Tanja Stupar-Trifunović: Ako ovako nastavimo duhu ovog naroda nijedna medicina neće moći pomoći

“Željela sam pokazati da su majčinstvo i lik majke mnogo složeniji nego što mi to bilo kao pojedinici ili društvo prihvatamo i da činimo veliku nepravdu majkama svodeći ih na neživu sliku idealizovanog majčinstva jer taj nikad dostignuti ideal kao i svi ideali baca ogromnu sjenku na stvarnost s kojom se žene svakodnevno bore (o čemu svjedoči i velik procenat depresije među ženama), one se nikad ne osjećaju ‘dovoljno dobrim’ majkama jer je nemoguće biti istvoremeno i ljudsko biće puno svojih strahova i ograničenja i taj zadati ideal”, rekla je u intervjuu za BUKU književnica Tanja Stupar-Trifunović.

Sa višestruko nagrađivanom književnicom koja je rođena u Zadru, a živi i radi u Banjaluci razgovarali smo o njenom romanu “Satovi u majčinoj sobi”, poeziji, književnosti, majci, društvu u kojem živimo i drugim temama.

Zbog čega ste se odlučili da se za svoj prvi roman suočite sa temom majke?

Neke izbore radimo svjesno, a na neke utiče naše nesvjesno, ono je vjerovatno uticalo i na mene u trenucima kada se roman uobličavao oko svoje centralne teme – majke. Tu su bila i pitanja o majčinstvu potaknuta činjenicom da sam i sama postala majka. Zapitanost - kada postajemo majke šta je to što preuzimamo kao već gotovu sliku, društveni konstrukt, šta je ono što se vidi iz perspektive samog djeteta, i konačno šta to biti majka znači za samu ličnost kako se ona pronalazi ili gubi (ili i jedno i drugo) u toj ulozi. Sa te strane u romanu me nije zanimao samo fenomen majčinstva već složeni sistem uloga sa kojim se žene manje-više uspješno nose (od djetinjstva do zrelosti). Krize u koje neminovno upadaju jer su i one dio procesa sazrijevanja. I sa druge strane već ponuđeni književni i kulturni obrasci koje roman takođe preispituje. Ali sve ovo sada je ‘naknadna pamet’, a samo pisanje romana je kao kada uđeš u rijeku i ta rijeka itekako svojim tokom i snagom utiče na oblikovanje knjige. Da tako kažem - zaronila sam u priču koja me je privlačila i izronila iz nje onoliko ‘stvari’ koliko sam mogla ponijeti u tom trenutku. Inače, to je vrlo složena i gotovo neiscrpna tema.

Šta je, po Vama, lik majke, kako ju mi kao društvo percipiramo, koliko je on uslovljen društvenim okvirima, nasljeđem, lik koji prihvatimo kao takav, bez preispitivanja?

Jedna od stvari koje sam se pitala dok sam pisala jeste i ovo što ste me pitali. Upravo se junakinja romana ne miri sa gotovom slikom majke kao ‘mirne i ćutljive žene koja voli cvijeće’ nego kreće u jednu prilično bolnu potragu za istinskim bićem majke (ali i sopstvenim bićem) koje se skriva iza već ponuđenih i dostupnih slika. Često sam slušala ljude kako govore o svojim majkama i bila začuđenja količinom nestvarnog u izrečenom; muškarci su češće prikazivali majke kao jednodimenzionalne brižne i mudre žene bez spremnosti i naznaka želje da vide osobu iza slike majke, dok su žene bile sklonije pokazati i kritički stav prema majci. I na jedne i na druge to biće je imalo čudestan uticaj i pokazivalo nadzemaljske osobine (bilo loše ili dobre, od anđela do zmaja sa sedam glava koji sve vidi čuje i kontroliše). Ni književnost često nije nudila odgovore puno odmaknute od stereotipa, svuda su se provlačile uboge starice koje brižno stražare, uglavnom nad sinom. Kod nas je jedan od najčešćih, dobrodošlih i opšteprihvaćenih ‘modela majke’ žena lišene sopstvene osobnosti koju u potpunosti potčinjava djeci i porodici, dobrovoljna je zatočenica i ‘žrtva’ sopstvene djece a kasnije - manjak sopstvenog života nadomješta uplitanjem u njihov život, ne bi li to zarobljeništvo i simboza ostali trajni, samo sad u obnutom pravcu.

Živimo fatamorganu nabujalih, zadatih/naučenih i neživih slika koje nemaju veze sa stvarnim osobama i njihovim potrebama (stvarna osoba vegetira u majci i što je najgore i ona sama svojski podražava lažnu sliku jer je stereotip požrtvovane majke jako poželjan, naprosto divan i u odnosu na njega svaka realna ličnost djeluje blijedo). Željela sam pokazati da su majčinstvo i lik majke mnogo složeniji nego što mi to bilo kao pojedinici ili društvo prihvatamo i da činimo veliku nepravdu majkama svodeći ih na neživu sliku idealizovanog majčinstva jer taj nikad dostignuti ideal kao i svi ideali baca ogromnu sjenku na stvarnost s kojom se žene svakodnevno bore (o čemu svjedoči i velik procenat depresije među ženama), one se nikad ne osjećaju ‘dovoljno dobrim’ majkama jer je nemoguće biti istvoremeno i ljudsko biće puno svojih strahova i ograničenja i taj zadati ideal. Prečesto biće odumire na uštrb neživog i nestvarnog ideala. Moja knjiga nije napisana kao izraz ljutnje prema majci i majčinstvu nego naprotiv kao izraz ljubavi za majku kao osobu a ne njoj nametnutu ulogu i ideju kako bi trebala izgledati ‘dobra’ majka i majčinstvo kao sjajnu mogućnost sazrijevanja i odrastanja kroz ljubav. Neću majku koja izgleda kao nešto sjajno, hoću majku koja ‘samo’ jeste, koja je autentično biće, to je ono za čim glavna junakinja traga i u sopstvenoj majci i u sebi.

Koliko svako od nas nosi u sebi lik majke, koliko je uticaj majki na nas, odnosno koliko se ogledamo u njoj?

Na ovo pitanje može samo svako za sebe odgovoriti. Ako uobzirimo da je majčino tijelo zapravo naš prvi susret sa fizičkim svijetom, da naš život, naše prisustvo u tijelu počinje u interakciji sa njenim tijelom, da je ona prvi ’dom’ koji nastanjujemo i u kojem jedno vrijeme uljuljkano i zaštićeno živimo, logično je da za većinu ljudi ima nemjerljiv uticaj, samo su jedni toga svjesni, drugi nisu. Taj uticaj nije statičan i dovršen kao gotova slika nego bi trebao biti dinamičan i u njemu se naš odnos i sa majkom i svijetom i nama samima razvija i mi učimo o sebi i svijetu. Krize u odnosu s majkom itekako ocrtavaju put naših budućih kriza i načina na koji ćemo se nositi s njima. Moja junakinja kroz život ide sa slikom pasivne i depresivne majke i ona se mora suočiti s tim istim mehanizmom pohranjenim u sebi. Majka mora biti ’nekakva’ i kada je prihvatimo i zavolimo kao takvu (stvarnu osobu) počinje i proces samoprihvatanja. Misliti idealnu sliku divne majke je jednostavnije ali i potpuno beskorisno.

Sa kojom figurom u životu je teže suočiti se, sa majkom ili ocem?

Uopšteno, neminovnost odrastanja je (ukoliko želimo malo odrasti) suočavanje sa figurama ili likovima majke i oca u našim glavama i svođenje tih mitskih bića na stvarne ljude, time bi i njima i sebi olakšali posao i naš porodični ambijent bi postao zdravijim. To je izvana gledano jedan proces čak lako uočljiv i svediv na riječ – odrasti, a ako ćemo ga dramski dočarati dobićemo veliki dio svjetske književnosti, od antike do danas drama sazrijevanja je složena, uzbudljiva, a bogami i strašna. I književnost nudi obe ove, kako ste nazvali, težine suočavanja; s tim da je s obzirom da smo mi patrijahalno društvo kod nas književnost puno bogatija dramom otac-sin.

Vaša književnost je (brutalno) iskrena, nije lažna, nema riječi koje se ne smiju upotrijebiti. Spremni ste da svakoj pojavi pogledate u oči. Međutim, mi živimo u prilično patrijarhalnom i tradicionalnom društvu u kojem su mit, običaj i folklor dominantni. Kako se Vi, kroz svoju riječ, odnosite prema društvenim stegama?

Mit, običaji i folkor su u svojoj suštini vrlo dragocjeni i rado se bavim s njima, bez davanja pozitivnog ili negativnog predznaka, nego više u pokušaju da se susretnem sa izvornim značenjima i nađem moguće savremene analogije. Pogrešno je upasti u zamku podjele da ste za ili protiv tradicije, mitova i folklora. I uopšte čini mi se da je već unaprijed kod nas zadata ta crno-bijelo šema mišljenja u kojoj su jedni čuvari, a drugi uništavaju tradiciju. Prvo bi trebali vidjeti šta se to sve podmeće pod tradiciju? Samozvani čuvari su prečesto oni koji nešto živo - mitovi, običaj i folklor su puni života, čuvaju kao mrtvu stvar i groze se svih novih mogućnosti tumačenja i proširivanja ideje o nečem (a upravo te nove interpretacije oživljavaju svo bogatstvo pomenutog) i samim tim ’čuvari’ često postaju tamničari i gušitelji sopstvene tradicije. Oni svjesno ili nesvjesno vrše nasilje nad sopstvenom tradicijom nedopuštajući joj da nastavi da se odvija, čita, tumači i nastavi da živi. Tu ima i jedan dio lukavih koji je selektivno i čupajući značenja iz konteksta koriste kao neku vrstu ’magije’ da se njome omađija i zavede narod, što je najgora zloupotreba, ali to smo već vidjeli u ratu kako djeluje. I onda se, sa druge strane izazvani ovim štetnim (zlo)upotrebama javljaju kritičari tradicije, mita, običaja i folklora pronalazeći u njima, iz sopstvenog nedovoljnog znanja, izvor svih zala što opet nema veze sa suštinom pomenutog. I tu igru mi živimo i gledamo i dvostruko osakaćujemo i sebe i nešto što bi nam trebala biti tradicija a postalo je za jedne avet kojom plašimo, za druge avet koje se plaše – zavisno od odabranih i u oba slučaja pogrešno polarizovanih strana. Nažalost, ova vrsta straha je opasna i jako destruktivna. Slično je kao i sa poezijom, ako je čitate bukvalno malo toga sa živototvornog izvora riječi će dospijeti do vas, eventualno će vas opiti sporedne stvari, ljepota jezika, ako imate malo više osjećaja za estetsko. Manje bukvalnosti i više otvorenosti i spremnosti da učimo, da otkrivamo i dalje i mimo (često pogrešno) naučenih stvari.

To što ste okarakterisali kao način na koji pišem je zapravo pokušaj da se sa jednom dječijom znatiželjom preispita svaka stvar ili pojam. Ako razgovarate sa djecom sva ona (dok ih ne ’naučimo’, pogrešno da biti odrastao znači pretvarati se da znaš što ne znaš i vidiš što ne vidiš) su spremna da preispituju, da se ne plaše kako ste rekli pojave pogledati u oči i vidjeti ih upravo onakvim kakve jesu tj. istinitim, to je ono stanje dječijeg uma koje odlično ilustruje priča ’Carevo novo odjelo’. Nisam uopšte hrabra, čak sam i prilično plašljiva osoba, ali ne mogu u sebi zanijekati taj dječiji glas koji, kad je car go, uzvikne da je car go. Mislim da je to smisao književnosti, da ukazuje na istine i da nas ohrabruje kada smo uplašeni.U svijetu odraslih govorenje istina povlači često neprijatne sankcije za sobom jer su istine (po svakog golog cara) neugodne. Ali, sa druge strane, bez govorenja istine počeće svaka gola budala misliti da je car. Zato su nam istine neophodne i one male svakodnevne i one veće koje se tiču same naše egzistencije.

Imajući u vidu da se žene i dalje bore za svoja prava, da smo u mnogim segmentima društva daleko od jednakosti sa muškarcima, kakav je, prema Vašem mišljenu, položaj žena u BiH?

Rekla bih čak da se žene kod nas i ne bore ili se slabo bore za svoja prava i veći uticaj u društvu. Žene su postale u cijeloj toj priči sporedne, samo još jedna karika u lancu marginalizovanih skupina. Ovdje će mnogi donekle s pravom primjetiti i pobuniti se - o kakvim to obespravljenim ženama mi govorimo kada one danas zauzimaju jako visoka mjesta u domaćoj i svjetskoj politici što znači da imaju realnu moć i gdje je tu problem? Problem je u lažnosti ovog lukavog sistema koji ima ’poželjne’ predstavnike za svaku u suštini obespravljenu skupinu. Pravda je formalno, ali ne i suštinski zadovoljena. Žene u politici ili u nekim drugim bitnim društvenim ulogoma koje preuzimaju na sebe često prestaju biti žene – u onom smislu da predstavljaju drugo, da ponude nova i drugačija rješenja i da im obrazac ponašanja i djelovanja nadiđe već ponuđeni koncept. One se nažalost samo uklope (jer je to najčešće i jedini garant političkog opstanka) i postaju ’šrafovi’ već zaokruženog sistema vrijednosti i funkcionisanja. Stiče se utisak da se dobar dio, bez obzira na pol, nazovimo ih misleći ljudi, ’prikrio’ jer se nisu u stanju nositi sa onim što je naše društvo postalo i aktivno participirati u njemu kao takvom. To je i shvatljivo jer se cijela ta ideja sa ljudskim pravima, demokratijom, politikom pretvorila u jednu šaradu, prečesto zloupotrebljavanu šaradu, prodavanu, kupovanu i primjenjivanu po potrebi. Problem savremenog društva je što se lijepo priča (o pravima) a ružno ih se krši u praksi i što ih prečesto oni koji ih promovišu jednako zdušno krše kao i oni što im se opiru. I taj isti sistem funkcioniše podjednako i na lokalnom i na globalnom nivou. Samo nam se ovo što je bliže čini brutalnijim, jer je pred i pod nosom. Novine u kojima rade potpuno obespravljeni novinari pišu o pravima radnika - koja se krše. I čitav niz takvih besmislenih situacija koje bi mogli unedogled nabrajati.

Foto: Privatna arhiva

Da bi bili bliži idejama jednakosti i pravde (sam govor o ovom zvuči utopijski ali svjedoci smo u šta se društvo bez težnje ka ova dva zahtjeva pretvara) moraćemo se kad tad otvoriti za nova i drugačija rješenja. U tom smislu su žene zanimljive, one imaju potencijal da ponude ta drugačija rješenja od ovih koja već godinama gledamo, koja su destruktivna i opasna, a postala su već i jako nezanimljiva. Pitanje je samo kada ćemo mi kao društvo razviti senzibilitet za drugačija rješenja. Za sad, već dvadesetak godina, najpedantnije razvijamo uzajamni strah i mržnju, ne želim misliti o plodovima ovakve sjetve.

Kakav je život kod nas? Kako ostati normalan između turbo-folka, big brothera, društvenih mreža i najbrutalnijih crnih hronika sa kojima smo bombardovani. U čemu naći utočište?

Mislim da je ovo sve što ste nabrojali zapravo dobro, jer stvara pritisak koji nas tjera da tražimo nešto drugo mimo svega ponuđenog. Jedan dan shvatite kako ne želite biti kanta za otpatke medijsko-političkog spina, da je svo crnilo svijeta pregolem teret za nejaka pleća, da vam ne prija i – isključite televizor. Organizujete, onoliko i onako kako možete, sami sebi život. Sa druge strane dopustite onima koji u svemu pomenutom uživaju da to i čine, dok im ne bude dosta. Gladan jede dok se ne zasiti. Onaj ko se zasitio ’uređivačke politike’ izvana pokušaće da kreira sopstvenog unutarnjeg ’urednika’ i napravi kako ste rekli utočište, unutarnje utočiste i jedno jako jezgro iz kojeg se onda može i pozitivnije djelovati ka spolja.

Kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj književnika i književnica kod nas? Može li se živjeti od književnosti?

Od književnosti će se sve više živjeti, ali u duhovnom smislu. Sve ono što ste u prethodnom pitanju pominjali kao odliku vremena čovjeka je dovelo u jednu vrstu nepovjerenja u medije i u stvarnost kakva se putem istih kreira, u nervno rastrojstvo i zasićenost površnošću. Ukratko, zapao je u krizu smisla, a ona će ga kad tad gurnuti u zapitanost, glad za znanjem, osvjestiće u sebi potrebu da traga za odgovorima, nezadovoljan ponuđenim i prilično sumnjivim ’istinama’ (da to slikovito dočaramo - razlika je kao između konzerviranog pa podgrijanog i onog netom skuvanog jela) krenuće u avanturu traganja za istinama i na tom putu prirodno ’zabasaće’ u književnost, filozofiju, religiju, umjetnost. Naći će se na onim mjestima gdje su bili svi oni koji su krenuli u potragu. Ni taj put nije bezbjedan ni lak, ni lišen mnogih zamki, ali je nužan. I u tom vidim priliku, značaj, ulogu i mjesto književnosti. Književnost me je pozvala na traganje. To su razlozi zbog kojih ne bih mogla živjeti bez nje, zbog čega sam sa podjednakom strašću i čitalac i pisac, što bi se sve moglo svesti pod tragalac. Mom odgovoru nedostaje dio koji se konkretnije odnosi na ono što ste pitali, a ako bi htjeli biti brutalniji to odjekne kao - šta pored tog tvog ’duhovnog’ ručaš. Odgovoriću jednostavno da se od književnosti ponekad može živjeti, ali vrlo rijetko ručati. Namjerno sam potencirala prvi dio odgovora da bi objasnila značaj tog ’ručka bez ručka’, jer kad kažemo da se od književnosti ne može živjeti (u smislu hranjenja porodice) mi je obezvrijeđujemo. I ona u našem društvu ima baš takav položaj – obezvrijeđen. Da, istina je od nje nećete skuvati ručak, ali bez nje teško da će od vas išta biti čak i ako objedujete najbolje ručkove u elitnim hotelima. To je ono što svi zaboravljamo i mi (oni koji se bave njome) i oni drugi koji je uporno odbacuju, pogrešno misleći da književnost ne posjeduje praktični segment i upliv u stvaran život, što je totalna budaleština. Književnost je vrijedna i bitna čak i ako nam neće nahraniti stomake. Čak i ako joj oduzmemo moć uticaja, isključimo je iz života, književnu kritiku svedemo na kafanska olajavanja, a pisce na smješne pajace, ona će naći neke ’podzemne’ tokove i stići do nas jer u svojoj suštini ona oponaša život što je čini dinamičnom i nezaustavljivom. Društvo koje je obezvrijedilo književnost zapada u sopstvenu glupost i besmislenost. Ono što zapuštate, to odumire. Zapušten duh je strašan i ako pogledate oko sebe na svakom koraku ćete se susresti s njim, ali mi još uvijek mislimo da postoje važne i manje važne stvari i zanimanja. I tako vlada kult poštovanja recimo doktora, advokata ili ekonomista ali nepoštovanja i omalovažanja prosvjetnih radnika, radnika u kulturi, pisaca jer oni nikom pobogu, ne spašavaju ni pare ni život. Da, i oni spašavaju budući život duha jednog naroda, a ako ovako nastavimo duhu ovog naroda nijedna medicina neće moći pomoći.

Čini mi se da se mnogo piše, a knjige mnogih autora završavaju u podrumima, nikad ne dođu do publike. Kako u toj „skribomaniji“ naći ono što je kvalitetno?

Ne bih vam mogla dati neki univerzalni odgovor na ovo pitanje, ali mogu reći da se kao čitalac oslanjam na svoj unutarnji osjećaj i tako biram knjige koje ću čitati. Za sada je čitalac u meni zadovoljan i mislim da je u redu da svako u sebi ’osluhne’ tog unutarnjeg čitaoca i čita knjige za kakvima osjeća potrebu. Dobro, ima i čitalaca koji imaju potrebu da im se knjige preporuče, koji vole da drugi urade taj istraživački posao za njih i u tom smislu postoji književna kritika, tekstovi o knjigama, književne nagrade, biblioteke i bibliotekari, lektire i cijela šuma sistema i znakova koji nas upućuju ka određenim knjigama. Istina je da ta upućivanja i uslovljavaju i ograničavaju, ali ako ne znamo kud smo se zaputili, ideja avanturizma i neizvjesnosti nas plaši, sasvim je u redu posegnuti za već dostupnim stazama i čitati ’provjereno’ barem dok ne razvijemo vlastiti književni ukus.

Šta Vi čitate kad ne pišete?

Trenutno čitam M. Jursenar „Vatre“, sviđa mi se njen odnos prema mitovima i njene interpretacije, to je fascinantno, što se dešava kada ’živo’ pročitamo već postojeće drame, kada u njih unesemo sopstvenu strast – drame ljudi i bogova ožive i zaplešu pred nama taj neodoljivi ples koji književnost čuva kao dragocjeno svjedočanstvo našeg postojanja. Shvatimo da oko nas i u nama žive sve same Antigone, Federe, Odiseji, Marije Magdalene i mnoge i mnogi drugi i da se život neprestano ispoljava u svojoj svojoj punini. Upoznavanjem sa tuđim dramama učimo lakše nositi breme sopstvenih. I to je jedna od stvari koje nam nudi dobra književnost.

BIOGRAFIJA

Tanja Stupar – Trifunović, rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila četiri knjige poezije, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski danski i francuski.

Knjiga "O čemu misle varvari dok doručkuju" je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).

Knjiga poezije ''Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću'' nagrađena je Književnom nagradom ''Fra Grgo Martić'' za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Roman “Satovi u majčinoj sobi” nagrađen je trećom nagradom na konkursu Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva RS “Zlatna sova” za najbolji neobjavljeni rukopis romana u 2014. godini. Dobitnica je nagrade Počasno Racinovo priznanje 2014. godine.

Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Glavni i odgovorni urednik je časopisa za književnost umjetnost i kulturu “Putevi”, a zaposlena je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS.

Razgovarala Maja Isović