Ne vjeruj
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime, —
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Aleksa Šantić je naš proslavljeni pjesnik i akademik.
Rođen je u Mostaru, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom detinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog „Adža“. Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumjevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar. Po povratku u svoj rodni grad ovdje je zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica „nedavnog ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. Bio je „prvo vrieme prilično povučen“, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao „listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći“. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.
Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Gusle" u Mostaru. Tu je upoznao i poznate književnike tog doba: Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića, Osmana Đikića i druge.
Godine 1896. sa Dučićem i Atanasijem Šolom osnovao je književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio do 1901.