Da bi popunio limitirajući okvir od 55 minuta za svoje obraćanje, Milorad Dodik je danas u Skupštini morao da ode daleko u istoriju i nabroji ko je sve protiv Srba bio vijekovima, računajući valjda da to može da objasni gdje smo sada. Nije morao, dovoljno je i bilo bi poštenije da recimo objasni period svoje apsolutne vladavine u kontinuitetu od 17 godina. I rezultate koje je postigao.
Dugi i besmisleni govor, patetični nije mogao da sakrije da je najvažnija vijest dana, da su radnici RiTE Ugljevik, najvećeg postrojenja za proizvodnju struje u RS, već 13 dana u štrajku i za razliku od Dodika i njegove partije pokušavaju da spasu ovo strateški važno postrojenje od potpunog uništenja.
Bezuspješna koncesija, dogovorena bez tendera i bez ikakvih povoljnosti sa Srpsku više od decenije se ne oduzima takozvanom investitoru Rašidu Serdarovu, a treba li posebno naglasiti da se Ugovor sa njim krije od javnosti, kao i što se godinama krio Ugovor o auto putu Banja Luka-Prijedor, iako je svako sa imalo pameti mogao da zaključi koliko je štetan
Takvi investirori su doveli fabriku glinice Birač od vrijednosti od milijarde, kolika je bilansu stanja za 2002. godinu vrednost kapitala Tvornice glinice Birač do potpunog bankrota i bijega izvjesnog investitora i hoštaplera Romanova, takođe favorita Dodika i njegove partije. Šume RS nalaze se u ogromnim dugovima, jednako kao i Elektroprivreda, da ne nabrajam dalje.
Srpska je potpuno osiromašena, prezadužena, a demografska katastorofa je vidljiva golim okom, trend odlazaka je postao normalna pojava, nešto što se podrazumijeva.
Naborajati sve ovo je važno iz prostog razloga što za ovih 17 godina, Milorad Dodik, ničim nije bio ometen da napravi drastično bolji rezultat, iako to konstantno predstavlja drugačije.
Danas on traži od Skupštine da se istjeraju diplomate najvećih svjetskih zemalja, posebno Amerike u koju godinama ulaže milione naših dolara za lobiranje.
Bez Amerike i bezuslovne podrške koju je imao od međunarodne zajednice, nikad ne bi bio tu gdje je danas. U prvom mandatu ispunjavane su mu želje os strane stranaca i Visokih predstavnika, dolazili mu na Slavu.
Danas se više niko ne sastaje sa njim, sam sebe je doveo u potpunu izolaciju, a na tu izolaciju nije imuna ni Republika Srpska. Sve ove godine prijeti odvanjem, pripajanjem, samostalnošču, referendumima, prijeti strancima dok je istovremeno ovdašnju ekonomiju doveo u zavisnost upravo kod banaka zapadnih zemalja.
Dodik traži istjerivanje stranih diplomata, Šmita, a RS pozitivan trgovinski bilans ima samo sa Njemačkom, jedino tamo odavde se izvozi više, nego li što uvozi.
Jedno potpuno neobjašnjivo ponašanje i stvaranje permanetne krize, stvorilo je kod većine ljudi osjećaj nesigurnosti i strah, što je dovelo do gotovo potpunog uništenje slobode političkog izraza, atrofiranja političkih potencijala toliko da se recimo sa ovdašnjeg Univerziteta na prste jedne ruke mogu nabrojati oni profesori koji ponekad kažu neki disonantni ton protiv katastrofalnih rezultata ove vlasti.
Zato je Milorad Dodik danas trebao iskoristiti tih pedeset pet minuta, ili koliko već, ne da nam pokaže koliko ima keša u džepu. već da nam objasni šta je to napravio za ovih 17 godina, i da li bi iko od nabrojanih vijekovnih neprijatelja Srba, kako ih naziva, danas napravio ovako zastrašujući rezlutat, kakav su napravili on i njegova partija.
