Senad Avdić: Nikada ne treba previdjeti da je za Mustafu ef. Cerića na izborima glasalo tek 2-3 posto Bošnjaka!

Dobro je što se građanin Mustafa Cerić prije 7 godina odlučio izaći na izbore i demokratski provjeriti svoj stvarni legitimitet i poltičku težinu.

Senad Avdić / 16. Novembar 2021

 

Za nekoga ko o sebi govori isključivo u pluralu, važno je znati da taj plural, množina na koju se poziva, iznosi 2-3 posto punoljetnih Bošnjaka.

PONEDJELJAK, 8. NOVEMBAR

Mustafa efendija Cerić se nakon dvadesetak godina koliko je bio reisul-ulema Islamske zajendice BiH, na izborima 2014. godine kandidirao za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. U to vrijeme jedan moj kolega i prijatelj iz inostranstva radio je sa njim intervju i prenio mi da je Cerić potpuno ubijeđen u svoj trijumf i ulazak u državno Predsjedništvo. Kazao mi je da mu je bivši poglavar IZ tom prilikom zakazao naredni susret na jednoj velikoj međunarodnoj konferenciji na kojoj se planirao pojaviti kao kolektivni predsjednik BiH.

Nisam kolegu želio razuvjeravati, sačekao sam da prođu izbori i saberu se rezultati glasanja. Mustafa Cerić je osvojio nepunih 34 hiljade glasova i zauzeo tek šesto mjesto na tabeli bošnjačkih kandidata. On koji je dvije decenije bez ikakve demokratske kontrole upravljao svim važnim aspektima i resursima društva, danonoćno obesmišljavajući sekularni karakter države i društva, imao je, dakle, podršku svega 2-3 posto bošnjačkog biračkog tijela izašlog na izbore. Cerić koji je ne tako davno sebe vidio na poziciji lidera evropskih muslimana, na domaćem je terenu tada poražen od kandidata građanskih partija od kojih su neki ranije trpjeli od njega teške optužbe, uvrede i objede.

Dobro je što se građanin Mustafa Cerić prije 7 godina odlučio izaći na izbore i demokratski provjeriti svoj stvarni legitimitet i političku težinu. Za nekoga ko o sebi govori isključivo u pluralu, važno je znati da taj plural, množina na koju se poziva, iznosi 2-3 posto punoljetnih Bošnjaka. O tome bi trebali povesti računa i oni u medijima, društvenim platformama koji po inerciji nekih bivših prohujalih vremena i vjetrova, njega uzimaju, tretiraju ozbiljnije i pretencioznije nego što to Cerić zavrjeđuje. Na Federalnom javnom servisu na kojeg je godinama ulazio bez kucanja i izuvanja, bivši reis kaže da „BiH danas ima nikakvog problema, osim što smo mi muslimani“. Potom tvrdi kako želi pitati Vladimira Putina da li misli da će muslimani Čečenije, Afganistana, Tatari i nearapi mirno gledati nove pokolje u BiH. Pitao bi Cerić i francuskog predsjednika  Emanuela Macrona da li misli da će „muslimani u Francuskoj mirno gledati da su u BiH ponovo događa genocid“.

Dakle, vrlo je važno da se stalno ima u vidu da osoba koja ovo izgovara, postavlja pitanja stranim državnicima jeste privatni građanin vrlo skromnog legitimiteta i ništa većeg ugleda u društvu.

UTORAK, 9. NOVEMBAR

Na striming platformama ove se nedjelje pojavio filmski hit „Finch“ u kojem brilijantni Oskarovac Tom Hanks glumi informatičkog stručnjaka koji preživljava solarnu apokalipsu tokom koje u svom laboratoriju konstruira robota. U ovom distopijskom filmu ceste, robot po imenu Jeff dobija od bolesnog inženjera Fincha zadatak da nakon što ovaj umre brine o njegovom psu. Android Jeff rukovodi se četirima zakonima robotike koje je sovjedobno formilirao slavni pisac naučno-fantastičnih romana Isak Asimov. Nulti zakon glasi: „Robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi“. Nijedan od preostala tri zakona ne smije biti u neskladu sa ovim najvažnijim. Humanizirani robot Jeff nastavlja voziti kamion i nakon smrti svog tvorca i dovozi ga, zajedno sa psom na most u San Francisku.

Ovih dana je na Međunarodnoj robotičkoj Olimpijadi, reprezentacija BiH osvojila prvo mjesto, ostavila iza sebe ekipe Amerike, Japana, Njemačke i drugih razvijenih zemalja. Ekipu sačinjavaju mladi robotičari iz Hercegovine. Dok u medijima slušate njihovu priču i iskustva o odnosu društvene zajednice prema njima, pogotovo ako ste pod svježim dojmom filma „Finch“, zapitate se kakva je to apokalipsa, kakva viša sila protutnjala tom zemljom i tim podnebljem iz kojeg dolaze šampioni svijeta u robotici? Njihovi profesori i mentori govore da su privatno podizali kredite da bi momci i djevojke sudjelovali na Olimpijadi, da im je priključak za internet platio donator iz Amerike, da od lokalne zajednice nisu dobili ništa osim prazne prostorije, da ih se doživljava kao lunatike, besposličare i egzibicioniste. U gradu u kojem zet nacionalnog poglavice potroši 300 državnih hiljada maraka za privatnu feštu, u sredini u kojoj se stotinama boračko-domoljubnih veteranskih udruga daju poslovni prostori i budžetske potpore kako bi štitili konzerviranu nacionalisitčku vlast, djeca prave robote u prostorijama bez interneta i elementarne infrastrukture koje se podrazumijeva u 21. stoljeću.

U poetici i kanonima naučne fantastike robotima je zabranjeno da budu indiferentni na izazove koji prijete čovječanstvu.

U bosanskohercegovačakoj postapokaliptičnoj svakodnevnici dehumanizrani politički zombiji uništavaju vlastitu budućnost. Grad koji nije u stanju sagraditi bazen za najbolju mladu plivačicu svijeta, niti osigurati prostorne uvjete najboljim robotičarima svijeta, a jeste promijeniti korito rijeke za skorojevićke potrebe izvjesnog provincijskog akademika, nema budućnosti. Sve se probalo i pokušavalo zadnjih tri decenije u Mostaru učiniti uz pomoć ljudi računajući na njihov racio, svijest, odgovornost ; možda je vrijeme da se sudbina Mostara prepusti u ruke plemenitih robota i njihovih genijalnih izumitelja. Možda budemo bolje sreće ako prirodnu glupost zamijeni vještačka inteligencija.

SRIJEDA, 10. NOVEMBAR

Događaji u Srbiji, preciznije u Beogradu, vezani za murale kojima se veliča Ratko Mladić, presuđeni ratni zločinac i najodgovorniji za genocid u Srebrenici, okupirali su pažnju i reakcije javnosti u cijelom regionu, ali i Evropskoj uniji. Izdvojit ću samo neke od reakcija. Bivši glavni tužitelj Tužiteljstva za ratne zločine u Srbiji Vladimir Vukčević kaže da rehabilitiranje Mladića predstavlja siledžijstvo od strane vlasti predsjednika Vučića i istupanje Srbije iz međunarodnog pravnog poretka. On otkriva da je nakon njegovog odlaska sa čela Tužiteljstva rad te institucije potpuno obustavljen.

Pisac Svetislav Basara piše da je osnovna poruka murala i drugih sličnih veličanja Mladića prijetnja svima u Srbiji i okruženju koji ga smatraju zločincem. Najljigaviji je bio javni, odnosno jadni istup Vuka Jeremića, predsjednika opozicione Narodne stranke, koji je kazao da se on „s obzirom na porodični background koji je svima poznat, ne bi određivao u vezi sa Ratkom Mladićem“. Dodao je kako je za neki u Srbiji tvrde da je haški Tribunal antisrpski, dok neki drugi podržavaju njegov rad pa i presudu Mladiću za genocid u Srebrenici. On se, eto, ne bi ni jednim ni drugim zamjerao.

Najrazboritiju i najlucidniju analizu iznio je novosadski profesor historije Milivoj Bešlin. On je rekao kako su besmislene, glupe tvrdnje koje dolaze iz vlasti da su presude za genocid u Srebrenici optuživanje cjelokupnog srpskog naroda da je genocidan.

„Umjesto da prizna genocid zvanična politika tvrdi da se u Srebrenici desio 'strašan zločin'. Po toj besmislenoj logici prema kojoj je presuda pojedincima, presuda narodima, ispade da bi oni koji  lažno tvrde da ne prihvatajuju da su Srbi nisu genocidni, možda prihvatili da jesu strašni zločinci“, zaključio je profesor Bešlin. 

ČETVRTAK, 11. NOVEMBAR

Mlađani i naočiti gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković i prije izbora na tu dužnost, vješto je koristio durštvene mreže za promociju svojih aktivnosti, ponekad originalnih i efektnih provokacija, prenošenje poruka koje su konvencionalni mediji pod kontrolom režima, zaobilazili i ignorirali.

No, u posljednje vrijeme Stanivuković je na društvenim mrežama, svojom voljom ili mimo nje, na ozbiljnom putu da otklizne u estradno- influenserki ambis i mulj reality polusvijeta. Nema više mladog partibrejkera Draška u skupštinskim klupama, na Dodikovoj hacijendi, niti uličnom  klinču sa okrutnim policajcima. Tabloidi, društvene mreže, utrkuju se ko će pribaviti i objaviti eksluzivniju fotografiju Stanivikovića sa poznatim umjetnicama, estradno-narodnjačkog smjera, navodnim ženama njegovog života koje se svakodnevno promoviraju. Ništa to ne smeta mladom i neodoljivom Drašku, dapače, reklo bi se da on taj medijski treš sam producira i u tome uživa.

Stoga je za one koji i dalje vjeruju u političku budućnost gradonačelnika Banje Luke bila ohrabrenje njegova današnja fotografija na kojoj se slikao sa predsjednikom Francuske Emanuelom Macronom prilikom posjete Parizu.

Ubrzo smo iz njenih objava na društvenim mrežama saznali da je francuski predsjednik primio i gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić. I ona u svom radu nije odoljela da naglašenu pažnju posvećuje svojim statusima, redovno objavljuje fotografije sa događaja kojima prisustvuje, prijema, važnih stastanaka. Saznali smo nedavno da mlada gradonačelnica za neke događaje i posebne evente angažira profesionalnog fotografa. Naravno da sve to skupo ne bi bilo loše, samo da vrlo često protokolarna forma i agresivna sveprisutnost ne potiskuju u drugi plan sadržinu koje najčešće i nema.

Tokom istoga dana obavljene su i fotografije mostarskog gradonačelnika Marija Kordića, također sa prijema kod predsjednika Macrona.

Benjamina Karić u Sarajevu, Draško Stanivuković u Banjoj Luci, Mario Kordić u Mostaru nova su lica u politici i njihov izbor bio je i za domaće prilike, kao i međunarodne predstavnike, ohrabrujući znak da su promjene moguće, da mladi ljudi, neopterećeni balastom prošlosti donose i nove obrasce javnog ponašanja i djelovanja. I poziv francuskog poredsjednika Macrona da se sastane sa njima treba shvatiti kao vrlo važan čin podrške i ohrabrenja gradonačelnicima triju bh. gradova.

Ono što nedostaje u vijestima iz Pariza jeste što nismo saznali da li su se Karićka, Kordić i Stanivuković tokom, izgleda, višednevnog boravka u Parizu međusobno sreli, da li su razgovarali, družili se. Ako jesu, zašto nema fotografija sa tih druženja. Ili je preovladala njihova pojedinačna samoljubivost, opsjednutost vlastitom važnošću i sebičnim egoizmom. Vjerujem da je i domaćinu tog njihovog gostovanja francuskom predsjedniku Macronu mnogo značajnije da troje gradonačelnika mogu zajedno raditi, sretati se, nego što se pojedinačno, svako za sebe, slikaju sa njim i pune svoje statuse na društvenim mrežama hraneći vlastite taštine.

PETAK, 12. NOVEMBAR

Kada je prije desetak dana iz policijsko-tužiteljskih struktura saopćeno da je rasvijetljeno ubistvo dvojice sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića, bila je to vijest koja je obradovala najširu javnost u BiH. Svirepi zločin od prije tri godine također je, na žalost, ujedinio javnost u bolu, ali i strahu i osjećaju bespomoćnosti pred organiziranim kriminalom i umreženim zlikovcima.

No, kako nijedna dobra i pozitivna vijest nije jednoznačna, ubrzo su se počele javljati vrlo krupne kontroverze vezane za rasvjetljavanje zločina na Alipašinu. Da postoje ozbiljni šumovi i težak kvar na vezama između policijskih i tužiteljskih struktura koji su radile na ovom poslu, bilo je vidljivo nakon što je dan prije hapšenja osumnjičenih, jedan medij najavio, dekonspirirao  strogo čuvanu policijsku akciju, ostavljajući prostor i vrijeme sumnjivcima za bijeg.

Potom se u medijima počelo sve otvorenije i konkretnije govoriti o slaboj komunikaciji i saradnji između sarajevske policije i Kantonalnog tužiteljstva. Policijski komesar Nusret Selimović takve medijske objave je pokušao demantirati nazivajući ih neodgovornim i štetnim glasinama. No, danas je javnost upoznata sa pismom koje je Kantonalno tužiteljstvo uputilo Nezavisnom policijskom odboru za izbor policijskog komesara u kojem se iznose teške optužbe na račun kantonalne policije i njenog komesara. Navodi se, pored ostalog, da su tužitelji koji rade na predmetu ubistva dvojice policajca, nedjeljama bili uskraćivani za adrese osumnjičenih kriminalaca, koje im rukovodstvo policije uprkos brojnim urgencijama nije dostavilo.

Nakon što je prošlog mjeseca smijenjena Gordana Tadić, glavna državna tužiteljica, stvarana je (kriva) slika u javnosti da će pravosuđem BiH uskoro poteći med i mlijeko. Slična atmosfera i uvjerenje nastupili su i nakon smjene Milana Tegeltije, predsjednika Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća. I tada se naivno vjerovalo kako će svi nagomilani problemi odjednom nestati ko rukom odneseni. Tadićka i Tegeltija, naravno, jesu predstavljali ozbiljan problem i prepreku profesionalnom  i neovisnom funkcioniranju pravosudnog aparata, osobito u vrijeme kada su djelovali zajedno, sinhronizirano i bili nedodirljivi.

Međutim, iz najnovijeg sarajevskog primjera, na žalost, vidljivo je da su ozbiljni problemi i dalje prisutni. Na prvi pogled, u Kantonu Srajevo ne postoje problemi i destrukcije koje su se vezale za Milanu Tegeltiju i Gordanu Tadić, nema malignog utjecaja politike, prije svih Milorada Dodika i Dragana Čovića. Na vlasti u Sarajevu nisu ni SDA, ni HDZ, ni SNSD, čak ni Radončićev SBB koji je do zadnjeg držao leđa Tegeltiji i Tadićki, nego vlada koalicija tri manje.više građanske stranke. Pa ipak, niko nas ne može uvjeriti da je komesar policije Selimović samostalan u svom radu, za šta postoje i druge indicije osim optužbi iz Kantonalnog tužiteljstva.

Ako se policija ovako u najmanju ruku problematilčno odnosila prema hapšenju zlikovaca koji su svirepo pobli njihove kolege, javnost i građani imaju razloga pitati i brinuti se kako će ta policija garantirati njihovu sigurnost.          

SUBOTA, 13. novembar

Najveća regionalni vlasnik multiuplex kina Cinestar koji posjeduje desetak svojih ispostava i u Bosni i Hercvegovini, odbio je u svoj program uvrstiti novi film Danisa Tanovića „Deset u pola“, kojim je otvoren ovogodišnji Sarajevo film festival. Prema procjeni vlasnika i programskih tijela CineStara, novo ostvarenje bosanskohercegovačkog Oscarovca nema komercijalni potencijal koji bi mogao zainteresirati širi auditorijum. Posljednjih nedjelja su bioskopske dvorane širom regiona zatrpane  komercijalnim i gledanim kino-hitovima, ne samo holivudskim blockbusterima, nego i regionalnim senzacijama poput srpskih filmova „Toma“, ili „Južni vetar“. „Deset u pola“ bi, rezonuju vlasnici Cinestara samo zauzimao dragocjeni prostor filmovima koji nemilice pune njihove blagajne.

Problem je u tome što je Danis Tanović ovaj svoj film zamislio kao komercijalnu laganu zabavu, za razliku od onih autorskih, umjetnički ambicioznih ostvarenja koja je radio posljednjih 20-ak godina uglavnom za festivale na kojim je imao značajne uspjehe.

Za vijest o negostoljubivom odnosu Cinestara prema filmu „Deset u pola“ i razlozima za to saznali smo iz hrvatskih medija, konkretno „Jutarnjeg lista“ čiji je kritičar redovan gost SFF-a i u dobrim odnosima sa Mirom Purivatrom, producentom Tanovićevog filma. Sarajevski mediji po pravilu ne objavljuju loše vijesti ne samo vezane za Tanovića, nego i mnoge druge tzv. nacionalne veličine, filmaše, sportiste, „uspješne privrednike“. Film „Deset u pola“ je nakon premijere imao samo jednu negativnu kritiku, sve su druge bile euforične i apologetske. Istina, ta negativna kritika bila je i jedina ozbiljno i stručno napisana. Ovdašnji mediji su koliko god su mogli prešutjeli lako provjerivu činjenicu da je prethodni Tanovićev film „Ubica sa razglednice“ doživio potpuni debakl u kinima i užasne kritike u svim relevantnim medijima u svijetu. Produkcijski raskošan sa sjajnom ekipom međunarodnih glumačkih zvijezda, rađen po knjizi jednog od najpoznatijih pisaca bestselera današnjice Jamesa Pattersona, „Ubica sa razglednice“ bio je jedan od ozbiljnijih filmskih promašaja u svijetu prošle godine.

Dobiti takvu priliku a ne iskoristiti je, ravno je kao da vam se u nogometu posreći da vas kupi “Barcelona“, a vi se u tom klubu ne zadržiti više od nekoliko mjeseci i ne ostavite svojom igrom nikakav trag prije nego što vas daju na posudbu. To se desilo Miralemu Pjaniću, jednom od dvojice najboljih bh. nogometaša.

Ponovo su sarajevski mediji u svom oportunističko-pseudopatriotskom zanosu za hudu Pjanićevu sudbinu u katalonskm gigantu krivili sve i svakoga osim njega, najviše trenera Ronalda Komana najviše i najteže.

Ni nakon prelaska u turski klub „Bešiktaš“ Pjanić nije pokazao da je nepravedno bio ignoriran u Barceloni. Njegova neodgovorna, neambiciozna igra u reprezentaciji BiH u ponižavajućem porazu protiv Finske potvrdila je ono što svi koji žele vidjeti vide već dugo; da je Pjanićevo igranje nogometa već duže vrijeme u teškoj i dubokoj krizi.

Danis Tanović nije u formi od prije 20 godina kada je poharao svjetske festivale filmom „Ničija zemlja“ i na koncu dobio Oscara. Miralem Pjanić danas je blijeda sjenka onog igrača koji je briljirao u „Lionu“, nastavio u „Romi“, pa oduševljavao u „Juventusu“.

Odbijati da se to hladno i objektivno konstatira u ime nekog višeg nacionalnog i patriotskog interesa, samo je još jedna od pažljivo i dugo građenih samoobmana sarajevske medijske, kulturne i svake druge javnosti.

NEDJELJA, 14. NOVEMBAR

Jednu su djevojčicu iz Kaknja, dvoipogodišnju Dženu Gadžun, roditelji nedavno dovezli u Sarajevo da joj ljekari, u vjerovali su rutinskoj operaciji, otklone problem sa očnim kapkom. Nakon primljene anestezije, djevojčica je pala u komu, u životu su je kratko održavali aparati i jutros je izgubila borbu za život kojeg praktično nije ni otpočela živjeti.

Vijest je toliko bolna, tragedija toliko strašna i nepravedna, da umjesto riječi, umjesto bilo kakvog komentara zaslužuje samo teške suze i duboki krik.

Inspekcijski nadzor koji je pokrenut nakon što je mali anđeo pao u komu, otkriva teški javašluk, zaobilaženje zakonskih normativa u privatnoj oftamološkoj ordinaciji u koju je djevojčica ušla živa i zdrava i izašla u smtonosnoj komi.

STRAŠNO, STRAŠNO, NEOPROSTIVO.                     

Kada je prije nekoliko godina jedan ovdašnji svemoćni nacionalisitčki lider probleme sa očnim vidom rješavao u klinici u Hrvatskoj, bio je kritiziran, mada za to nije bilo razloga i osnova jer je imao razloge za taj čin. On bolje nego iko, iz prve ruke zna, sa kakvim bi rizicima, nestručnošću, čak i njemu tako moćnom, bilo povezano podvrgavanje i prešuptranje na milost i nemilost, znanje i neznanje sarajevskim klinikama, javnim ili privatnim. Takav zdravstveni rizik i životni izazov sebi ne dopušta niko u ovoj zemlji ko ima novca, veze i utjecaja da svoje liječenje obavlja negdje drugdje.

Ljudski život u ovoj je zemlji tako bagatelno jeftin, za sve osim za one koji su se obogatili na tuđim životima.

STRAŠNO, STRAŠNO, NEOPROSTIVO!

/Emitirano na TV OBN, u ponedjeljak 15. novembar/

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.