Mi kao društvo moramo ustati, jer meni nije bilo jasno, kad sam svu tu priču sagledala, koliko malo ljudi ima petlje da stane na stranu obespravljenih. U ovom slučaju jedna žena je bila hrabra, pa je prešla na drugu stranu od žutih traka koje je policija postavila, ali je zato dobila kaznu od petstotina maraka. Mnogo ljudi ovdje živi od malih primanja i sigurno da je i to razlog zbog čega ne ustaju na pobunu, jer se boje da će plaćati kazne koje ne mogu da plate. Postavlja se pitanje dokle će to ovako, jer svi smo postali svjesni šta to silnici i moćni rade i da torturišu građansku većinu. Ljudi ne smiju od straha ništa da kažu, ili šapću i tiho govore, kazala je advokatica Smiljana Babić Moravac za BUKA magazin.
Prošle sedmice desio se neviđen događaj u kojem su Popović Vukosavu i njenu ćerku Sanju sudski izvršioci uz pomoć policije brutalno izbacili na ulicu iz stana na koji oni polažu stanarsko i svako drugo ljudsko pravo. U razgovoru sa njihovom advokaticom Smiljanom Babić Moravac upoznali smo se detaljnije o ovom događaju.
U stanu u Ulici Srpskih dobrovoljaca 67, Sanja i njena majka Vukosava, koja je bolesna, žive od 2002. godine, kada su se vratile iz izbjeglištva iz Beograda. Porodica Popović deložirana je prošle sedmice iz stana koji je u njihovom vlasništvu duže od 40 godina.
Dok su bile u izbjeglištvu, u stanu je boravio Janko Trivić, koji je nakon iseljenja tražio sredstva koja je uložio u njega. Presudom Okružnog suda, Popovićeve su trebale da mu isplate 9.000 KM, a kako troškove nisu platile, kamate su narasle, tako da su zbog duga većeg od 20.000 KM izgubile pravo na stan.
Više o deložaciji možete pročitati: BUKA UŽIVO: Porodica Popović izbačena iz vlastitog stana (FOTO)
Kako je moguće da je porodica Popović deložirana iz svoje kuće?
Sve je moguće kada se Sud stavi na nečiju stranu. U ovom slučaju imamo više učesnika u postupku. Imamo ranijeg potražioca izvršenja Trivić Janka, imamo sadašnjeg Radivojević Duška, i imamo izvršenika Popović Vukosavu i imamo treće lice koje je pokrenulo parnični postupak Popović Sanju, koja takođe ima određena prava na taj stan. Od svih tih, sadašnji potražilac Duško je ostvario svoje pravo, pravo koje je sporno. Pravo je upitno iz više razloga. Prvo, ta sredstva, pitanje je da li su uplaćena onoliko koliko je Sud odredio. Nekretnina je procijenjena ispod tržišne vrijednosti. Tržišna vrijednost predmetnog, dvoetažnog stana, koji je površine 93 kvadratna metra danas je oko dvjesta hiljada maraka. On je procijenio na 112 hiljada. Stan je dosuđen Radivojeviću za trećinu te cijene, a to je 37.600 maraka. Ja imam kopiju u spisu uplatnice koja iznosi 27.600 maraka. Dalje, predujam od 10.000 maraka koji je trebalo da uplati, ne postoji dokaz o uplati. Sredstva su navodno završila u Banci Srpske koja je u stečaju. Od tih novaca nije se namirio ni prethodni potražilac Trivić Janko, koji je tražio zaplijenu nekretnine Popović Vukosave. To znači da je Sud samo posmatrao Radivojević Duška i gledao da ostvari njegovo pravo. On je i uknjižen kao vlasnik nekretnine jer je to Sud dosudio, a mi znamo kako se stiče vlasništvo na nečemu. To nije zakonski način sticanja svojine. Ipak, Sud je dosudio, a zakon o izvršnom postupku to dozvoljava, nažalost, da nešto ode ispod svake cijene. I sad zamislite da jedan takav stan košta oko 38 hiljada konvertibilnih maraka. To je i apsurdno i kriminalno.
Porodica Popović ima stanarsko pravo, ali ipak nemaju pravo da stanuju u svom stanu?
Pa, Radivojević je uknjižen kao vlasnik stana i to sve ostalo se nikoga ništa apsolutno ne tiče. Njima je važno samo da je neko uknjižen kao vlasnik ili nije i to je njemu dalo legitimitet da on bude tražilac izvršenja i da ostvari pravo da uđe u posjed. I ništa drugo se nije posmatralo u čitavoj priči.
Otkad vi zastupate porodicu Popović?
Od 17. oktobra ove godine, ali dugo sam u ovom poslu i nije mi trebalo dugo da povežem o čemu se u ovom postupku radi. Trivić je tražio po izvršnom postupku namirenje svojih novčanih potraživanja koja su u startu nekih 7.300 maraka i ostalih troškova oko 2.900 maraka i to je bila ta glavnica. Ali kako je vrijeme odmicalo, rasla je kamata i na potraživanje i na troškove postupka. I mislim da je tadašnji njegov opunomoćenik specifikovao troškove na oko 22.000 maraka. Međutim, ni on nije namiren, od novca kojeg je navodno Radivojević uplatio, pa se pitam gdje je taj novac. Ali za Sud sve je to nebitno. Na kraju, šta je od svega toga i Popović Vukosava dobila, taman da je to sve i legalno išlo i da je cijena koja bi bila prihvatljiva. Sud je gledao samo Duška Radivojevića da uvede u posjed stana. A kada se neko uvede u posjed, ti poslije dokazuj svoje pravo i pravdu dok vrijeme ide, a ne znaš gdje ćeš biti i kako ćeš živjeti.
Gdje se sada nalaze Vukosava i Sanja?
One su sada privremeno smještene kod nekih prijatelja. Imam saznanja da im Draško Stanivuković pomaže da na nađu smještaj i da im je već nešto i ponudio. Mislim da je i zaposlenje za Sanju našao, jer je ona trenutno nezaposlena. Da li će to one prihvatiti ili neće, ja ne znam. Vidim da je javnost uzburkana i da imaju podršku, a dokle će sve to trajati, ne mogu znati. Ja njih odskora i poznajem, tako da ne mogu znati te detalje.
Da li je sudinica Rajfa Đumišić koja je vodila postupak radila legalno?
Po meni, nije. Ona je bila dužna, kada je vidjela da ima neuku stranku, da im pomogne. Kad je vidjela da tražilac izvršenja Trivić ide na zaplijenu stana, a stan ima nesazmjernu vrijednost u odnosu na dug, ona je mogla kao sudija da interveniše u tom postupku i kao čovjek. Zakon o izvršnom postupku predviđa prije svega plijenidbu pokretnih stvari, prodaju i namirenje tražioca izvršenja, pljenidbu penzije, plate i namirenje. Postoji dakle više načina da se dug namiri. One imaju pokretne stvari u tom stanu i Vukosava ima penziju. To su dva načina koja predhode pljenidbi nekretnine. Trivić je odmah išao na nekretninu, na stan. To se ne radi tako.
Da su se ranije obratile iskusnijem advokatu, da li je moglo doći do drugačijeg ishoda?
Mislim da je moglo. Ali to su neuke stranke, osim toga i vrlo skromnih primanja. Neimaština i siromaštvo ljude još više ukopava i dovodi do teških situacija. Meni je jako žao, jer ja da sam od početka bila na njihovom slučaju, nema šanse da bi se ovo ovako desilo. One su u zadnji čas došle do mene. Ja sam veliki borac za ljudska prava, tako da moj profesionalni rad i ta borba idu paralelno. Uvijek gledam onu stranu koja gubi, a pogotovo na takav neljudski način, da pomognem. Ovo je zaista neljudski odrađeno i najveću odgovornost nosi ipak Sud. Sudinica koja je vodila postupak je morala da vodi računa o tome i nije smjela dozvoliti da stan ide u bescijenje. To je za svaku osudu.
Kako će one sada moći da pokriju te sve troškove?
Ja ću njih zastupati besplatno. Odlučila sam da budem čovjek u ovom postupku, na stranu o tome što mi advokati imamo ogromne troškove kad radimo za njega. Obzirom da se radi o tako teškom slučaju i da su nezaštićene, te da i nemaju mogućnosti da plate. Ja ću njih zastupati, dakle, besplatno pa neka ide kako ide.
Koje su daljenje radnje u tom postupku?
Dio spisa je kod mene, dio je kod prethodnog advokata. One će da taj spis preuzmu. Ovdje je više postupaka u toku, imamo izvršni i parnični postupak, imamo i postupak najvjerovatnije kod RUGIPP-a. Za sada ja sam uložila žalbu protiv zaključka i danas to ide na protokol Suda. Sud je takav kakav je i u njega sam izgubila povjerenje, mada ne mislim da je generalno cijeli Sud takav, ali ovo je veoma simptomatično kako Sud radi i kako sudije rade. Pošto je moguće da se Sud pozove narokove, ja sam opreza radi uložila žalbu i da Sud ne bi na neki način računao da smo propustili rokove uložila sam žalbu Okružnom Sudu pa ćemo vidjeti dalje. Legitimisala sam se još na tom ročištu deložacije kao punomoćnik i imam ovlaštenje. Postoje ozbiljni razlug da Okružni Sud usvoji tu žalbu. Jer zna se da ako neko nešto kupuje on to mora i platiti, u ovom slučaju onaj ko je postao vlasnik nekretnine nema dokaza da je novac i uplatio.
To znači da neke pojednice država i sistem štiti dok druge tlači?
To je postalo očigledno. Ovo je jedan čin za svaku osudu i radi se o nedozvoljenom postupanju. Jer u postupku ima toliko aktera, a oni su gledali samo jednu stranu, onu koja je uknjižena. A šta ćemo sa ovim drugima. Svi drugi nemaju nikakva prava. Koliko je samo bilo policajaca na deložaciji, pa vatrogasna kola, sve je bilo strašno kao u horor filmu. Sve to je i mene lično jako potreslo. Ja kao profesionalac ne mogu da vjerujem da se tako nešto desilo. Ovaj slučaj je specifičan i jako simptomatičan. Mi kao društvo moramo ustati, jer meni nije bilo jasno kad sam svu tu priču sagledala koliko malo ljudi ima petlje da stane na stranu obespravljenih. U ovom slučaju jedna žena je bila hrabra, pa je prešla na drugu stranu od žutih traka koje je policija postavila ali je zato dobila kaznu od petstotina maraka. Mnogo ljudi ovdje živi od malih primanja i sigurno da je i to razlog zbog čega ne ustaju na pobunu jer se boje da će plaćati kazne koje ne mogu da plate. Postavlja se pitanje dokle će to ovako jer svi smo postali svjesni šta to silnici i moćni rade i da torturišu građansku većinu. Ljudi ne smiju od straha ništa da kažu, ili šapću i tiho govore.
