Pitanje je intrigantnije zbog činjenice što se radi o orijentalnom kulturnom elementu, koji iznimno gostoprimstvo nalazi u Sloveniji, koja pripada alpskom kulturnom arealu.
„Kad dobiješ burek koji vidiš kroz papir, unaprijed znaš da će biti dobar“
Ukratko, već duže vremena na cijeni je sve u vezi s burekom! Autor je objavio knjigu „Burek.si? Koncepcti/recepti“, elektronska adresa nazvana po bureku - mesni@burek - postala je stvar prestiža, rasprave se vode na blogu „Dela“ „Burek blog“, a vodič Lonely Planet za Ljubljanu naziva ga „taj plebejski, jeftini, masni podlac”.
Od svih njegovih kvaliteta, fanovi bureka na prvo mjesto stavljaju masnoću. Što je masniji, burek je bolji.
To je suprotno vrlo jakoj propagandi zdravog života, koja je upravo masnoću proglasila Ahilovom petom bureka, a to je „značilo početak pogroma s inkvizicijom i lovom na vještice, uz sav pripadajući spektakl“, kaže Mlekuž.
No, mladim konzumentima je malo što je burek mastan. Oni traže – ultramastan burek, jer ako to nije, jednostavno ne valja.
Učenik katoličke Škofijske gimnazije A.J., precizira kakav mora biti: „Kad dobiješ burek koji vidiš kroz papir, unaprijed znaš da će biti dobar“. Njegov kolega iz ljubljanske gimnazije Bežigrad, J. V kaže da je „definicija bureka da mora biti mastan“.
Otpor “amerikanizaciji” ili “mcdonaldizaciji”; neprihvaćanje jugofobije, balkanofobije; “Burek bi, a džamije ne bi, a??”
Pobuna protiv torture zdrave hrane, ovdje se spaja s pobunom protiv kulturnog establishmenta. Bureci iz slovenskih pekara nisu dobri jer nisu masni, nego su dobri oni iz kojih se cijedi mast, a takve rade albanski buregdžije.
U buregdžinici u blizini jedne od gimnazija, ključ za kvalitetu-masnoću bureka traže u tome da prezaposlena prodavačica što manje puta tjedno pere ruke. Ako, primjerice, opere ruke četvrtkom, već u petak burek nije tako mastan, smatraju.
Nesumnjivo je riječ o otporu spram “amerikanizacije” ili “mcdonaldizacije”, dakle, o suprotstavljanju standardiziranoj, racionaliziranoj, hegemonskoj američkoj kulturi, o bijegu od dominantne obiteljske strukture prehranjivanja i o bijegu od autoriteta odraslih, kaže Mlekuž.
Istodobno, riječ je i o neprihvaćanju jugofobije, balkanofobije i drugih nacionalističkih pojava, što se sve manifestira u diskusijama, komentarima i izjavama na brojnim internetskim stranicama i forumima, do teksta “Burek bi, a džamije ne bi, a??”, ističe Mlekuž.
No sve je to, po Mlekužu, ipak u drugom planu. Sva ta rasprava privjesak je spektakularnom stilu supkulturne komunikacije, koja usmjerava pozornost na sebe, tako da premješta, preokreće i ruši dominantna značenja. Riječ bunt, smatra Mlekuž, kod mladih buregdžija najvjerojatnije treba staviti u navodnike.
Odgonetavanje tog đačkog prisvajanja bureka treba tražiti u pristupačnosti, jeftinoći, zasitnosti i, dakako, prvenstveno u “superpopularnosti” bureka. I tek nakon toga nastupaju diskurs zdravog života i “bunt” protiv njega, koji tu đačku potrošnju, prisvajanje i komunikaciju dodatno začinjavaju, zaključuje slovenski antropolog Jernej Mlekuž.
