Zgasnulo je kandilo, što je obasjavalo
dubinu bošnjačke duše i ponor našeg intimnog stoljetnog prokletstva
nepripadanja, razvučenosti, raspetosti između dva svijeta.
Skliznulo je u vječnost pjesničko vrelo nepresušno, iz kojeg je klijao čitav novi svijet jezika, što je rastao u njemu umivajući djetinje obraze i gaseći žeđ za što više smisla u što manje prostora i riječi. Pjesnik je najbliži Kreatoru i stoga Mu najdraži, a vjerovatno stoga ljudima tako stran. Onaj ko može iskovati oštricu poetsku, tome je svaka druga forma suvišna i nedostatna, odveć škrta i uskogruda, jalova i kruta. U oku se ogleda sjaj pjesničkog brida, oštrinu uma zrcaleći.
Utrnulo je oko pjesnika Sidrana, jednog od posljednjiih mostova što su spajali sadašnjost sa mladošću moje generacije, moćnog kovača stihova.
Kad je preselio moj dragi prijatelj, veliki pjesnik Zilhad Ključanin, potresla me, više od njegove smrti, činjenica, da za njega, pisca bezvremnskog i vanprostornog romana „Šehid“, u Aleji zaslužnih, nije bilo mjesta. Potreslo me to, što se prolazna, dnevnopolitička, prizemna i ljigava minderska cenzura izdigla nad vječnom sjenom umjetnosti. Pogodilo me to, što su poneke ahmedije, čija suštinska kako intelektualna tako i duhovna priroda zvoni poput doboša, našle hrabrosti da se zapitaju, da li bi onome, čiji je um porodio Šehida, trebalo klanjati dženazu.
Nakon njegove smrti, počeo sam pisati poeziju, uplašen da ću otići sa ovoga svijeta, a da nisam o životu ništa smisleno rekao. Posvetio sam Ziji većinu mojih pjesama, jer sam ga iznimno volio. Sidrana nisam volio, jer on nije volio mene, a nije volio niti Ziju.
To što nekoga ne volimo ne može umanjiti njegovu veličinu. Kada je neko istinski veliki, tada on nadraste sve nedostatke ljubavi i sve viškove mržnje. Sidran jeste velik i ne prepoznati i ne priznavati njegovu veličinu, samo može umanjiti vrijednost onoga ko je na nju slijep, a nikako oduzeti niti kandela po milimetru od pjesnikova sjaja.
No hoće li biti mjesta za velikog Sidrana u Haremu Ferhadije, kako je želio ili barem u Aleji, ili će i njemu presuditi to što je često iskakao iz bošnjačkih šina. Hoće li se i za njega neka naherena čalma zamisliti nad posljednjim ispraćajem i dovom za putnika.
Bilo je mjesta u Haremu za one, što su puhali u pravu političku tikvu, koji su bili podobni, pa makar i nisu ni po čemu bili posebni, niti zaslužni. Najveća je povjesna, nadvremenska ali i duhovna vrijednost u onih od pera, a njih nije puno u Haremu, niti u Aleji, a Sidran je zasigurno bio vitez pera i tinte, a u riječima je počivao njegov kung-fu. Za Bosnu je on važniji od bilo kog predsjednika, političkog funkcionera, sudije ili sportiste. Za svijet je važan pjesnik, jer on kodira njegovo sjećanje, a Sidran je to radio tako vješto, da bi ga i Herodot pohvalio.
Ne mora Sarajevo naći mjesta počasnoga za pisara svjedoka jedne epohe, niti mu mora odati počast, niti mora za njim pustiti suzu, ali nek zna vascijeli bošnjački rod, da Bosne nema bez stećaka, a veliki raste u Sidranovoj duši i gdje god ga polegli, on bit će bilig, da smo tu i mi, svi ostali, uz njega postojali.
Mom Zilhadu napisah ove stihove, što ih sad Abdulahu šapućem, da ga otprave na daleki put, tam među zvijezdama, gdje je sebi iskleso riječima mjesto:
/Slike na oku/ Ko bamije na konac nanizana/ otvaranja i zatvaranja očiju/ Svako zatvaranje ima svoje otvaranje/ Ima i otvaranje bez zatvaranja/ Tad ti drugi zatvori oči,/pa gasulom sapire sa njih sve slike svijeta./.
Pjesnici su slike svijeta utisnuli u kolektivnu memoriju i sačuvali naše postojanje poput cvijeća iz herbara, što svjedoći i maštom zamiriše, kad se stihom otvori. Tamo na nebu sigurno ima aleja pjesnika i mjesto u hladu za Tebe na kojem Te čekaju Nedžad i Zijo i Duško i Dario. Kome trebaju ove ovdje Aleje kad su one prolazne.
Sretan Ti put do vječnosti Pjesniče.
