<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Klimatske promjene i Evropska unija: Pitanja i perspektive

Imajući u vidu da klimatske promjene danas utiču na mnoge segmente prirode i društva, Evropska unija veliku pažnu posvećuju ovim pitanjima.

06. juli 2014, 12:00

Globalno zagrijavanje dovodi do ekstremnijih vremenskih pojava, kao što su poplave, suše, obilne kiše, toplinski valovi i šumski požari, kao i do problema koji se tiču nestajanja ledenjaka i porasta nivoa mora. Takođe, dolazi do promjena u prostornoj raspoređenosti biljnog i životinjskog svijeta, bolesti ili izumiranja određenih vrsta. Pored toga, pretpostavlja se da će doći do nedostatka hrane i pitke vode, povećane koncentracije fotohemijskog smoga koji izaziva zdravstvene probleme, te do migracija ljudi koji bježe pred ovim opasnostima.

Naučno je dokazano da bi rizik od nepovratnih i katastrofalnih promjena uveliko porastao kada bi globalno zagrijavanje poraslo za više od 2 °C iznad prosječnih vrijednosti iz predindustrijskoga doba.

Cilj klimatske politike Evropske unije stoga jeste ograničavanje globalnog zagrijavanja na 2°C iznad prosječnih temperatura iz predindustrijskoga doba. EU se obvezala da će do 2020. godine smanjiti emisije stakleničkih plinova za najmanje 20 odsto ispod nivoa iz 1990. godine, te da će istovremeno povećati energetsku učinkovitost za 20 odsto, kao i udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji na 20 odsto. Sistem za trgovanje emisijama stakleničkih plinova Evropske unije (ETS) predstavlja ključan mehanizam u ostvarivanju toga cilja.

Inicijativa koja se zalaže za sprovođenje ova tri ambiciozna cilja postala je poznata kao klimatski i energetski paket, te je pretočena u četiri obvezujuće zakonodavne mjere: revidirani Sistem za trgovanje emisijama stakleničkih plinova EU, Odluku o raspodjeli tereta, Direktivu o obnovljivoj energiji i Direktivu o hvatanju i skladištenju ugljikovog dioksida (CCS).

Početkom juna, na međunarodnoj konferenciji o klimatskim promjenama koja je održana u Bonu, rečeno je da Evropska unija treba da intenzivira napore kako bi prije 2020. godine bio značajno smanjen efekat štetnih gasova.

Koni Hedegard, evropska komesarka za borbu s klimatskim promjenama, rekla je da, iako su svi već koncentrisani na period poslije 2020. godine, akcije (u cilju borbe protiv globalnog zagrijevanja) treba da budu intenzivirane i prije toga.

Takva ocjena uslijedila je dva dana pošto je Vašington saopštio svoje ciljeve u okviru borbe protiv klimatskih promjena za period do 2030. godine. Prema procjenama EU, efekat štetnih gasova bi 2020. godine, u odnosu na 1990. godinu, mogao da bude smanjen za 24 odsto. Prethodno postavljeni cilj bio je smanjenje efekta štetnih gasova za 20 odsto.

Miodrag Dakić iz Centra za životnu sredinu iz Banjaluke kaže da su EU institucije veoma zainteresovane za pitanje klimatskih promjena, ali su rezultati u zaustavljanju klimatskih promjena prilično skromni.

“Kada govorimo o institucijama EU, treba imati u vidu da je politika EU u bilo kojoj oblasti gdje postoje različiti interesi, a klimatske promjene su jedna od takvih oblasti, zasnovana na konstantnim sukobima. Razlog tome je što je za politiku klimatskih promjena direktno vezan ogroman finansijski interes moćnih industrija, što doduše nije specifičnost EU, već se dešava širom svijeta. Korporacije i grupacije u sektoru fosilnih goriva, a posebno industrije nafte i uglja, ulažu ogromna finansijska i politička sredstva kako bi zaustavili donošenje politika koje bi zaustavile klimatske promjene. Razlog je veoma jednostavan, industrije nafte i uglja najviše doprinose klimatskim promjenama, pa bi bilo koja mjera koja bi značajno ograničila emisije gasova staklene bašte, direktno uticala na njihovo poslovanje i profit. Međutim, tu su i neke druge industrije, kao što su industrija drveta, poljoprivreda, auto industrija i druge, ali i vlade država koje imaju snažno razvijene industrije u ovim oblastima, koje pokušavaju, i za sada u velikoj mjeri uspijevaju, da uspore ili potpuno onemoguće donošenje efikasnih politika za zaustavljanje klimatskih promjena”, kaže za BUKU Dakić.

DONOSITI PRAVE ODLUKE

Dodaje da je, i pored takvih okolnosti, EU  uspjela da donese neke politike i strateške okvire koji daju nadu i mogućost da se vrše pritisci na odgovorne kako bi počeli donositi odluke koje će konačno početi usporavati klimatske promjene.

Dakić kaže da je nekoliko dokumenata ključno u ovoj oblasti, a jedan od glavnih ciljeva je taj da se globalna temperatura ne poveća za više od 2 stepena celzijusa.

“Ta granica je označena kao gornja sigurna granica klimatskih promjena i pretpostavka je da bi sa globalnim zagrijavanjem od 2 stepena celzijusa imali šansu da izbjegnemo scenario kakav smo imali priliku da vidimo samo na filmovima. Međutim, veliki broj naučnika smatra da je i to povećanje globalne temperature 'put bez povratka', a da je 2 C izabrana, jer se za nižu vrijednost nije mogao postići politički konsenzus zemalja koje su veliki zagađivači. Dosadašnje posljedice klimatskih promjena od samo 0.8 stepeni celzijusa, pokazuju da bi 2 C moglo donijeti katastrofalne posljedice”, kaže Dakić.

Kada govorimo o politikama EU, Dakić objašnjava da je tu prije svega paket mjera koje su poznatije kao 20-20-20, a predstavljaju tri cilja: (1) da se do 2020. godine udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije poveća za 20%, (2) da se energetska efikasnost poveća za 20% i (3) da se smanji emisija gasova staklene bašte za 20% u odnosu na 1990. godinu.

“Drugi dokument je okvir za energetsku i klimatsku politiku do 2030. godine, oko kojeg se trenutno lome koplja za ciljane vrijednosti u pomenute tri oblasti. Iako je već trebao biti usvojen, u martu ove godine je odlučeno da će se konačna odluka donijeti u oktobru. Za sada se diskutuje o smanjenju emisije gasova staklene bašte za 40% i najmanje 27% energije iz obnovljivih izvora. Treći i najambiciozniji dokument je mapa puta za 2050. godinu, koja ima za cilj da se do 2050. godine emisije gasova staklene bašte smanje za 80-95% u odnosu na 1990. godinu”, ističe on.

POZICIJA U BIH

Dakić kaže da se naše vlasti odnose prema problemu klimatskih promjena kao da se to dešava na nekoj drugoj planeti.

“Međutim, to ne iznenađuje, obzirom da su institucije na entitetskom i državnom nivou pune nekompetentnih osoba, a sa druge strane, tu su i politički pritisci da se ne uvode bilo kakva ograničenja za investicije. Štaviše, može se steći dojam da investitori diktiraju pravce razvoja pojedinih sektora, a dobar primjer je strategija energetike, koja je ignorisana u slučaju odluka za izgradnju TE Stanari i TE Ugljevik 3, kao i mnogih malih hidroelektrana. Imajući u vidu da je BiH potpisnica UN konvencije o klimatskim promjenama i Kjoto protokola, ali da spada u grupu zemalja u razvoju koje nemaju obavezu da smanjuju svoje emisije gasova staklene bašte, to predstavlja veoma komotnu situaciju za domaće institucije”, kaže on.


Ističe da se ovo naročito odnosi na Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS.

“Ono je takozvani 'focal point' za BiH, te je najodgovornije za pitanja klimatskih promjena u BiH. Evo ja bih postavio pitanje kada je bilo ko od građana u BiH čuo da je ministarstvo na ovom planu uradilo nesto konkretno, osim putovanja po konferencijama i donošenja dokumenata koji se ne provode”, kaže naš sagovornik.

Imajući u vidu da je BiH skoro potpuno “zakočena” na putu ispunjavanja uslova za pristupanje EU, Dakić kaže da je vrlo malo mogućnosti koje su otvorene za BiH.

“Ono što EU i dalje provodi jeste izgradnja kapaciteta u institucijama, tj. obuka službenika i pomoć pri donošenju propisa i planova. Međutim, kao i u većini drugih oblasti, BiH ne koristi na pravi način čak ni ove mogućnosti, koje su potpuno besplatne”, ističe Dakić.

O našoj budućnosti kada su u pitanju klimatske promjene, Dakić kaže da je to veoma kompleksno i osjetljivo područje, jer prognoze su “na skali od sumornog do kataklizmičnog”.

“Budućnost zavisi u velikoj mjeri od narednih pet do deset godina, tj. kakve će se odluke donositi i provoditi od lokalnog do globalnog nivoa. Ukoliko se ne napravi zaokret u odnosu prema klimatskim promjenama, te shvatanju prirodnih i društvenih uzročno-posljedičnih veza, onda se mogu ostvariti prognoze da smo na početku šestog globalnog izumiranja. Međutim, ukoliko se u tom periodu pokrenu one pozitivne i razumne snage u društvima širom svijeta, onda će biti moguće izbjeći najveće moguće posljedice klimatskih promjena”, objašnjava Dakić iz Centra za životnu sredinu.

Ukoliko to uspijemo, a Dakić se nada da ipak hoćemo, naše navike će doživjeti velike promjene, jer čak i bez klimatskih promjena, mi trošimo i uništavamo resurse planete neuporedivo brže nego što se oni obnavljaju. Znanja i tehnologije za ovaj nužni zaokret imamo, ali je pitanje da li ćemo imati političke snage i mudrosti da se što prije počnemo baviti ovim suštinskim problemima našeg društva.