Adnan Ćerimagić: Prekrajanje balkanskih granica bila bi fatalna greška

Prošli vikend, na bini s predsjednicima Kosova i Srbije, apelirao sam direktno na obojicu da ne prave fatalnu grešku i destabiliziraju čitav region Balkana.

Adnan Ćerimagić / 03. Septembar 2018

Govorio sam, ne samo kao politički analitičar, već i kao građanin Balkana, dijeleći priču o mom rodnom gradu u BiH, koji se, nakon što je razoren ratom, još jednom obnovio kao multietnička zajednica.

 

Upozorio sam predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, i predsjednika Kosova, Hašima Tačija, da se prema manjinama ne odnose tako što će zajednički razviti šemu kako da kroz prekrajanje granica po etničkoj liniji učine da manjine nestanu. 

 

Pozvao sam i EU, koja je na bini bila predstavljena od strane Komesara za proširenje EU i predsjednike dvije EU države, da jasno stave do znanja da nešto takvo neće biti dobrodošlo.

 

Nažalost, bojim se da su se na moj apel oglušili.

 

Današnji Doboj ne bi postojao da su nacionalisti koji su željeli iskoristiti rat da iscrtaju jednoetničke države trijumfovali.

 

U svom obraćanju na Europskom forumu Alpbach, Vučić i Taći su jasno stavili do znanja da su, u sklopu portage za trajnim mirovnim sporazumom, spremni pregovarati u o granicama. Predstavnici EU su kazali kako ih u tome neće obeshrabriti.

 

Ovim se rizikuje udisanje novog života opasnoj ideji koja je pokrenula deceniju rata u 1990-tim: ideja da su ljudi sigurni isključivo među svojom etničkom grupom.

 

Ako bi ova ideja ponovno dobila na vjerodostojnosti i još jednom postala izvodljiv politički program za nacionaliste u regionu, to bi imalo najteže posljedice za region Balkana. Ako bi lideri Kosova i Srbije promijenili granice kako bi svoje države učinili manje multietničkim, šta će zaustaviti ostale lidere da učine isto? To bi vodilo do straha, tenzija i agresije, pa bi fanatici još jednom mogli odlučiti da se posluže nasiljem. To smo sve već doživjeli. 

 

Kroz priču o svom rodnom gradu želio sam da prenesem jednu važnu poruku, da je obnova mog rodnog grada bila moguća jer je međunarodna zajednica na kraju rata u BiH poslala jasnu poruku: nema više promjena granica po etničkim linijama.

 

* * *

 

Rođen sam 1986. godine u malom gradu u sjevernoj BiH koji se zove Doboj. Imao sam pet godina kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji i šest godina kada su borbe krenule u BiH. Zajedno sa mamom i bratom rat sam proveo kao izbjeglica u Hrvatskoj. Moj tata je ostao u BiH i borio se u ratu. Imao sam devet godina kada je 1995. godine rat završio.

 

Moja porodica je imala sreće jer smo svi preživili. Ali se još uvijek vrlo živo sjećam kada smo u februaru 1996. godine po prvi put nakon rata posjetili Doboj. Bio je to grad iz horora: Bošnjaci i Hrvati su bili protjerani, munare i džamije uništene, a mnoge kuće oštećene. Mi se nismo čak usuđivali na ulici naglas kazati naša bošnjačka muslimanska imena.

 

Mjesecima i godinama nakon rata imao sam noćne more o Doboju.

 

Od tada se BiH promijenila dramatično. Broj stranih vojnika koji čuvaju mir se smanjio sa 60 hiljada u 1996. godini na nešto ispod jedne hiljade danas. Od 2006. godine u BiH postoji zajednička vojska i vojni rok je ukinut. Ja sam dio generacije Bosanaca i Hercegovaca koji nikada nisu bili prisiljeni koristiti pištolj.

 

Ali, kako sam kazao liderima u subotu, danas sam iskreno zabrinut.

 

Previše sam mlad da bih se sjećao godina prije rata, ali znam mnogo o tom periodu. Mnogi jugoslovenski intelektualci i političari su u tom vremenu govorili jako puno o granicama, nepravdi i etničkim pravima. Oni svi su uporno ponavljali jedan jednostavan i razoran argument: sigurni ste samo ako, gdje i kada vaša etnička grupa ima kontrolu.

 

Neke ideje se čine nevinim na prvu, ali mogu izrasti u monstrume. Ova ideja je uništila Jugoslaviju i uništila Doboj. Uništila je porodice, dovela do masovnog egzodusa i genocida u Srebrenici. Pretvorila je granice u frontove, i stvorila nove granice iscrtane ljudskom krvlju.

 

Ali, ideje mogu biti poražene. Doboj je dokaz tome.

 

Danas se taj grad nalazi u Republici Srpskoj, jednom od dva glavna regiona BiH, poznatih kao “entiteti”. Ime regiona implicira srpski etnički karakter i oko jedan million Srba živi tamo. Ali, s njima živi i oko 230 hiljada pripadnika drugih etničkih grupa.

 

U Doboj se pola predratnog nesrpskog stanovništva vratilo, skoro 20 hiljada. Džamije su obnovljene, zvuk ezana, poziva na molitvu, može se čuti, a katolički i islamski praznici se redovno proslavljaju.

 

Doboj iz mojih noćnih mora danas je običan grad u kome se Bošnjaci i Hrvati ne boje svog srpskog gradonačelnika. Oni glasaju za njega, više puta, čak i kada se 2012. kandidirao jedan bošnjački kandidat. Zajedno sa svojim srpskim komšijama oni se susreću sa istim izazovima: oskudna zdravstvena zaštita, loš obrazovni sistem i premalo poslova za koje se mogu takmičiti.

 

Današnji Doboj ne bi postojao da su nacionalisti koji su željeli iskoristiti rat da iscrtaju jednonacionalne države trijumfovali.

 

* * *

 

Mnogi ljudi dijele moj pogled. Mladi ljudi iz čitavog Balkana, koji su prošle subote bili u publici, moj govor dočekali su s entuzijazmom. EU ambasadori i visoke diplomate iz čitavog regiona slali su mi ohrabrujuće poruke.

 

Po čitavom regionu žive manjine koje se oslanjaju na sigurnost da ne moraju biti u većini kako bi imali dobru budućnost.

 

Ipak, lideri Kosova i Srbije pokušali su da nas ubijede kako će ideja koja je razorila Jugoslaviju i otjerala zapadni Balkan na periferiju Evrope, sada pomoći regionu i dvije države da se približimo EU.

 

Rekao sam im da, naprotiv, mogući preporod ove ideje rizikuje napredak koji smo u zadnje dvije decenije ostvarili.

 

Zadatak ove generacije nije da pregovara o granicama, već da ih učini beznačajnim, da pretvori balkanske u evropske granice, kakve su između Tirola i Južnog Tirola ili između Njemačke i Poljske.

 

Kako bi to dostigli, puno je posla pred nama. Moramo izgraditi institucije zasnovane na vladavini prava, ojačati naše demokracije, njegovati slobodu medija i puno još toga. To su izazovi na koje bi se politički lideri morali fokusirati, a ne na iscrtavanje teritorija na karti.

 

Nekoliko učesnika na panelu u subotu govorilo je o tome kako je diskusija bila “istorijska”. Ja sam previše mlad i prepun nade kako bih sebe doživio kao Kasandru iz grčke mitologije, pa se nadam da oni nisu upravu. Ako bi ideja koja je predstavljena u Austriji postala stvarnost, onda bi subotnja diskusija mogla ostati zapamćena zbog pogrešnih razloga. Otišla bi u istoriju kao tragični zaokret prema nestabilnosti koja se mogla izbjeći.

 

Adnan Ćerimagić je analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina.

 

Ova kolumna orginalno je objavljena na internet stranici Politico.



Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.