljade suncobrana, trunući u pijesku i ne pružajući hlad više nikom osim zapuštenoj plaži, piše Vintage News.
Igračke, napušteni predmeti i odjeća iz disco ere leže razbacani po napuštenim prostorijama, a tišinu samo povremeno razbije koja kap vode negdje u blizini.
Cijela slika djeluje kao prikaz postapokaliptičnog svijeta, a upućuje na činjenicu da tko je god živio ovdje, otišao je prije dosta vremena i to u popriličnoj žurbi.
Muškarac koji stoji na ogradi sada ima 60 godina i sjeća je kako je kasnih 60-ih preko puta ulice prvi put vidio Elizabeth Taylor, koja je bila redovna gošća hotela Argo, baš kao i Brigitte Bardot.
Dan koji je promijenio sve
Jedina stvar koja se kreće gradom su vojnici, a upravo su oni podsjetnik kako se ljetovalište svjetske klase za bogate i slavne u svega nekoliko dana pretvorilo u grad duhova.
Bilo je to 20. srpnja 1974. kad je Turska, nakon dugogodišnjih neuspjelih pregovora s Grčkom poslala svoje trupe i tenkove da bi bombardirali ovo mjesto. Dvije su se strane dugo vremena prepirale oko toga ko posjeduje koji dio otoka, iako su ciparski Grci i Turci dijelili otok u relativnom miru i slaganju.
Kako bi zaštitila vlastiti teritorij na sjeveru otoka, Turska je poslala svoju vojsku na sjever Cipra - i bez ikakvog upozorenja napala Famagustu, uključujući i Varoshu, koja je u to vrijeme većinom bila naseljena ciparskim Grcima.
U očajničkoj pokušaju da sebi spase život, oko 39.000 stanovnika je ostavilo sve i pobjeglo u strahu, uzevši odjeću koju su nosili i ništa drugo. Muškarci, žene, djeca, svi. Uglavnom pješice. Automobili i autobusi bili su luksuz nekolicine sretnika koji su uspjeli pronaći koji u blizini. Ukratko, grad je bio gotovo prazan. Do sredine kolovoza u njemu nije bilo žive duše.
- Napustili smo svoj grad sigurni kako ćemo se vratiiti, vjerujući da civilizirani svijet nikada neće prihvatiti ovaj zločin protiv Cipra - Pogriješili smo - izjavio je Alexis Galanos, gradonačelnik u egzilu, izražavajući svoje osjećaje za Telegraph godinama nakon stravičnog događaja.
Sati su se pretvorili u tjedne, tjedni u desetljeća, ali ništa se nije promijenilo. Turska se odbila povući.
Ujedinjeni narodi su 1984. proglasili kako Varosha treba biti vraćena svojim izvornim stanovnicima. Također su zabranili bilo kakvo vanjsko uplitanje, upućujući dvjema stranama da pronađu mirno rješenje. Ono do danas nije pronađeno.
Dok je nekima bilo dopušteno vratiti se u grad Famagusta, muškarcu kraj bodljikave ograde nije. Predio Varosha još je van granica za sve svoje bivše stanovnike. Turska vojska još uvijek upravlja zemljom, a unutra je dopušteno ući samo ovlaštenom osoblju i vladinim službenicima.
Svi ostali koji su uhvaćeni u zabranjenom području s druge strane ograde i natpisa "Nema ulaza" mogu biti strijeljani ili uhićeni.
Okrug i grad su isti danas kao što su bili onog dana kad je u njega ušla vojska. Pravo je čudo da su Turci zadržali ovo mjesto netaknuto, kao neka vrsta svjedočanstva da su na hiljade života ljudi iznenada prekinuti.
Tlo je tvrdo, mrtvo i neobrađeno, s pokojim komadom stakla na cesti. Neobična kolekcija vozila, autobusa pa i kamiona leže prekriveni prašinom, hrđajući kraj prometnica.
Sa svake se strane dižu nekoć veličanstvene zgrade, hoteli kojima danas vlada priroda. Neki od njih se polako urušavaju, dok su druge prekrile palme i paprat. Probijajući nebo, ova čuda gradnje tadašnjeg vremena svojim otvorenim prozorima jasno daje do znanja kako u njemu nema mjesta za žive.
Zahrđali dječji bicikl naslonjen je na slomljenu uličnu svjetiljku ispred zgrade sa znakom "JFK Avenue", dok se natpis na obližnjem hotelu Argo danas jedva može pročitati. Njegova napola otvorena vrata otkrivaju mjesto za prijam gostiju u kojem nema ništa osim praznih stolica i prljavih stolova.
Bicikl je vjerojatno pripadao dječaku koji je plakao kad ga je morao napustiti, a sudbina mu je da ostane nevožen, kao i da grad ostane nevoljen od onih koji su ga nekoć obožavali - jer su ih tako prisilili.
