Borjana Mrđa rođena je u Banjaluci 1982.godine, gdje živi i radi. Diplomirala na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, gdje je i magistrirala 2010. godine. Zaposlena je kao asistent na predmetima Slikanje i Crtanje, na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci. Izlagala je više samostalnih i grupnih izložbi, a za svoje radove bila je i nagrađivana.
Za portal BUKA sa Mrđom razgovaramo o njenoj umjetnosti, društvu iz kojeg crpi inspiraciju za svoje radove, angažovanoj umjetnosti i drugim temama.
Nedavno je u Banjaluci predstavljena Vaša multimedijalna izložba „Promjenjivo tijelo“ koja se sastoji od različitih radova koji su ranije predstavljani van BiH. Šta je ono što je te radove povezalo u jednu cjelinu?
Ono što radove povezuje u osnovnom, pojavnom smislu prije svega je slika tijela, uglavnom sopstvenog. U tehničkom smislu radovi su multimedijalni jer koristim klasične tehnike izučene na Akademiji umjetnosti - crtež i sliku kao i - fotografiju, video, instalaciju itd., ali ipak dajem prednost crežu iznad svega kao osnovnoj i najneposrednijoj tehnici. U smislu psihološko-filozofskog diskursa radovi nastali u posljednje četiri godine polaze od intimnog, subjektivnog iskustva i preispitivanju ličnog u odnosu na opšte, unutrašnjeg u odnosu na spoljašnje tijelo. Uopšteno - sociološki su usmjereni na pobune koje nastaju između aktivnog «ja» i društveno-političke sredine, asimilaciji i formiranju ličnih stavova u odnosu na prihvatljivost ili neprihvatljivost okolnih događanja. Trenje između pozicija buntovnika, umjerene poslušne individue ili potpuno indiferentne persone... borbe koje se uglavnom i prvo događaju na području ličnog i mislim da ih svi proživljavamo u ovoj sredini su mi posebno zanimljive za preispitivanje.
Banjalučani su imali priliku vidjeti 17 Vaših radova. No, koje radove bi izdvojili kao Vama najznačajnije i zašto?
U pitanju je 17 cjelina od kojih su neke brojnije. Moja osjetljivost i lična naklonost ide ka seriji crteža «Promjenljivo tijelo», jer ovi crteži nastaju neposredno i nemaju onu preciznu promišljenost projektovanja umjetničkog rada. Nisu krajnje racionalno ispolirani i posjeduju impuls podsvjesnog i subverzivnog. Repetitivnost koja se pojavljuje na ovim crtežima vidljiva je u crtanju konture tijela bez identiteta na svakom pojedinačnom crtežu, zatim iscrtavam različite znakove, dijagrame, teoretske diskurse... pokušavam da učinim vidljivima različite identitetske odrednice, različita objašnjenja tijela i tjelesne slike iz pozicije različitih nauka koje se bave tijelom, opštih sujevjerja, religijskih uvjerenja itd. Ovi radovi nastaju uglavnom u toku čitanja određene literature i povezivanju saznanja iz iste sa sopstvenim tijelom.
U Vašim radovima očituje se refleksija prema problemima današnjice, pa kakvo je društvo u kojem živimo, društvo iz kojeg crpite inspiraciju?
Nestabilno, kruto, promjenjljivo, zanimljivo, tužno, nejasno samo sebi, puno tinejdžera u penziji, puno lutkica za privremenu upotrebu, puno staraca kojima rastu mliječni zubi, puno potencijalnih mogućnosti, nepisanih pravila, ono koje te tjera da vodiš ozbiljne razgovore sa sobom, da se samokažnjavaš, da pomjeriš bitku u granice ličnog, da dodiruješ svaki dan suštinu života, da tražiš unutrašnji mir. Najveći problem je u nedostatku društvene motivacije usljed nelogičnosti koje posmatramo svaki dan o tome zašto je nešto dobro, šta je to uspijeh, za šta se vrijedi truditi, boriti... U čast rijetkim, borbenim i snalažljivim izuzecima - društvo u kome živimo je najteže okruženje za mlade u usponu, mlade koji se probijaju, jer podržava uglavnom «provjerene» vrijednosti (po mom mišljenju često osrednjeg provincijalnog tipa). Ovo se dešava usljed konstantne okrenutosti prošlosti koja proizilazi iz straha od bezoblične budućnosti. Ono što mene zanima je kako je uopšte moguće iz pozicije pojedinca prekinuti te okove osrednjosti, neutemeljene kritike, nepodržavanje novih potencijala, besmislenu želju za besmislenim uspjehom, za novcem samim po sebi izolovanim od života. Ja razumijem zašto se te stvari dešavaju i da se ne mogu promijeniti danas ali moje je vrijeme sada i teško mi je ponekad nositi se sa nerealnostima koje ovakvo društvo u meni proizvodi kao što su maštarije o nekom drugom i boljem vremenu i prostoru ili vapaji za životom iz španske serije. Iz ovog razloga gubimo sve više mlade progresivne snage koje ne videći mogućnosti napredovanja (na koje im često iskusniji sebično ne žele ukazati), nespremni odlaze drugdje i često se utapaju u globalnim tokovima. I sama često ne vjerujem u svijetlu budućnost izvan sopstvenog svijeta ali onda se vratim onome što najbolje znam i što iskreno radim i što se trudim da dobro radim, ne razmišljajući previše o tome kako ću ja da promijenim svoju okolinu na bolje, već kako će to možda moj rad učiniti. Iako sam se upravo dobro požalila, suštinski ne vjerujem u kukanje i zapomaganje već konkretan rad.
Koliko je značajno da umjetnik današnjice bude angažovan, da ukazuje na probleme koje tište njega lično, njegovu okolinu, a u najširem smislu i svijet?
Mislim da je nemoguće da umjetnik/ca danas bilo šta radi, a da aktivno ne promišlja problematiku vremena u kome boravi, brzina svakodnevnog života je takva. Angažovanost se mora pojaviti bar u nekoj formi ili znaku, prosto sistem je takav da zahtijeva od tebe aktivnost jer te ne čeka. Prvo nesretna prošlost pa tranzicija pa direktno u brzake kapitalističkih vrijednosti gdje sada treba naučiti plivati za razliku od prošlog uspavanog jezerskog koncepta. Treba se naučiti zdravo oslanjati na sebe i tako pozitivno uticati na druge. Ustvari vjerujem u angažovanost na ličnom planu prije svega, kao neku vrstu lične stabilizacije ili pročišćenja koja se različitim pojavnim sistemima umjetnosti prenosi dalje i biva korisna ili opet ostaje pokušaj. Treba dosljedno pokušavati.
Kod nas su još uvijek prisutni tragovi nesretne prošlosti, a dominiraju nacionalističke teme koje razdvajaju ljude. Kako se boriti protiv takvih stavova u javnom diskursu?
Ljudima je urođena potreba da pripadaju, tako su sigurniji. Moje mišljenje o nacionalizmu je da potiče od straha od nevidljivosti, bezobličnosti. To je ono – ništa nije sigurno pa bar znam kome pripadam, tu sam siguran. Nažalost to nije tako i nažalost to se uspiješno koristi kao manipulativni alat nad masama. Lijepo je kada neko slavi ono u šta vjeruje i osjeća se komotno u svojoj religiji ili nekoj drugoj vrsti uvjerenja i da to može slobodno reći, ali da povrijeđuje druge samo zato što ne misle kao on/a, to je već znak slabosti. Mi smo kolektivno slabi upravo zbog nesretne prošlosti i treba raditi na tome da se opšti uslovi poprave. Bilo koja vrsta uvjerenja ima tendenciju da isključuje druga, rješenje je otvorenost ka znanju, što više znaš više razumiješ i sam sebe prevazilaziš i tako nećeš biti neprijateljski raspoložen ka drugome, znajući da je i tvoje mišljenje latentno i da možeš promjeniti uvjerenja u zavisnosti od svijesti koju crpiš iz nepoznatog. A što se tiče javnog, odnosno medija, to je najbrži način putovanja informacija i tu treba da se odigraju prve promjene i masama ponude neki drugi obrasci ne-nacionalističkog ponašanja.
Umjetnost je ona oblast koja nas najlakše povezuje sa drugim i drugačijim. Trebamo li više raditi na tom polju da bismo prevladali nerazumijevanje i nedijalog?
Umjetnost je način sporazumijevanja koji je kod nas još uvijek u procesu shvatanja moći svog sopstvenog govora. Ljudi se još iznenađuju kada uđu u galerijske prostore i uvide da razumiju, kao da je umjetnost nešto potpuno izvan njih i za neku probranu publiku. Skoro sam bila na izložbi Caes Oldemburg-a u Mumok-u u Beču, bila je nedjelja i mnogo roditelja sa djecom je bilo među posjetiocima. Ne zanosim se i mislim da će do toga da ljudi u Banjaluci potpuno opušteno u slobodno vrijeme posjećuju izložbe ili neke druge kulturne događaje proći još neko vrijeme.
Kako biste prokomentarisali banjalučku umjetničku scenu. Koliko naši umjetnici prate svjetske umjetničke trendove?
Dosta sam je komentarisala i ne znam šta bih još rekla, pozitivno je to da se umjetnici/ce koji stvaraju ovdje bave različitim problematikama i svi su zaista posebni u umjetničkom izrazu. Izlažu u Evropskim centrima bez imalo inferiornosti u odnosu na umjetnike/ce koji u takvim centrima žive i rade. Po meni je nužno putovati i gledati širom otvorenih očiju, neprestano preispitivati paradigmu umjetnosti. Umjetnost ne treba biti pomodarstvo već u krajnjoj, najopštijoj liniji razumijevanje lokalnog u odnosu na globalno, mojih specifičnosti u odnosu na druge, po mom mišljenju onoliko koliko putuješ toliko je široka tvoja «unutrašnja» mapa. Realno Banjaluci je potrebno više aktivnih manjih izlagačkih prostora da bi što više različitih umjetničkih praksi bilo dostupno na uvid i promišljanje. I veća opuštenost u interakciji posjetioca i umjetnika/ca da slobodno pitaju i razgovaraju o tome što vide i što im nije jasno, da izraze svoje mišljenje.
Ne samo da se bavite multimedijalnom umjetnošću, nego Vi i pišete poeziju. Nedavno je izašla i Vaša (ako se ne varam prva zbirka poezije) pod nazivom „Krojačica sa svetim makazama“. Koje teme promišljate kroz svoju poeziju?
U pitanju je prva knjiga «Krojačica sa svetim makazama» koja je prošla na konkursu Ministarstva za izdavačku djelatnost. Pišem poeziju praktično od kada znam da pišem i bez obzira što je vizuelna umjetnost postala moj akademski put, po kome me većina prepoznaje, poezija nije nimalo manje bitna u mojim svakodnevnim kreativnim ritualima. Dugo sam pisala bez potrebe da objavljujem, razvijajući umjetničku karijeru, i kada se konačno formirala grupa pjesama koje zajedno tvore cjelinu i progovaraju ne samo o zatvorenim intimnimno-lirično-ljubavnim temama već o odnosu prema okolini, različitim percepcijama iste kroz tijelo žene, umjetnice, osobe koja se trudi da prevaziđe obrasce negativne prošlosti, trudi se da se prilagodi novim sistemima, prolazi kroz niz nesigurnosti prilikom različitih transformacija ličnosti i identitetskih odrednica...itd., uglavnom u pisanju poezije me ne zanima umjereni pomirljivo-idilični pristup stvarnosti, zasnovan na ispraznim, lažnim emocijama uljepšavanja. Često citiram iz različitih filozofskih i naučnih štiva, a bogami ponekad i iz turbo-folk tekstova jer me ne uzbuđuje selektivan pristup stvarnosti. Objavljivanje ove knjige mi je donijelo posebnu radost jer pronalazi čitaoce i razumijevanje i među mlađim generacijama u čiju sam zainteresovanost za ovakvu stvaralačku formu sumnjala.
Na čemu trenutno radite i kakvi su Vam planovi za naredni period?
Trenutno akumuliram iskustva sa posljednjih izložbi, naročito mi je bilo zanimljivo učešće na Bijenalu mediterana u Ankoni. Dosta čitam i pripremam se za stvaranje novih radova.
Razgovarala Maja Isović
Pogledajte neke radove Borjane Mrđe
BUKA Arhiva
