Nikolina Jelisavac je rođena 1978. godine u Banjaluci, gdje je 2003. godine završila Akademiju umjetnosti na glumačkom smjeru. Stalni je član Umjetničkog ansambla Narodnog pozorišta RS i u ovoj kući ostvarila je niz velikih uloga, a za svoj rad dobila je mnoge nagrade i priznanja. Pored pozorišta, započela je i filmsku karijeru i već je sa prve dvije velike glumačke uloge dobila značajne nagrade i osvojila, kako publiku tako i kritiku.
Sa Nikolinom smo za portal BUKA razgovarali o glumačkom pozivu, okolnostima u kojima banjalučki glumci žive i rade, filmskim ulogama i drugim temama.
Kako ste odlučili da postanete glumica? Šta je ono što Vas je privuklo pozorišnom svijetu?
Sve moje igre u djetinjstvu bile su inspirisane nekom vrstom performansa. Čak sam kao djevojčica sa nekim drugaricama znala u dvorištu organizovati predstave, tako da je pozorište, bar u tom obliku, vrlo rano ušlo u moj život. U tim igrama sam zaista uživala i bilo je jasno da je to za mene malo više od obične igre. Kroz školovanje bila sam član dramskih sekcija i tad sam osjetila da je to polje u kojem bih se mogla iskazati. U Gimnaziji sam bila takođe član dramske sekcije, ali i Dis pozorišta mladih, koje je u to, ratno vrijeme, odigralo važnu ulogu u razvoju i životu mladih ljudi. U to nevrijeme, više od tridesetak mladih ljudi se okupilo u Dis pozorišu mladih. Igrali smo predstave na različitim lokacijama, družili smo se na probama i, što je najvažnije, nismo bili na ulici. Data nam je mogućnost da se kroz pozorišnu igru odvojimo od ružne svakodnevnice i da stvaramo neki ljepši svijet za nas. Tu je i počela jedna vrsta poštovanja prema pozorištu i ljudima koji se njime bave, pa sam shvatila da će pozorište igrati važnu ulogu u mom životu. Poslije srednje škole, krenula sam na studij stomatologije, jer u Banjaluci nije bilo glumačke akademije, a nisam bila u prilici da studiram u drugom gradu. Kad sam čula da se Akademija umjetnosti otvara u Banjaluci, podigla sam svoje dokumente, otišla na prijemni za glumu i bila sam u prvoj generaciji studenata glume u našem gradu. Od tada smo pozorište i ja u teško raskidivoj vezi. Igra, sloboda i mašta, to je ono što me je privuklo i što me i danas privlači pozorištu.
Prva generacija glumaca koji su završili Akademiju umjetnosti u Banjaluci, kojoj i Vi pripadate, zaista je obilježila pozorišnu scenu u Banjaluci. Kako Vi gledate na to?
Stvarno je bilo neophodno da se otvori Akademija umjetnosti sa različitim odsjecima, jer Banjaluka je univerzitetski grad i centar sa dosta potencijala. Prva generacija koja je završila glumu je došla u jednom trenutku kada se za to pojavila prirodna potreba. Ljudi koji su nas u to vrijeme dočekali u pozorištu su bili upravo ljudi koji su sačuvali naše pozorište u ratnim vremenima. Mi smo donijeli jednu novu energiju i mladalačku želju za dokazivanjem i radom. Tako je i bilo. Započeli smo svoj rad još kao studenti glume, od statiranja, preko epizodnih, sporednih uloga, do većih i zahtjevnijih glumačkih zadataka. Na raznim domaćim i festivalima u regionu, redali su se uspjesi, kako pojedinačni tako i uspjesi samih pozorišnih kuća iz Banjaluke. Iza nas je dugogodišnji rad u koji je utkana ljubav prema ovom poslu, trud i želja da doprinesemo razvoju pozorišne umjetnosti.
Da li je mladim glumcima koji su nedavno završili Akademiju umjetnosti teže da nađu zaposlenje u struci i da si obezbijede mjesto na „daskama koje život znače“?
Ukoliko to prebacimo na priču o bilo kojem drugom fakultetu, možemo reći da se nikome ne garantuje zaposlenje poslije diplomiranja. Danas je zaista teško uopšte naći zaposlenje. Kad su glumci u pitanju, tu će uvijek postojati potreba za nekim novim licima i senzibilitetom koji to lice nosi. To je u prirodi ovog posla. Nekoliko generacija AU su po tom pitanju imali sreću, a faktor sreće je uvijek nezaobilazan u ovom poslu. Svi se mi krećemo različitim putevima, ne postoje pravila, niti recepti, ali ja u jedno još uvijek vjerujem, da se pravi motiv uvijek prepozna, da se rad, trud, posvećenost i upornost isplate. Treba tražiti svoju šansu, a ne čekati da vam je neko pruži.
Pored pozorišta, započeli ste i uspješnu karijeru na filmu i za prve dvije veće filmske uloge dobili ste značajne nagrade. Kako sad gledate na te nagrade? Koliko su Vam one pomogle u karijeri?
Ništa se bitno nije promijenilo u mom životu. Prema svim nagradama sam se uvijek odnosila normalno i sa sviješću o njima, ali i sa mjerom. Bile su mi potvrda i stimulans za dalji rad, često opterećenje i dodatni pritisak. Uvijek imaju dvije strane, lice i naličje. Kada su uslijedile i ove za filmove, bila sam srećna. Prijale su mi, jer su mi to prva dva filma koja sam snimila. Ali nakon svega toga, nisam očekivala ni neki vrtoglavi uspon, niti nove filmske ponude. Mislim da ljudi danas često brkaju pojmove karijera i popularnost. Za mene je karijera dugogodišnje kvalitetno i uspješno trajanje u svom poslu. To je i moja želja.
Jedna ste od glumica koje nose mnogo glavnih uloga u NPRS. Da li je ta uloga, uloga glavne glumice u mnogim predstavama, teška?
Bez obzira na ulogu, da li je sporedna, epizodna ili glavna, odgovornost mi je uvijek ista. Svim ulogama pristupam podjednako. Trudim se da se kreativno bavim zadacima koje treba da ispunim. Ne volim da se rasipam i dodatno da se opterećujem. Gluma je moj posao i ukoliko već imam priliku da se bavim njom, trebam da stvaram, a ne da razmišljam da li je to teško ili ne. U periodu sam kada dosta radim i stičem iskustva koristeći dobar vjetar koji me gura i to je to. Uskoro će doći neki novi, mlađi, pametniji i talentovaniji. Iskreno, više razmišljam o nekoj našoj kolektivnoj ulozi u sferi kulture i njenog djelovanja.
Kako biste Vi opisali položaj, ali i ulogu, glumaca u Banjaluci, odnosno, šta znači biti glumac u Banjaluci?
Možda nekad suviše veličam posao kojim se bavim, ali ja stvarno volim pozorišnu umjetnost i smatram da ona treba da ima bitnu društvenu ulogu. Pozorište je kroz istoriju prolazilo kroz razne faze, odolijevalo raznim promjenama i opstalo je nakon svega toga. Mislim da to nešto govori o njegovoj funkciji i očiglednoj potrebi da ono još uvijek živi. Razumijem da nekim ljudima danas nije do pozorišta. Zbog okolnosti u kojima živimo, oni se bave pukim preživljavanjem, nemajući vremena da misle o nečemu drugom. Naravno da glumci i pozorište nisu od vitalnog značaja, ali mogu da oplemene i obogate duhovni i društveni život. Zašto bismo sami sebi to oduzimali. Zaista je radost kada igrate pred publikom koja vas prati i diše sa vama dok traje predstava. Već nekoliko godina sala NPRS je često ispunjena do posljednjeg mjesta i to je jedan od naših većih uspjeha. Ne znam koliko mi našim radom možemo da djelujemo na sredinu, bilo da je u pitanju edukacija, zabava ili kritika, ali svaki pomak me raduje. Mi smo mala sredina i često mislim da je položaj i uloga glumca u Banjaluci teža nego one koje igramo na sceni.
Filmovi 32. decembar i Motel Nana su obilježili film u Banjaluci, a sa druge strane, činjenica je da Vlada RS ne izdvaja niti jednu KM za tu oblast. Da li banjalučke filmske stvaraoce treba više podržavati?
Naravno da bi trebalo. To su naše kolege, kreativni i daroviti ljudi, koji su po dosadašnjim rezultatima zaslužili da im se otvore nova vrata i pruži podrška. Bila bi šteta ne nastaviti sa filmom, jer je dobro krenulo. Nažalost, za mnoge stvari u koje bi trebalo ulagati, silom prilika se ne izdvaja.
Kako biste prokomentarisali društvo u kojem živimo, društvo u kojem su svi poprilično uljuljkani?
Kao da je zavladala neka depresija, kao da se ljudi uopšte ne bave sobom na pravi način. Trošimo se na nebitne stvari, a slobodno vrijeme koje imamo ne koristimo kvalitetno. Ne radimo na sopstvenom razvoju, prepuštamo se svemu i svačemu. Ono što nam se servira, to progutamo. Kao da nam je neko suzio krug naših mogućnosti i djelovanja ili time pravdamo svoju ljenost i inertnost. U mnogim sferama društvenog života kao da je ponestalo energije, ideja, volje, ciljeva... Život od danas do sutra. Nadam se da je to neka prolazna faza.
Ubrzo ćete početi voditi glumačku radionicu za djecu i adolescente. Pored glume, kojim vrijednostima ćete ih učiti?
Radionica je tek u pripremi. Pored upoznavanja sa osnovama pozorišne umjetnosti, radićemo na razvijanju mašte, osjećanja sigurnosti i pripadnosti grupi, što je važno za zdrav socijalni razvoj. Učićemo šta je to timski rad i kreativni kolektivni čin, a u isto vrijeme omogućiti im da se izraze na svoj način. Vratićemo se pravoj igri koja je osnova glume i kvalitetnog odrastanja.
Kakvi su Vam planovi, na čemu trenutno radite?
Trenutno radimo predstavu „Razvojni put Bore Šnajdera“, po tekstu Aleksandra Popovića, u režiji Dušana Petrovića, a premijera se planira za 3. mart. Poslije toga imam najavu za rad u jednoj pozorišnoj predstavi, a mislim da ćemo sa pozorišnim komadom „Sedam i po“ gostovati na festivalu u Jagodini. Što se tiče televizije ili filma, nemam još ništa u planu.
Razgovarala Maja Isović
