Mlada romska umjetnica Selma Selman rođena je 1991. godine u Bihaću. Nakon osnovne škole upisuje Umjetničku školu u Bihaću, te se počinje ozbiljno baviti slikarstvom i primijenjenom umjetnošću. Trenutno je na završnoj godini Akademije umjetnosti u Banjaluci gdje pored slikarstva izučava performans. Sa njom studiraju i njena dva polubrata Mersud i Ferdi, a umjetnička porodica Selman već postala poznata u umjetničkim krugovima širom BiH.
Stvarajući sjajna umjetnička djela Selmanova u prvi plan svog rada stavlja borbu protiv diskriminacije Roma, a sa njom smo za portal BUKA razgovarali o umjetnosti, položaju Roma u bh društvu, performansu, njenim planovima i drugim temama.
Šta je ono što je odredilo da se počnete baviti umjetnošću? Kad se osvrnete iza sebe gdje su korjeni Vašeg stvaralaštva?
Rođena sam u Bihaću u romskoj porodici i živim u romskom naselju. Kod nas je učenje i odlazak u školu bio stvar djetetovog izbora, možeš ići u školu ili ne moraš. Ja sam izabrala put da idem u školu, a da nisam izabrala ovaj put ni sama ne znam šta bi se desilo. Kod nas su u mahali stalno bile svadbe i igre, ali mene to nije toliko privlačilo da bih zapustila školu i više sam voljela čitati nego ići na svadbe. Mene je zanimalo zašto oni to rade. Imam još dva polubrata koji su stariji od mene i oni su krenuli u osnovnu školu, a poslije osnovne škole upisali su srednju umjetničku školu i tada je to bio bum u našoj sredini. Kada sam ja završavala osmi razred moj umjetnički rad je prepoznala jedna profesorica i rekla mi je da moram biti umjetnica. Braća i svi u srednjoj školi su me čekali, pošto su znali da ću i ja doći. Nas troje smo u Umjetničkoj školi izazvali reakcije Roma, ali i cijelog društva. Od tada je moja umjetnička priča krenula.
Sa braćom zajedno studirate u Banjaluci. Kako ste se odlučili baš na studiranje u ovom gradu i koliko Vam činjenica da ste zajedno olakšava studentske dane?
U svakom slučaju, fino je kad imate nekoga; bilo koga, prijateljicu sestru, brata. U Banjaluku smo došli prvo jedan brat i ja, poslije nam se pridružio drugi brat. Bilo nam je lakše da se zajedno snalazimo, tražimo stan, učimo i slično. Na Akademiji su nas jako dobro prihvatili profesori i studenti i nije bilo diskriminacije.
Selma Selman
Koja oblast umjetnosti Vas najviše interesuje i koja pitanja želite da otvorite svojim radom?
Slikarstvo me jako privlači. Slikam od kako znam za sebe. U ovoj godini počela sam da istražujem i radim performase i instalacije i malo više se bavim avangardom. Umjetnost mi počinje biti kao ispovjedaonica, čistim se i otkrivam mnogo toga. Umjetnost mi je život. Kroz performans mogu da ostvarim komunikaciju sa ljudima. Već duže vrijeme tema mog umjetničkog istraživanja je moja etnička grupa, moj narod i istraživanje same sebe. Uvjek počinjem od sebe, a umjetost mi služi kao eskipizam da pobjegnem od nekih surovih stvari, ali u to ne spada skrivanje činjenice da sam Ciganka. Ja želim da kažem da ja jesam Romkinja i kroz to želim da pokažem drugim ljudima koji su Romi da se ne srame svog porijekla. A sa druge strane želim da drugi ljudi nas poštuju, a ne da viču za nama: cigu-ligu i da nas prozivaju ovakvim ili onakvim imenima, jer i mi smo članovi ovog društva i pripadamo ovoj sredini.
Nedavno, u okviru BL ART Festivala, izveli ste performas “Sestro čuvaj se kriminalaca”. Možete li nam reći nešto više o ovom radu?
Performans koji je izvođen u centru Banjaluke trajao je sat vremena. Kako mi drugi ljudi govore da ne ličim na ciganku, namjerno sam se obukla u prepoznatljiv ciganski stil. Ja jedna predstavljala sam Rome, a oni svi šalju rečenici: “Sestro čuvaj se kriminalaca”. U današnjem društvu postoji stereotip da su Romi kriminalci, ali to nije baš tako, jer i svi drugi su kriminalci. Kriminalaca ima i kod Bosanaca, Srba, Hrvata, Roma, Afrikanaca i drugih... Ovaj performans je moja mantra i molitva, a ja sa stalno ponavljala i vikala tu misao.
Kako su prolaznici prihvatili performans?
Dok smo radili performans u gradu prolaznici na početku nisu bili toliko zaintersovani za njega, ali kasnije smo imali dosta reakcija i komentara. Kod nas ljudi ne znaju šta je performnas. Oni misle da je to bila neka reklama. Možda je i to dobro. Važno je ljude edukovati o tome šta je performans, jer je umjetniku za njegovo djelo važna interakcija sa publikom. Uopšteno govoreći naši ljudi misle da je neko umjetnik samo ako taj neko slika, a sve ostalo je bezveze.
Sa Vašim kolegama iz klase počeli ste izučavati performnas. Kako Vi gledate na ovaj vid umjetnosti?
Ukoliko se zapitamo šta je to umjetnost shvatićemo da je umjetnost prepoznavanje stvari. Moderni svijet nosimo u sebi, samo ranije nismo znali kako da ga izrazimo. Profesor Mladen Miljanović na predavanjima nam je objasnio značaj i ulogu pefrormansa. Perormans i teatar su dva različita medija. Kao što Marina Abramović kaže u teatru se koriste plastičan nož i kečap, a u performasu koristiš pravi nož i pravu krv. Umjetnik se trudi da kroz svoje izvođenje pošalje poruku ljudima i da oni koji gledaju performans imaju pred sobom živu sliku. Kroz taj rad umjetnik može i da pomogne ljudima i da utiče na njih.
Sa kojim problemima se umjetnik kod nas susreće?
Od finansijskih pa nadalje... Čim odlučiš da upišeš akademiju i želiš da koračaš svjetom umjetnosti ljudi oko tebi ti govore da nećeš imati posla od toga. Međutim, svako ko odluči da bude umjetnik samim tim odlučuje i da živi za umjetnost. Umjetnost treba da čini život za umjetnika i on se direktno žrtvuje zbog toga. Umjetniku nije važan novac, njemu su važna njegova djela, rekacija publike na izložbi, uticaj na društvo, tu je i umjetnikov ego na kraju krajeva...
Kako se boriti protiv stigmi, diskriminacije i stereotipa o Romima u našem društvu?
Stalno se priča o diskriminacji prema Romima. Priča se da ima diskriminacije, da nema diskriminacije, ali ona je uvijek prisutna i nje uvijek ima. Moja poruka svim ljudima je da nas prihvate, da nam daju samo malo poštovanja i ljubavi, a mi ćemo sve ostalo sami. Veliki problemi kod nas jesu siromaštvo i bijeda, tako da mnogi ljudi i ne razmišljaju o diskriminaciji, jer je svako zaokupljen svojim problemima i svako gleda na sebe. Kad sam ja u pitanju moram reći da sada ne osjećam diskriminaciju iako stalno govorim da sam Ciganka i ne sramim se toga, a možda sam nekome dosadna zbog toga. Međutim, kada sam bila u prvom razredu osnovne škole i kad mi je neko drugo dijete reklo “ciganko” to me je vrijeđalo i tada sam bila diskriminisana. Meni je tada bilo užasno. Kada je u pitanju diskriminacija važan je i odgoj. Kod nas roditelji djeci koja su malo nestašnija govore “ukrašće te ciganka”, pa kako onda neće biti diskriminacije, jer ljudi su navikli na takav govor.
Radili ste i performans koji se zove “Cigani”?
Da, taj performans se upravo i bavi diskriminacijom.... Ustala sam ujutru i na vijestima se spominju Romi i da romska djeca ne idu u školu. Na akademiji slušam cigansku muziku, izađem napolje spominju se cigani, profesor spomenu cigane. Dođem u dom spomenu se cigani. Taj cijeli dan se spominju cigani. Poslije svega odlučim da uzmem kameru i snimim performans. Pričala sam o svemu što mi se desilo. Cigani su kradljivci, crni, nose šarenu odjeću, prljavi su. Ali svi su ljudi takvi. Svi smo cigani. Svi se ciganimo i na kraju performansa kažem: Ljudi smo, nismo cigani.
Kako je kod Vas tekao proces prihvatanja toga da ste Romkinja i prevazilaženja različitih oblika lične diskriminacije?
To je bio veliki put i ja sam jako mnogo radila na sebi. Svaki put kad mi je neko dijete reklo da sam ciganka ili kad se neko dijete nije htjelo družiti sa mnom ja sam onda uvijek htjela da budem bolja. Učila sam i bila sam doba učenica, mnogo bolja od druge djece u nekim predmetima. U to vrijeme sam mislila da ukoliko dobijem peticu da će se druga djeca družiti sa mnom. Dijete sam bila i nisam znala šta hoću. Nekako sam se trudila da učim, jer sam tako imala i sve više prijatelja. Dobro sam crtala, pa su djeca htjela da im nešto nacrtam i prijatelje sam polako sticala. Rođena sam u kući gdje nije bilo knjiga. Imala sam sestre i braću koji su išli u školu, ali nama niko nije govorio da učimo. Ako hoćeš uči, ali niko te nije tjerao na to. U školi sam bila među društvom i djecom koja su imala potpuno drugačiji pristup obrazovanju. Roditelji su njih tjerali da uče i obrazuju. Nekako sam se ja njima prilagođavala. Tako je moja borba počela, a osjećaj diskriminacije vremenom nestao i sebe sam prihvatila ovakvu kakva jesam.
Ima li, po Vašem mišljenju, umjetnost moć da sa svojim djelima promijeni nešto?
Mislim da ima. Recimo, kroz umjestnost se mogu riješiti neke stvari . Na primjer, ja trenutno istražujem polje diskriminacije među Romima i radila sam mnogo performansa kroz koje javno govorim o društvenom problemu i vjerujem da su ti radovi naveli ljude da razmišljaju o diskriminaciji. Umjetnost ima sposobnost da ukaže na diskrimaciju i problem u društvu.
A kako ide prodaja Vaših slika?
Iznenadićete se, ali prodaja nije loša. Nekako uspijevam da prodam slike, čak i živim od prodaje slika. Može se, ali moram se cjenkati kao na pijaci. Ako je kvalitetan rad onda će on naći svog kupca. Ljudi se interesuju za slike, kupuju ih, ne mogu reći da izdvajaju dosta novca za njih, ali mogu živjeti od toga. Ljudi već preporučuju moje slike drugim ljudima, ali na početku sam morala biti malo upornija, pa sam nudila svoje radove, pitala poznanike ih da li su zainteresovani da kupe neki moj rad. Znala sam naslikati desetak manjih slika koje sam izlagala napolju, na šetalištima gdje su ih prolaznici mogu vidjeti i zainteresovati se.
Kakvi su Vaši planovi, čime planirate da se bavite u budućnosti?
Imam velike ciljeve i ambicije u umjetnosti. Ne volim novac i materijalne stvari, važna mi je samo umjetnost. Živim skromno. Ne treba mi “orginal” odjeća. Voljela bih da uspijem magistrirati negdje u inostranstvu, da se bavim performansom i novim medijima. Voljela bih da kroz svoj rad i istraživanje budem zadovoljna. Hoću da budem zadovoljna i da ne stanem na tome, već da stalno usavršavam svoj rad. Pored performansa zanimaju me i drugi vidovi umjetnosti poput slikarstva, hepeninga, instalacije i slično. Umjetnost me u potpunosti interesuje. Voljela bih da ostavim neki trag u Bighaću, Banjaluci, BiH i šire... Da uradim nešto dobro za svoj narod i da nekim budućim generacijama ukažem na neki drugačiji put života od onog na koji su navikli.
Razgovarala Maja Isović
Pogledajte Selmine radove:
Video perfomans Cigani
Vezani tekstovi:
Živimo u konstantnoj okrenutosti ka prošlosti
Buka Arhiva, intervju je objavljen 2013. godine
