NYC je zapravo konglomerat, megalopolis sastavljen od više gradova: epicenter planete Manhattan, samozatajni Queens i Brooklyn, zloglasni Bronx, i univerzitetski Staten Island. Dodajte tome i okolinu – Jersey, Long Island i ostalo i dobićete samo blagu predstavu o ogromnosti ovog mjesta. Kada sam prvi put dolazio, uzeo sam sobu u 106. ulici pri vrhu Central parka sa idejom da će baš biti prijatno prošetati do Wall Streeta – uostalom, koliko jedan park može da bude velik? Ko je bio u NYC zna koliko je ovo naivno.
Moja priča o NYC je priča o Menhetnu. Izuzev jedne konferencije na Statenu i ovogodišnjeg turnira u Queensu, uglavnom se nisam mrdao sa prostora omeđenog Alphabetom i 9. Avenijom sa bokova i Harlemom na sjeveru. Svojevremeno sam se počastio jednom taxi vožnjom kroz Bronx pa nazad, i to mjesto, bar kroz sigurnost šajbe, uopšte ne izgleda tako zastrašujuće kako bi pomislio neko vaspitavan na akcionim filmovima. U svakom slučaj, nije se desilo ništa slično pljuvanju u šajbu od strane beskućnika kako nam je Jimi Hendrix u “Crosstown Traffic” tvrdio da će biti. Uostalom, i mnogi dijelovi Menhetna su u stvari puni smeća, smrdljivi i, za naše BL standarde čistoće, prave su rupe. Postoji priča o djevojci koja, izlazeći iz kafića u Clinton street, nehotično staje na pacova i probada ga štiklom. Možda je to samo urbana legenda, ali više puta sam vidio pacove kako izlijeću iz šahtova. Sve u svemu, higijena nije prvo na šta pomislite kada se pomene NYC.
▪
Uvijek je važno u kom društvu čovjek dolazi u neki grad. Ako dođete u New York sa političarima, to je, kao uostalom i u drugim gradovima, parada debilizma: prvo provodite po čitav dan na najglupljim mogućim mjestim, tipa Ujedinjenih nacija, satima slušajući smaračke govore koji ništa ne znače. Nakon toga vas vode u neki skupi kič restoran gdje jedete hajklaj suši splačine. Kada napokon uhvatite nešto slobodnog vremena, onda vas, kao da ste neki japanski turista sa selfi stikom, vodaju do Kipa Slobode ili Empajera da se uslikate i okačite na mrežu. Ako baš baš imate sreće, pa vam domaćin nije neki naš luzer koga je stranka poslala ovamo ne znajući šta bi pametno s njim uradila na domaćem terenu, onda eventualno možete dobaciti do neke izložbe ili koncerta. Sve u svemu, NYC sa političarima je čisto gubljenje vremena.
Mnogo bolji je NYC sa naučnicima. Kada se nauka završi, to prelazi u pravu klopu tipa stejkova u „Haroldu“, SoHo, i priču o umjetnicima iz Brooklina za koje ćemo tek čuti u budućnosti, poput radikalnog genija Clayton Cubbita, znanog kao „Siege“, i njegovog remek djela Hysterical literature. Nisam neki ljubitelj tih modernih performansa, ali to je nešto najbolje što sam ikad vidio. Izvanredno istraživanje seksualnosti i tipični NYC revolucionarizam. U svakom slučaju, NYC je svjetska prestonica umjetnosti i ne morate lutati Brodvejem da bi na random kafi naletjeli na nekog shvaćenog ili još neshvaćenog genija, poput ove face s bradom – slikara Dragana, koji je naše gore list.
Njegov metod sastoji se u tome da robota naoruža kistovima i bojama i pusti ga da maše četkicom po zidu pa šta ispadne. Ideja je da se shvati duša mašine: „Autore shvatamo po djelu - kao što prepoznajemo dušu Van Goga po njegovim slikama, ili Boga po Svemiru, tako možemo i da prepoznamo dušu mašine po onome što kreira.“ Podržao sam taj metod dodajući da šahovski kompjuteri, kako se razvijaju, ne mijenjaju samo snagu igre, tj. broj pozicija koje izračunavaju, već i „stil“ igre.
Sve su to zanimljive stvari - no, tek New York sa šahistima je prava stvar. To je onaj pravi „Grad koji nikada ne spava“: „You can hear the sound of the underground trains…”. Zaista ih možete čuti.
Grad šaha
NYC je grad svega, pa i šaha. Ne radi se samo o velikim klubovima kakav je „Marshall chess club“ - mjesto koje mora hodočastiti svaki pravi ljuditelj igre. Smješten je u 10. ulici između 5. i 6. avenije u Greenwich Village, preko puta kuće Eme Lazarus. Mjesto gdje je 1956. trinaestogodišnji Bobi Fišer odigrao svoju besmrtnu partiju protiv Donalda Berna. Gdje su redovno igrali Stanley Kybrick i Marcel Duchamps i gdje je ovaj potonji izjavio: „Svi umjetnici nisu šahisti, ali su svi šahisti umjetnici“. Na spratu se nalazi tabla sa zlatnim pločicama na kojima su ugravirana imena svih prvaka kluba. Među mnogim slavnim imenima na jednoj od njih nalazi se i ime nedavno preminulog sarajevskog majstora Ilijasa Terzića, koji je ovdje boravio za vrijeme našeg bratoubilačkog ludila 90-tih - i „sve ih pobjeđivao u 2...Nf6 sicilijanci.“
Ne radi se ni o fascinantoj istoriji: u ovom gradu organizovano je više mečeva za svjetskog prvaka nego bilo gdje drugdje, računajući i onaj prvi između Štajnica i Zukertorta iz 1886. god. Niti o bezbroj legendarnih turnira, među kojima su dva možda i najjača turnira ikad odigrana – Lasker, čovjek bez domovine, pobijedio je 1924. god., a legendarni kubanac Capablanca 1927. Ne radi se ni o bezbroj jakih igrača koji su ovdje ponikli, od kojih je jedan sam Bobi Fišer – čudo od djeteta iz Bruklina. Istorija vas ovdje prati na svakom koraku i ne možete ju izbjeći: kada sam 2019. god. nastupao na turniru u „Maršalu“, igrao sam za stolom iz meča za svjetskog prvaka Karlsen – Karjakin, a ispred je bio pehar koji je Capa osvojio 1927. god.
U ovim prostorijama možete vidjeti plakat sa Laskerove simultanke iz 1934. god. To je potresan dio istorije za onoga ko zna priču: Lasker je volio novac i tokom svoje duge karijere zgrnuo je ogromne svote. Međutim, svoju ušteđevinu je držao u njemačkim markama, i nakon što je Kajzer poražen u WW1 marka je devalvirala, a on praktično ostao bez ičega. Emigrirao je u SAD da bi prikupio sredstva za liječenje bolesne kćerke. Ima nešto duboko potresno u slici u kojoj ostarjeli Lasker ide između stolova „Maršala“ igrajući protiv pacera da bi skupio koji dolar za liječenje djeteta. Jedan od najvećih genija čovječanstva, čovjek koji ne samo što je 27 godina bio svjetski prvak u šahu – što je rekord kome se niko nije ni približio, već i prvak u bridžu i sa dva doktorata – iz filozofije i matematike. Tragična slika društva koje ne cijeni svoje genije.
„Maršal“ je mitsko mjesto, ali meni je ipak najljepši i najdraži „Chess Forum“ – mali klub ispod Vašington parka u Thompson street. U njemu nema članarine, igrate tako što plaćate 1$ po satu za iznajmljivanje table i figura, + još 1$ ako želite i sat. To može djelovati kao isplativa investicija – s obzirom da uvijek možete odmah naći protivnika spremnog da igra u par dolara. Međutim, ne treba se zalijetati – njujorški amateri nisu ništa slabiji od onih moskovskih, i vrlo lako možete naletiti na lika koji će vam odigrati 20+ poteza po teoriji.
Kao što se to meni desilo sa ovim uvijek nasmijanim vozačem busa koga sam uspio dobiti tek u dalekoj 2:1 topovskoj završnici. Partija je bila odlična i čak bolja od onih koje sam igrao na „pravom“ turniru.
Sve to je extra, ali šah je ovdje više od istorije i klubova - dio svakodnevnog života. Igra se na sve strane. Ovdje nije ništa neobično da u „The Wayland” baru u sitne ponoćne sate svira Bryan Reeder, pijanista svjetskog glasa, i, kada čuje da ste šahovski majstor, pauzira svoj performans, iz torbe izvadi šah i traži da odigrate partiju.
NYC je i inače grad gdje se sve dešava na ulici. Muzika, propovjednici na Times Square, filozofi i „proroci“ po parkovima, itd. Street kultura dominira i šahom – najbolje stvari se događaju na ulici.
Ali i najlošije. Prije par godina, jedva sam izvukao živu glavu kada me je ogromni crnac dokačio aperkatom. Imali smo dogovor da igramo u 5$, s tim da njemu pripada remi. Ispostavilo se da je poprilično loš. Međutim, on je „dogovor“ tumačio na način da mu se treba platiti za sam čin igre neovisno od rezultata. Očito mu je bilo neprihvatljivo da provede 15 minuta na popriličnoj hladnoći, a da ništa ne zaradi. Uspio sam herojski pobjeći, no ne sasvim na vrijeme, jer sam bio u društvu jedne spore dame, sklone da se zbog par dolara objašnjava o principima pravde sa razjarenim crncem od dva metra, a koja se nije mogla ostaviti na bojištu prilikom povlačenja.
Priča inače ima zanimljivu predistoriju. Radi se o čovjeku o kome sam slučajno pročitao priču u NY Times par godina ranije prilikom jednog nešahovskog boravka ovdje. Lik je bio vatrogasac i u pometnji 11/9 prašina mu je ušla u pluća tako da je otišao u neku vrstu invalidske penzije, koju provodi tako što igra šah za novac u Union parku ili čak daje lekcije o šahu prolaznicima za 1-2$ ili običnu cigaretu, hotdog i sl. NY Times je tvrdio da tako zarađuje i do 800$ dnevno, što mi ne djeluje vjerovatno - ali Amerika je to i sve je moguće. Priča ima tužan kraj: kada sam se sledeće godine vratio na isto mjesto po revanš – ispostavilo se da je od njega ostala samo pognuta sjena izjedena kancerom, koja jedva da uspijeva i povući potez. Ove godine ga nije bilo u Unionu.
Naravno, glavno i najslavnije mjesto za ulični šah nalazi se u Central parku – nadaleko čuveni „Chess and checkers paviljon“.
Ovakve betonske šahove imate na bezbroj mjesta po NYC. Svojim očima sam vidio legendarnu sutkinju SCOTUS-a Ruth Bader Ginsburg kako na jednom od ovakvih šahova igra protiv svog vozača. Kako to i priliči velikoj „sutkinji slobode“ čije su vizionarske odluke toliko doprinijele širenju individualnih sloboda, ne samo u SAD, već i širom svijeta.
Kada sam svojevremeno našim gradskim vlastima predložio da se ovakvi šahovi naprave po našem gradu, blijedo su me gledali u fazonu „za šta će nam to koji ...“
U Chess&checkers Paviljonu redovno ordinira Ted – „nekrunisani svjetski amaterski prvak“ sa kojim su se okušala mnoga slavna imena – postoji neka vrsta nepisanog pravila da igrači kada su u NYC posjete Paviljon i odigraju sa Tedom. On je zaista dobar i bez sumnje ima majstorsku snagu. Osim toga je i školovan igrač i dobro poznaje klasične partije. Njegova tarifa je veća i kreće se od 5$ pa naviše. Kada sam ga prvi put posjetio, napravio je grubu grešku misleći da sam naivni talijanski pacer „Alehandro“. Takva neopreznost koštala ga je ten bucks. Kada je saznao istinu, usljedilo je: „Aleksandar? Former Yugoslavia? O shit!“ Iako Jugoslavije odavno nema - jugoslovenska škola je i dalje na glasu.
Epizode nam pokazuju koliko je ulična kultura NYC zapravo zanimljiva, kreativna i često vrlo kompetentna. To samo naoko djeluje kao skup amaterskih ad hoc pokušaja. Ali tu ima vrhunskih eksperata i ljudi detaljno upućenih u stvar. Skupljeni na jednu hrpu i razasuti po ulicama Grada, gomila pacera, amatera, poluamatera, poluprofesionalaca, majstora i budućih majstora čini kotao kreativnosti iz koga s vremena na vrijeme mora iskočiti neki Fišer, Mike Tyson, Notorius Big, Lou Reed, Debbie Harry, Talking Heads, Hip Hop, i ostalo; Andy Warhol sa svojom „Factory“; Christopher Walken i Meryl Streep; ili harizmatični chef Anthony Bourdaine - koji je počeo takmičeći se sa konkurencijom u prodavanju omleta po 42-oj ulici. Tajna nevjerovatne kreativnosti ovog mjesta nalazi se na njegovim ulicama.
„Ovdje je sve počelo“
NYC je i istinsko izvorište američkog konstitucionalizma. Često sam svojim studentima objašnjavao zašto je Američki ustav najgenijalniji izum poslije točka. U njemu je, i teorijski i praktično, prvi put odgovoreno na izvorno pitanje politike koje su postavili Grci na atinskoj agori: „kako može postojati vlast nad slobodnim ljudima“? Ako je imanentni atribut ljudskog bića sloboda volje, kako je onda moguća bilo kakva država koja bi donosila zakone sa kojima je on nesaglasan? Slijedeći Nijemca Kanta i Engleza Loka, Očevi utemeljivači su spojili dvije velike teorijske koncepcije: teoriju društvenog ugovora i doktrinu o prirodnim ljudskim pravima i tako dali jasan, koncizan i svakome lako razumljiv odgovor, koji i dan-danas stoji u temelju svakog modernog ustava. Time su uistinu stvorili „Prvu i najveću Republiku“, „zemlju slobodnih“ koja i dalje, unatoč svim svojim manama, postoji kao najslobodnije mjesto na planeti.
Premda smo mi navikli da američku konstitutivnu skupštinu vezujemo za Filadelfiju, istina je da je sve počelo ovdje na Wall Streetu: tu je bio prvi Kongres, prvi Predsjednik, i prve slobode.
Wall Street se tako zove jer je bukvalno napravljen od cigala: kada su kolonisti očekivali napad Britanaca, sagradili su odbrambeni zid od cigala. Crveni mundiri su se ipak probili i cigle srušenog zida iskoristili da naprave ulicu. Ali na kraju su ih kolonosti izbacili i u „Deklaraciji o nezavisnosti“ napisali: „Mi držimo ove istine samoočiglednim: da su svi ljudi jednaki i od strane svog Kreatora obdareni neotuđivim pravima među kojima su: život, sloboda, vlasništvo i pravo na traženje sreće.“ Postoji mnogo definicija Amerike, ali ova je do danas ostala najljepša. To je ona ustavna tradicija koju smo i mi Srbi počeli „Sretenjskim ustavom“ da bi je onda, nažalost, pod instrukcijama braće sa istoka odbacili kao „francusko voće u srpskom voćnjaku“, i okrenuli se autoritarnim logikama pod kojima se i dan-danas zlopatimo.
Kada sam, sada već davne 2010. počeo pisati „Teoriju republike“, nije mi to bilo sasvim jasno, ali ovdje je postalo očigledno: to nije knjiga o republikanizmu, već o američkoj Republici i našoj nesuđenoj Sretenjskoj Republici. Na ovom mjestu oživjela je logika republike kao vladavine građana i smišljena je arhitektura checks and balances institucija koja je to trebala da omogući. Ovdje je postalo i bjelodano do koje mjere je ta veličanstvena koncepcija i ideja iznevjerena.
„Vođa slobodnog svijeta“
Pitanje je da li je NYC moguće posmatrati kao „dio“ nečega – pa makar to bila i Amerika. NYC je civilizacija za sebe. Ali to je i najameričkiji grad u Americi – kvintesencija Amerike, bar za nas neamerikance. To je i mjesto na kome je počeo mučni proces samopreispitivanja Amerikanaca glede svoje uloge u svjetskom poretku. Preispitivanje koje još traje i oko koga se i dalje vode intenzivne rasprave unutar američkog društva. Rušenje „Kula bliznakinja“ predstavljao je „trenutak istine“, u kome su Amerikanci prvi put jasno shvatili da ih ostatak svijeta ne doživljava na način kako oni sami sebe poimaju – kao „naciju slobodnih“ koja je, počev od WW2 stalno stajala na braniku slobode, demokratije i liberalnih vrijednosti. Amerikanci vole misliti o sebi kao naciji koja je svojom moći donosila slobodu narodima svijeta rušeći tiranije i autokratije širom planete. Naciji koja je poslala milione „redova Rajana“ da bi slomila nacističko zlo u svjetskom ratu, a onda i pokrenula svoje ogromne kapacitete da bi slomila komunističko zlo u hladnoratovskom nastavku.
11/9 pokazao je da je ova idilična slika samo jedna fake news, autohipnoza zasnovana na staroj slavi 1945. i 1989. Stvarnost je mnogo mračnija: veliki dio Planete doživljava SAD upravo suprotno – kao planetarnog despota koji je najveći neprijatelj slobode. Kao i svaki tiranin, on je predmet mržnje do mjere da su ljudi sa drugog kraja Globusa spremni na samoubilačke napade na američke civile. Šok koji je ta spoznaja izazvala u Americi još odjekuje u diskusijama na ulicama NYC. Ali Amerika je društvo u kome se može voditi kredibilna javna rasprava i ona već daje rezultate: otprilike je razumljena greška koja je dovela do takvog scenarija. Odlično ju je objasnio nama Srbima mrski Soroš u pametnoj knjizi „Mjehur američke moći“. Prema njegovoj analizi, geneza problema seže u doba 1989. Tada su SAD bile na prekretnici. Bile su jedinstvena planetarna supermoć kojoj niko nije mogao parirati – ni vojno, ni ekonomski, ni kulturno, niti na bilo koji drugi način. Dilema je glasila: šta s tim? - da li postati „Vođa slobodnog svijeta“ ili planetarni hegemon. Na prvi pogled djelovalo je da će SAD napraviti pravi izbor: Zalivski rat, u kome su stale na čelo „koalicije slobodnih“ i ponizile okupatora-tiranina Sadama Huseina, bio je akcija u sjajnoj i slavnoj tradiciji 1945. i 1989. To je trebalo da promoviše SAD kao prvu silu „koalicije slobodnih nacija“, koja garantuje svjetski mir i bdije nad „Pax Amerikana“. Međutim, SAD su vrlo brzo skrenule putem despotije, želeći da uspostave planetarnu hegemoniju pod plaštom širenja demokratije bombama. Nedostojni pljačkaški pohod mlađeg Buša protiv Iraka označio je tu uistinu tragičnu prekretnicu. Prirodno, time su izazvale otpor širom svijeta. SAD su izgubile veliki dio moralnog kredibiliteta koji su imale kao sila pobjednica u velikim bitkama 1945. i 1989. Prirodno, to je na kraju i u samim SAD dovelo do kičeraja sa Trampom i nimalo smiješnom dijaboličnom „Dubokom državom“ (šta god to bilo). U oba ta blata Amerika se i dalje valja.
To i ne čudi, imajući u vidu koliko su obični Amerikanci nezainteresovani za spoljnju politiku i njene implikacija ka unutra. Kada sam dvojci poznanika, oba su inače visokoobrazovani, objašnjavao kako su nas US NAVY bombardovali, njihov odgovor je bio: „Zašto? Jesmo li mi ili vi bili bad guys?“ Šta odgovoriti na to? Teško je reći, u stvarnosti sve je mnogo komplikovanije nego je to crno/bijela prizma iz američkih filmova. Nisu pokazali neko posebno interesovanje ni kada smo im rekli da je banjalučki intermajstor koji je sa nama u društvu – inače trener jednog od njih, bio u raketnoj jedinici koja je srušila F16 Scott O'Grady-ija. Otprilike je reakcija bila: Who cares? „Amerika nije država, Amerika je biznis.“
Naravno, takav izolacionizam ne dijeli i politička kasta SAD. Kada sam 2018. god. sjeo ovdje na kafu i otvorio NYTimes, dočekao me je tekst u kome se naširoko objašnjava kako smo mi u RS „eksponenti Kremlja“ i „sredstvo kojim Putin planira destabilizovati Balkan.“ Tada sam smatrao da je to obična glupost, vjerovatno naručena od albanskog lobija, a koja pije vode samo jer su Ameri poslovično skloni antiruskom dramatisanju. Događaji koji su uslijedili, a čiju kulminaciju vidimo ovih dana, potvrdili su da CIA zna šta priča:
Novi „hladni rat“ je svega 30-godina nakon završetka prethodnog opet postao etabliran pojam, a mi Srbi smo, kao i uvijek, dovoljno blesavi da popijemo prvi metak.
Svaki put kada stojim na Memorijalu žrtvama 11/9 razmišljam o glupoj grešci koju su Buš jr & Co napravili, a koja je na kraju dovela do ovakvog razvoja stvari na globalnoj šahovskoj tabli. I kako sve odluke koje se donose, kako u ličnom životu, tako i u svjetskoj istoriji, imaju dalekosežne posljedice. Bumeranzi se vraćaju. Politika je kao šah: tako je teško dobiti partiju, a tako ju je lako izgubiti. Dovoljna je samo jedna nepromišljenost da se prospe trud prethodne sjajne igre. Greške se plaćaju i često su skupe. Mi smo svoja budalesanja 90-tih platili bombardovanjem 1999. i Milicom Rakić; Amerikancima su njihove gluposti iz 90-tih došle na naplatu ovdje:
Spomenik žrtvama 11/9 je inspirativan, s ukusom i pametno napravljen, i pogađa suštinu poruke koja treba biti poslata kao odgovor na napad. Ali ideja Obame bila je još hrabrija i bolja: da se na mjestu kula bliznakinja napravi džamija. E to bi bio baš velemajstorski potez „suočavanja sa prošlošću“, koliko god kontroverzan. Potez koji bi bio dostojan grada kojeg nazivaju „Prestonica svijeta“.
▪
Sam NYC je megalopolis sa 8+ miliona stanovnika, ali njegova šira oblast, uključujući Filadelfiju, ima oko 23 miliona. To je najveća urbana cjelina na svijetu, pri tome finansijski, politički i kulturni centar planete i mjesto sa vjerovatno najvećim kultrnim diverzitetom. Više od 3 miliona njegovih stanovnika nisu rođeni u SAD. Jedan od najneameričkijih promašaja Trampa bila je rasistička „Refugee ban“ – direktiva kojom se zabranjuje ulazak u SAD građanima nekih muslimanskih zemalja. Paradoks te stvari je da je Tramp rođeni Newyorker, a ovo je po svojoj suštini grad imigracije i esencija multikulturalnosti. Kosmopolitski megalopolis - slika globalizacijskog melting pota na jednom mjestu. Iako je tokom kampanje sam sebe predstavljao kao lijek za otuđenje „duboke države“ i autoritarnih politika Buša jr, Tramp je zapravo lijek koji je gori od bolesti.
A bolest američke republike je ozbiljna čim su likovi poput Trampa i Buša jr mogli postati Predsjednici. Naslovi tipa „Kriza američkog konstitucionalizma“ sa puno osnova dominiraju američkom politikološkom literaturom. Opet je mrski Soroš dao poentiranu dijagnozu: „To što je američki narod izabrao Buša Jr može se tolerisati – svakome se omakne takva greška. Ali njegov reizbor na drugi mandat znači da američki narod stoji iza njegovih agresorskih politika, što je trajna sramota svih nas.“ Međutim, ne treba potcjenjivati američki narod. Pokreti otpora koji se događaju širom SAD svoj epicentar imaju u NYC. „Occupay Wall Street“ bio je samo početak možda nečeg mnogo većeg. Jedan stari majstor u „Maršalu“ mi je rekao sledeću misao: „Vi Srbi ne volite Ameriku. Imate i razloga za to. No, postoji jedna nacija koja ne voli ovakvu SAD još više od vas – to smo mi Amerikanci.“ Vidjećemo kako će to sve završiti, ali borba koju američki narod vodi protiv uzurpacije Republike izgleda da se zaista događa. Ako se događa, onda je to najvažnija bitka koja se trenutno vodi na svijetu. Putin, ako ne baci bombu, zapravo ne može napraviti neki veći belaj – iz prostog razloga što Rusija ima vrlo skromne kapacitete koji ne mogu pratiti njegove megalomanske ambicije. Ali Amerika je supermoćan instrument – vojni, ekonomski i kulturni. Uzurpacija takvih superkapaciteta je nešto što je više nego zlokobno po čitav svijet. To smo bar mi Srbi naučili na svojoj koži – na teži način, kao i uvijek.
American Dream
Američka Republika nije podložna preispitivanju samo sa spoljnjopolitičke tečke gledišta. Već i kao sistem. Tek kada se čovjek pomjeri sa mondenskog Menhetna vidi onaj mračni dio Njujorka: prljave, neuredne i, od hrane-smeća koju jedu, debele crnce i latinose, sluđene beznađem u kome žive. Luzere koji jedinu utjehu mogu pronaći u gluvarenju, drogama, besmislenom nasilju i jeftinim petparačkim religijama.
Kriminal i nesigurnost su tu fakt: za desetak dana koliko sam boravio u jednom, ne baš ugodnom kvartu u Queensu, tu se desilo ubistvo crnca koji je makazama (!) napao policajca, i napad na ženu u metrou. Na sve strane su murali i in memoriali borcima palim u borbama velegradskog beznađa.
Naravno, takvi kvartovi postoje i u drugim megalopolisima. Ali kontrast koji doživite kada izađete iz Meriota i za manje od deset metara se nađete u bijedi geta mora natjerati čovjeka da se zapita o kredibilitetu takvog političkog sistema. Neko je pametno rekao: „U Americi socijalizam nije mogao uspjeti, jer se ni najsiromašniji Amerikanac ne osjeća kao sirotinja – već kao milijarder koji samo trenutno ima nekih finansijskih teškoća.“ No, iluzija ne može vječno trajati i čovjek prije ili kasnije pogleda istini u oči. Kada sam kao student izučavao Weberovu „Protestansku etiku i duh kapitalizma“, argument mi je djelovao uvjerljiv. Sad sam pak mišljenja da su njihove bezbrojne crkve samo ubježišta za donji svijet megalopolisa. I, naravno, dobar izvor profita za raznorazne proroke-blefere, koji uzimaju i zadnju crkavicu od ove sirotinje prodajući joj maglu.
U pitanju je paradigma primjer problema koji je Marks akcentirao svojom kritikom religije: čovjek će odbaciti religiozni fiktivni svijet tek kada u stvarnom svijetu savlada ono zbog čega mu je iluzija potrebna - kada od Geta napravi Menhetn. Nije, naravno, moguće da Amerika prigrli ljevičarske mentalitete, vidjeli smo da čak ni soft pokušaj tipa „Obamacare“ nije imao šanse na uspjeh, ali Berni Sanders ipak nije tek tako pao s neba u američku politiku.
„Grad u kome je svako bio“
NYC je grad u kome se svako osjeća familijarno – toliko smo ga puta gledali u bezbrojnim holivudskim blokbasterima, na toliko smo mjesta „bili“, toliko smo policijskih potjera vidjeli na ovim avenijama, toliko smo drama „Noć nad Menhetnom“ odgledali na raznim mjestima ovog grada, toliko su ga razni vanzemljci, Godzile, King Kongovi, zombiji, ludi geniji i ko sve ne rušili, toliko se svima poznatih ljubavnih scena „Jesen u New Yorku“ ovdje odigralo, da nam je grad svima poznat kao da smo tu rođeni. Često šetajući ulicama NYC možete da naletite na neko mjesto koje vam djeluje poznato, a onda se danima pokušavate sjetiti od kud. Poput čuvenog pogleda iz China town na Brooklin bridge sa plakata „Once upon a time in America“. Ili ove šajbe na uglu Spring street u SoHo:
Gdje je Kim Bejsindžer čekala da je Miki Rurke zavede za „Nine and half weeks“. Ili „Bethesda“ terase u Central Parku gdje je u „The Hunger“ ostarjeli Dejvid Bovi napao plesača na rolšulama pokušavajući da mu popije krv, dok je Ketrin Denev u liku „Ms Blejlok“ već uveliko konzumirala svoju novu ljubav Suzan Sarandon. Sve to dok oko vas na konjima jašu neznane dame kao iz kultne scene „Kose“ Miloša Formana, a Sting pjeva „Walking down fifth avenue...“ Ko se ovdje može osjećati kao stranac u China Town ako je gledao „Godinu zmaja“, ili u Little Italy ako je gledao „Kuma“. Ili sjesti u Yellow cab i ne pomisliti na „You talking to me“ monolog? Ko može sjesti u metro i ne zapitati se da li je Gotham City iz „Jokera“ i „Betmena“ zapravo NYC. Ili prolaziti kroz „Lincoln tunel“ i ne osjećati klaustofobiju nadolazeće katastrofe iz koje će nas spasavati sam Stalone. Ko se ovdje može osjećati kao stranac ako je čitao Henrija Milera. Nisu naravno u pitanju samo knjige i filmovi – ovdje su se desili neki od najdramatičnijh stvarnih događaja koji su obilježili moju generaciju. Poput sjajnog pilota kapetana Salija koji je spustio putnički avion bez motora na Hadson. Rijeku za koju je naš Laušević, dok je bio u egzilu i molerisao po NYC, nostalgično pisao da mu „sada glumi Dunav“. Na kojoj je neznani violinista godinama izvodio koncerte na santi leda, sve do proljeća dok se led ne otopi. Sve u svemu, teško da postoji mjesto na Planeti koje ljudi toliko poznaju, a da nikada tu nisu bili.
