OSVIT PRAVNE DRŽAVE
Na trgu Krajine gdje se svakodnevno masa naroda okuplja nalazi se Krivi sat, spomenik na veliki zemljotres iz 1969, a odmah do njega jedan crni zid. Za zid kao i za sat znam otkad znam za sebe, ali mi nikad nije bilo jasno šta sam zid predstavlja, te sam ga doživljavao kao prirodnu cjelinu sa krivim satom kao podsjetnikom na zemljotres. A onda sasvim nenadano zid, koji godinama stoji kao nijemi svjedok generacija i generacija Banjalučana i Banjalučanki, je imenovan. Mlada grupa Banjalučana velikim štampanim slovima napisala je na zidu Davidov trg. Posmatrajući u tom trenutku taj zid i masu ljudi pored njega, nošen masom emocijama pobjegoh iz stvarnost, i na trenutak mi se učini da se nalazim pred crnim Monolitom iz Kjubrikovog filma 2001. odiseja u svemiru.
Svako ko je pogledao ovaj filmski klasik zna za onu kultnu scenu sa samog početka nazvanu „ Osvit Čovjeka“, gdje se upznajemo sa grupom strašljivih čovjekolikih majmuna. Nakon što jednog saplemenika ubije tigar, vidimo kako se dva plemena međusobno nadmeću za svoju egzistenciju jedino pomoću neartikulisanih zvukova. No sljedećeg jutra dešava se nešto što mijenja tok stvari. Pokraj njihove pećine pojavljuje se crni Monolit. Ubrzo vidimo Moonwatchera, čovjekolikog majmuna koji je prvi dotaknuo Monolit, kako čuči pokraj kostiju i polako počinje da razmišlja. Moonwatcher uzima kost te počinje njome udarati o druge kosti. Čovjekoliki majmun evoluira u čovjeka otkrivši oruđe. Nakon ove promjene iz plemena čovjekolikih majmuna u ljude, dolazi do novog sukoba sa plemenom koje je ostalo isto, ali ovog puta ne staje se samo na urlicima. Moonwatcher ubija jednog od dominantnih pripadnika drugog plemena, nakon čega ostatak tog plemena bježi. Moonwatcher potom baca kost visoko u vazduh, nakon čega slijedi rez i na filmu se pojavljuje svemirska letjelica. Inače rez između homo sapiensa koji baca kost i svemirskog broda u sebi sabija hiljade godina iskustva ljudskog uma i tehnološkog razvoja.
Kao i na filmu i u Banjoj Luci i Republici Srpskoj postoje dva plemena, odnosno dva društva, koja žive u potpuno odvojenim svijetovima. Jedni idu u svoje privatne škole i klinike ovdje i u inostranstvu, svoje ekskluzivne klubove i kafiće, putuju na raznorazne svjetske destinacija na kojima bi im pozavidjeli i vršnjaci sa Zapada, dok su oni drugi osuđeni da obrazovanje i zdravstvenu zaštitu primaju od potplaćenih profesora i ljekara, da svoju djecu liječe preko SMS poruka, da više ostaju kući ispred tv-a nego vani zbog neimaštine. Ova dva svijeta sreću se skupa samo na sapunicama i na predizbornim skupovima.
Kao i na filmu i kod nas već dvadeset godina sve ostaje na svađi i poprijekom gledanju između dva plemena. No onda se pojavio Davor, naš moonwatcher, čovjek koji je shvatio. Ako kost u filmu predstavlja oruđe čijim ovladavanjem čovjekoliki majmun evoluira u čovjeka, onda Davorova odluka da ne poklekne raznim pritiscima, prijetnjama i ucjenama i da pravdu za sina traži kroz institucije, mobilišući pritom javnost putem medija, društvenih mreža, javnim okupljanjima, a istovremeno odbijajuću uplitanje na bilo koji način onog drugog plemena, predstavlja evoluciju jedne amorfne mase u građane i buđenje građanske svijesti. Davorova kost se zove pravna država i vladavina zakona. Simbolično ubistvo koje Davor treba da učini sa svojom kosti, jeste da svojom istrajnošću natjera sud da nađe i kazni odgovorne. Ako uspije da istjera pravdu i do kraja ogoli medijsko-propagandni i sudsko-represevni aparat za očekivati je da će i ostale saplemenike ovog našeg drugog plemena stići zaslužna kazna ili će se razbježati kao na filmu po bijelom svijetu za svojim stanovima, bankovnim računima i djecom koja su im već odavno tamo.
DAVID ( BOWMAN) GASI SISTEM
Dalje u filmu u dalekoj budućnosti Amerikanci nakon otkrivanja Monolita na Mjesecu koji odašilje signal ka Jupiteru odlučuju da pošalju misiju ka toj planeti. Međutim superračunar HAL koji upravlja svemirskom letjelicom u jednom trenutku donosi odluku da radi svoje moguće ugroženosti pobije članove posade. Međutim jednom članu posade, Davidu! ( Bowmanu) ipak polazi za rukom da isključi sistem. Nakon što isključi HAL-a, David sa kapsulom izlazi iz svemirske letjelice te se kreće prema Jupiteru. Potom se ponovo pojavljuje Monolit, koji se postavi u određenu ravan sa Jupiterom, poslije čega se otvara portal, a David počinje svoje putovanje kroz „ Zvjezdana vrata“ /Stargate. Nakon ovog fantastičnog putovanja David se nalazi u određenoj sobi koja je uređena u stilu neoklasicizma. Tu vidi sebe kao starca, koji ubrzano stari. Ostarilom Davidu na samrti se pojavljuje, posljednji put na filmu, Monolit. David pruža ruku prema Monolitu, te dodirivanjem Monolita odbacuje materijalno tijelo i pretvara se u biće čiste energije, u Dijete zvijezdu.
Kao i HAL-a kojeg je stvorio čovjek, i mi stanovnici Republike Srpske smo stvorili jedan sistem kojem svake četiri godine pružimo podršku. Iako ovaj sistem kao HAL ljude procjenjuje kao prijetnju po svoju egzistenciju, zasad smatra da ih neutrališe time što ih naziva stranim plaćenicima, izdajnicima, teroristima. Ovo naravno ne znači da sistem neće pribjeći i ubijanju ako to procjeni kao svrsishodno za njegov opstanak. Ali baš kao što je David Bowman ugasio HAL-a i David Dragičević je već sad ugasio jedan sistem. Ako Davor istraje do kraja, kao i ljudi oko njega, te uspije procesuirati vrh drugog plemena i kroz probuđenu građansku svijest stvori uslove za pravnu državu i vladavinu zakona, povratak na staro više neće biti moguć.
Probuđena građanska svijest i pravna država kao brana između naroda i samovolje vlasti onemogućiće ponovo stvaranje plemena koje se kao ovo danas lažno izdaje za Republiku Srpsku, a u stvari je strano tijelo koje je stalo između Srba i Republike Srpske. Jedan koncern koji već dvije decenije pljačka, uništava i protjeruje Srbe iz Republike Srpske. Samo unazad pet godina Republiku Srpsku je glavom bez obzira napustilo 70 000 stanovnika, sa tendencijom rasta. Ako ovaj plemenski sistem nestane i mi ćemo dobiti kao na filmu rez svoje istorije i ubrzani razvoj, kad će ljudi nesmetano moći da otvaraju svoje firme i da posluju po zakonu, da konkurišu na radna mjesta na osnovu svog znanja i vještina, pravna država i vladavina zakona stvoriće pozitivnu selekciju koja će gurati cijelo društvo naprijed.
Prema Kjubriku najviše vremena je čovjeku otišlo dok nije otkrio oruđe, nakon toga razvoj čovjeka je postao neminovan i krenuo svojom putanjom stalnog razvoja. Tako i kod nas ako se sad uspije, za nekih deset godina biće priča kako je najviše vremena proteklo dok nije stvorena pravna država nakon toga je razvoj postao neminovan i išao svojim tokom.
BOG JE VISOKO, A KRALJ DALEKO
Kako u politici tako i kod Kjubrika ne postoji ništa slučajno. Soba u kojoj se David nađe nakon putovanja kroz prostor-vrijeme, nije slučajno uređena u stilu XVIII vijeka, vijek prosvećenja, doba razuma. I stvarno i Banja Luka je nakon više od dvije decenije mračnjačkog srednjovjeklja ušla u doba razuma, ljudi su isključili slušanje dogme sa tv-a, a uključili mozak! Uključivši mozak Banjalučani su shvatili da bolji grad i bolju Republiku neće niko napraviti osim njih samih.
Ali kako kaže Balašević u jednoj od svojih zadnjih pjesama i spore sveće dogore i film se prekida.. Tako se prekida i Kjubrikova Odiseja, Kjubrikov David u zadnjoj sceni filma sada Dijete zvijezda koje je odbacilo materijalno tijelo mirno posmatra Planetu Zemlju, čekajući evoluciju ostatka čovječanstva. Kako Kjubrikov David, tako i Davorov David, ali i naš David, odozgo gleda sve nas čekajući da i mi napravimo korak naprijed u svojoj evoluciji od amorfne mase i odgvorne građane i građanke.
Kao što David pri kraju filma pruža svoju ruku ka Monolitu, tako i Banjalučani svoju šaku pružaju ka nebu, ka našem Davidu, prizivajući pravdu i pravnu državu. Inače Kjubrikova scena u kojoj David pruža ruku ka Monolitu, je referenca na Mikelanđelovu fresku „ Stvaranje čovjeka“. Ono što je interesantno na toj fresci nije sam Bog, već ono što se nalazi u pozadini Boga a to je oblik ljudskog mozga. Ovo je vjerovatno najsubverzivnija poruka u istoriji ljudske civillizacije, kojom je Mikelanđelo poručio cijelom čovječanstvu da „božanski dar“ ne dolazi od više sile ( duhovne/svjetovne), već od samog ljudskog uma. Isto tako Davor nam svojim primjerom poručuje da pravnu državu i vladavinu zakona neće Republici Srpskoj podariti nikakva viša sila, ni EU, ni Amerika, ni Rusija, ni opozicija, ni pozicija. Pravnu državu i vladavinu zakona možemo uspostaviti samo mi, građani Banja Luke i Republike.
Na sličnom tragu je i Hegel koji pišući o raspeću Isusa kaže da ono što umire na krstu nije samo zemaljski predstavnik Boga, već sam Bog. Bog kao nekakva viša sila koja tajno upravlja razvojem čovjek i društva. Nakon smrti Isusa, primat sa Boga se pomjera ka Duhu svetom, koji predstavlja zajednicu jednakih koje veže ljubav. Dakle, Hristova smrt je ujedno i smrt benevolentana Boga koji garantuje da će na kraju sve biti dobro. Međutim Hegel poručuje da će jedino biti dobro, ako ljudi počnu aktivno raditi da im bude bolje, a u njihovom radu i zajedništvu se prožima Duh sveti koji transcedira Boga.
Isto tako do Davidove smrti veliki broj stanovnika ove zemlje je vjerovao da će prije ili kasnije ipak nekim čudom živjeti bolje. Da će neka viša sila urediti sistem kako bi svima bilo bolje. David je svojom preuranjenom smrću evoluirao u naš Sveti duh koji svaki dan diže ljude iz svojih kreveta, stolica, fotelja, kafića, poslova, škola, fakulteta i veže na trgu Krajine u jednu zajednicu jednakih koju veže želja za istinom i pravdom, za ostankom i boljim društvom. David je svojom smrću ubio i našeg malog Boga poručivši da nikakva viša vlast neće urediti ovu zemlju, već da je može urediti samo njen narod.
ŠEZDESET OSAM, VRATIT ĆE SE OPET OSAM ŠEZDESET
Što bi rekli Hrvati povjesni kuriozitet je da je 2001 Odiseja u svemiru izašla 1968, godina u kojoj su mladi diljem svijeta izašli na ulice i trgove i zahtjevali promjenu u sistemu ili ako sistem tu promjenu ne može napraviti, promjenu samog sistema. Revolucionarna 1968. nije zaobišla ni veće gradove u Jugoslaviji, ali jeste zaobišla Banja Luku gdje su mladi ostali u kućama. Godinu dana poslije Banja Luku je zadesio zemljotres, nakon čega je grad na Vrbasu izgrađen iz temelja poprimajući današnje konture.
Da se ne lažemo, od svih BiH gradova Banja Luka ima najbolje predispozicije za razvoj. Banja Luka ima najdirektniji i najbrži put ka Panoniji, ka kulturnim centrima Ljubljane, Zagreba, Beograda, Budimpešte, Beča. Banja Luka svojim položajem ne treba da se takmiči sa Sarajevom, Mostarom ili Tuzlom, njeni prirodni i kulturni centri za takmičenje su Zagreb, Ljubljana i Beograd.( Koliko Vam treba vremena autom ili busom kad idete iz Banja Luke do Sarajeva, a koliko kad idete do Ljubljane, Koliko vam treba do Mostara, a koliko do Zagreba) Međutim Banja Luka taj status koji prirodno zaslužuje nije sebi priskrbila.
Zašto se to nije desilo odgvor je jednostavan. Kako one stare vlasti tako i ove nove gradeći zgrade sumnjivog estetskog izgleda mislili da grade grad, na taj način ljudi koji su dolazili u grad su postajali samo njegovi stanovnici, a ne građani. Stanovnici koje osim mjesta življenja malo toga veže za Banja Luku.
Međutim u Gradu na Vrbasu stasale su neke nove generacije Banjalučana i Banjalučanki. Upravo ti mladi naši sugrađani su bili oni koji su prvi organizovali skup podrške, koji su odmah na početku mobilizovali javnost kroz društvene mreže, koji svaki dan mobilišu javnost na trgu Krajine, pa često posrame nešto malo manje ili malo više starije od sebe što nisu hrabri kao oni. Generacija koju ne veže za Banja Luku samo mjesto življenja. Generacija koja želi da ostane u ovom gradu. Ova generacija mladih sugrađana nadoknađuje lekciju svojih sugrađana iz 1968. I kao što je generacija mladih prije pedeset godina po cijelom svijetu tražila promjenu i oni danas tražeći istinu i pravdu za Davida, traže promjenu kako bi mogli da ostanu u svome gradu.
Nakon decenija anesteziranosti Krajina je postala ponovo ljuta. Nakon decenija hoda u prazno, Banja Luka je ponovo našla svoju dušu.
Juče sam ponovo bio na Trgu Krajine. Stotine i stotine ljudi okupljene oko Davora u krugu, Hram Hrista Spasitelja ( onog Hegelovog) otkucava 18:00, mukla tišina, samo se čuje lagani klepet nekoliko golubova koji nadleću okupljanje. A onda Davor, naš Moonwatcher uzima mikrofon i iz punih pluća zagrmi PRAVDA ZA DAVIDA, PRAVDA ZA SVE NAS. U tom trenutku se okrenuh ka Banjalučkom Monolitu sa Davidovim imenom, međutim pogled mi se zadrža na Krivom satu. U jednom trenutku dao bih se zakleti da sam vidio kako se velika kazaljka Krivog sata, nakon decenija stajanja na istom mjestu, pomjerila naprijed.
