Kažete da Libanon prije i poslije protesta više nije isti. Šta se promijenilo?
Libanonci su i ranije govorili: mi smo zemlja s identitetom i tako dalje. Ali to je bila samo poezija. Ljudi iz različitih regija su međusobno bili jako nepovjerljivi. Netko iz Tripolija na sjeveru vjerovatno je mrzio nekoga iz Nabatije na jugu i ne bi se tamo odvezao ni na nedjeljni piknik. Ne bi se tamo osjećao dobrodošlim. A sada ljudi sa sjevera i juga jedni drugima šalju pozdrave. Razdijeljeni su u mnogim socijalnim, ekonomskim i vjerskim linijama sukoba. Nitko nije očekivao da će se toliko podržavati. Političari su, s druge strane, uvijek uvjeravali narod da smo još uvijek u stalnom ratu, mada to u stvarnosti više odavno nije slučaj. Da im se ova «logika» sada uzdrmala, poprilično je značajno.
Ipak, još se nije puno toga desilo. Premijer Saad Hariri koji je podnio ostavku i dalje upravlja.
Stoga su zahtjevi vrlo jasni: formiranje prijelazne vlade neovisnih stručnjaka. Njegova je glavna svrha stabiliziranje ekonomije, koju je stara elita uništila. Ostali ciljevi su novo glasanje i novi izbori za stvaranje parlamenta koji zaista i prezentira volju naroda. Poslednji izbori nisu tako daleko - održani su u maju prošle godine. Činjenica da ljudi iz svih slojeva života izlaze na ulice pokazuje da rezultati ne odražavaju stvarnost. Kako su se birale izborne jedinice, nova lica jedva su imala ikakvu priliku da ista uspiju. Postoje zastupnici koji su izabrani sa 10 000 glasova. Ostali nisu izabrani sa više od 100.000 glasova. Dobar primjer je ministar vanjskih poslova Gebran Bassil. Na izbore se kandidira još od devedesetih i uvijek je gubio. Sve dok ovo novo izborno pravo nije usvojeno.
Ali novi izborni zakon može samo parlament usvojiti. A taj parlament je još uvijek isti.
Zato je ulica naše jedino sredstvo pritiska. Ljudi znaju da su i Vlada i Parlament samo zavjesa, u stvari oni se pokoravaju volji različitim ratnim vojskovođama koji su na vlasti još od građanskog rata prije trideset godina. Ti ljudi neće otići dobrovoljno. Libanonci moraju biti spremni za ovu dugu borbu i razviti oblik svog otpora. Već možete vidjeti kako se različite grupe organiziraju i prave planove. Većina demonstranata nema drugog izbora. Još uvijek žive s roditeljima, ne mogu si priuštiti stan, jedva automobil ili boravak u bolnici. Za ove ljude protesti su posljednja šansa. Ako se demonstracije ne nastave sutra, onda nakon samo mjesec ili godinu dana.
Demonstranti na prosvjedima nazivaju političare lopovima. Jeli ova paušalnoprozivanje zaista opravdano ?
Nešto prije revolucije su širom zemlje su bili ogromni šumski požari. Oni su razotkrili koliko je političko vodstvo korumpirano i nesposobno. Vlada nije imala plan, cak ni helikopteri nisu funkcionisali. Vlada je osnovala četiri različita odbora za borbu protiv prirodnih katastrofa. Kuda je otišao sav taj novac? Zašto postoje ta tijela ako nisu učinili ništa od onog sto se ocekuje od njih? Gotovo svakodnevno postoje izvještaji o korupciji. Svaki policajac ili vojni oficir priređuje vjenčanja od 5 do 6 miliona dolara. Oni ne samo da kradu, već pokazuju svoje bogatstvo i ljudima. Ali problem je što je politička klasa imenovala suce. Nikada neće ići protiv njih. Zbog toga je potrebno neovisno pravosuđe. Elita je mislila da smo previše glupi ili previše slabi. To se sada promijenilo. Ljudi su dokazali da su inteligentni i kreativni. Sama ostavka vlade je za Liban monumentalni uspjeh. Izgleda malo s obzirom na mnoga pitanja s kojima se susrećemo. Ali to ne umanjuje važnost da su i oni jednom saslušali političku klasu, a ne njoj diktirali.
Protestni pokret jos uvijek nema pravog vođu ili « nosioca nade ». Valjda se nece na tome slomiti ?
Snagu ovog pokreta vidim upravo u činjenici da nema vodeću figuru. To smo već vidjeli u Libanonu i drugim arapskim zemljama. Čim se pojavi nosilac nade, on biva ili ubijen, uhićen ili diskreditiran kampanjom prljavštine. Zato ne želimo vodju niti glavnog govornika. Naravno, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji, stotine hiljada demonstranata ne slažu se o tome kakvu vladu ili ekonomski program žele. Ali razgovarati o takvim pitanjima prije nego što su ispunjeni naši glavni zahtjevi nema smisla.
Ministar unutarnjih poslova Raya al-Hassan rekao je da je Haririjeva ostavka bila važna i da je pomogla u sprečavanju ponovnog građanskog rata. Postoji li zaista opasnost od ponovnog građanskog rata?
Ko bi se trebao boriti protiv koga u tom građanskom ratu? Naravno, može postojati nasilje: između vlasti i naroda. Ali neće biti građanskog rata. Revolucija je upravo pokazala da se vjerska podjela raspada. Političari pokušavaju iskoristiti stare strahove podsjećajući se na traume građanskog rata. Oni upozoravaju na politički vakuum, povratak milicija i haosa. Kad moji roditelji to slusaju, logicno je da se tresu od straha. Ali proteste vodi mlađa generacija, koja takvu traumu nije internalizirala.
Trotzdem kam es bereits zu Gewalt. Schläger der schiitischen Parteien Amal und Hizbullah haben das Protestcamp in Beirut verwüstet.
Naravno, ljudi znaju da se mogu dogoditi i gore stvari. Ali, koliko god bili moćni, ne možete se boriti protiv stotina hiljada demonstranata. Za mene je bilo iznenađujuće kako je i sam Hizbullah ušao u igru. Protesti nisu bili usmjereni protiv određene grupe već protiv svih. To je ujedno i slogan: Sa «svima» mislimo na SVE! Nema tu nikoga kome možemo vjerovati. Ne želimo vas više! Ne radi se tu o oružju Hizbullaha već i o korupciji i nezaposlenošću. Sama Hizbulla (siitska partija i milicija u Libanonu) se pozicionirala kao lider protiv protestnog pokreta i oklevetala je kao agente pod kontrolom SAD-a. Po mom mišljenju, Hizbullah je time izgubila mnogo političkog kapitala. Kad bi se ranije u Bejrutu pojavilo pet muškaraca obučenih u crno, svi bi u panici vikali "dolazi Hizbullah" i trčali kući.
Sad je došlo oko pedeset razbijača i uništilo sve. Pet minuta kasnije demonstranti su se vratili i sve obnovili. Od razbijenih šatora napravili su umjetničko djelo i na njega postavili libanonsku zastavu.
Znači, optimističan si?
Iskreno, nakon te dvije sedmice: Da. Ne prije.
Želio sam napustiti zemlju i otići u Njujork ili Berlin. Već sam razmišljao o tome što bih mogao tamo učiniti - možda i postdiplomsko absolvirati. Odustao sam. Ali kada sam vidio mjesta poput Nabatiye i Tripoli, čiji stanovnici nikada nisu demonstrirali ili kritikovali svoje lokalne vođe, to mi je dalo puno samopouzdanja. To je vrijeme kojem smo se uvijek nadali, ali nikada nismo mislili da će doći. Toliko prijatelja je došlo iz inostranstva samo da bi protestiralo. Neki su stigli iz Dubaija, ali također iz dalekog kraja, iz Australije ili Novog Zelanda. Videli su šta se događa i željeli su da budu dio toga.
Gino Raidy, poznati libanonski bloger, koji na osnovu širokog protesta naroda u Libanonu ponovo ima nadu za boljitak svoje drzave.
Preuzeto sa https://www.nzz.ch/
Za BUKA magazin prevela Sanjina Karić
