<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA Foto priča: Moj prijatelj Joja, mina nemoćna pred dušom

Htjeli smo da uradimo priču o čovjeku koji je žrtva eksplozije mine, a uradili smo samo priču o zanimljivom čovjeku.

03. decembar 2013, 12:00

Zbog potrebe da se skoncentriše na temu teksta i zadrži objektivnost, novinari i fotografi se često odnose prema ljudima kao mrtvoj prirodu, namještajući i štimajući kadrove i priču po volji. Pri tome zaborave da rade sa ljudima koji bi možda mogli biti njihovi prijatelji. Slično osvještenje doživio sam prilikom susreta sa Jovom Krndijom poznatijim kao Joja.

Nedavno sam bio angažovan kao fikser, sa zadatkom da pomognem kolegi iz Engleske koji je htio da radi priču o ljudima koji su žrtve mina. On je htio da napravi priču i seriju fotografija o životu ljudi nakon gubitka noge ili ruke. Moj posao fiksera bio je da obezbjedim ljude za priču, kontakte i sve potrebno da se to iznese do kraja, a da kolega ode zadovoljan pričom.

Preko svojih veza došao sam do Joje – visoka amputacija noge, živi na Plivskom jezeru i preživljava snalazeći se i ponekad loveći ribu. Na putu prema odredištu, kolega fotograf mi je ispričao kakve kadrove ima u glavi i šta bi trebalo snimiti. Pod svim tim razmišljanima o željenim kadrovima i ostalom sjedamo na kafu sa Jojom. Tu se situacija okreće i sve ide neplanirano, jer završavamo na Zelenkovcu, palimo roštilj, pečemo ribu koju je Joja uhvatio i družimo se sa njegovim jaranima. Tek ponekad se uhvatimo fotoaparata.

Poslije nekoliko sati, niko ne razmišlja o priči, fotografiše se tek pomalo i opušteno. Nakon toga se spuštamo do Jajca, da gostu pokažemo vodopad i Muzej AVNOJ-a. Sve to uz obavezne kafe pauze, dosta smijeha i zajebancije, a između ostalog pričamo i o Jojinom crvenom mercedesu. Kako se sunce spuštalo sve niže Joja je odlučio da nas pred zalazak sunca provoza u svom čamcu.

Joja ulazi u kuću, da se spremi za veslanje. Pri izlasku iz kuće i kolega i ja smo šokirani prizorom – pa čovjek nema nogu! Proteza mu smeta prilikom veslanja i prije ulaska u čamac je mora skinuti. Tu kreće i osvještenje – totalno smo zaboravili zašto smo došli. Htjeli smo da uradimo priču o čovjeku koji je žrtva eksplozije mine, a uradili smo samo priču o zanimljivom čovjeku. Koji mi je postao prijatelj.


Galerija koju možete pogledati u nastavku nastala je sasvim slučajno.

Napomena: Fotografije i tekst su zaštićeni autorskim pravima. Preuzimanje je moguće samo uz dogovor sa redakcijom portala BUKA i linkovanje sadržaja.

Vezan tekst:

Ljepota oko nas: Divlji konji na Kruzima kod Livna