Aleksandar Dragaš: Jugoslavije nema odavno, ali simbolički je, zapravo, umrla danas

Mnogi su glazbenici uspjeli preživjeti raspad Jugoslavije , no malo tko je zadržao takav status kakav je zadržao Balašević

Aleksandar Dragaš / 20. Februar 2021

 

Jugoslavija je odavno upokojena, no moglo bi se reći i da je definitivno, u nekom duhovnom smislu, izdahnula u petak kad je posljednji dah iz upalom zahvaćenih pluća ispustio Đorđe Balašević, legendarni "Panonski mornar" koji je na cijelom prostoru te bivše višenacionalne državne tvorevine ostao popularan, omiljen i tražen kao i u doba najveće slave, od kasnih 70-ih do rata.

OK, mnogi su glazbenici uspjeli preživjeti raspad Jugoslavije i potom manje ili više redovito nastupati uzduž i poprijeko država nastalih po njenom raspadu, no malo tko je zadržao takav status kakav je zadržao Balašević.

Moglo bi se reći mitski pri čemu je važno istaknuti da mu je publika uvijek jela iz ruke, vjerno i radosno zobajući njegovo zrnevlje od sentimentalnog pjesništva s kojim je osvajao nove i nove generacije slušatelja, ne gubeći pri tom stare poklonike koje je zadobio još otkako je s grupom Žetva daleke 1977. godine objavio u ritmu tanga štos-singl "U razdeljak te ljubim".

Grupa Žetva, barem što se tiče Balaševića, nije dugo potrajala pa je krajem iste godine napušta i s Vericom Todorović osniva sastav Rani mraz, inspiriran poslovicom "ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza".

Da će Rani mraz požnjeti obilnu žetvu, uskoro se pokazalo sa singlom "Moja prva ljubav" koja je fino odjeknula na festivalu Opatija '78, a iste godine stižu i hitovi "Ljubio sam snašu na salašu", "Oprosti mi Katrin", "Život je more", "Panonski mornar", "Moja draga sad je u Japanu", "Lagana stvar", "Hej, haj baš nas briga, vozimo se na taljiga", "Priča o Vasi Ladačkom", "Mirka" i "Menuet" od kojih će samo dio završiti na prvim i jedinim albumima Ranog mraza "Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu" (1979) i "Odlazi cirkus" (1980).

Iz tog perioda stvaralaštva Đorđa Balaševića kroz koji se u okviru sastava Rani mraz već nametnuo kao kantautor melankoličnog i nostalgičnog, ali i šeretskog i bećarskog rafinmana - podjednako sklon starogradskim pjesmama, šansonama, tamburaškoj i blues glazbi, pop i rock baladama pa rubno i jazzu, ipak se izdvajaju dvije pjesme.

Prva je "Računajte na nas" koja 1978. postaje neformalna generacijska himna koja se izvodila u raznim prigodama i vjerojatno bila megahit na omladinskim radnim akcijama i na razglasima kasarni JNA. Ipak, ne i za one koji su se godinu-dvije kasnije radije priklonili ciničnoj i ironičnoj "Računite z nami" (1980.) Pankrta koje je otvoreno zbog takvog stava napao i Balašević osobno iz čije bilježnice 1981. godine izlazi i pjesma "Tri puta sam video Tita".

Druga takva pjesma, s kojom je odredio i sebe i generacije svojih poklonika, bila je "Neki Novi klinci" iz 1980. godine pri čemu nikada na scenu nisu stigli klinci koji bi odmijenili Balaševića na poziciji najomiljenijeg ili barem jednog od tri najomiljenija kantautora bivše Jugoslavije.

Shvativši kako mu dobro ide pisanje pjesama, logično je zaključio da je došlo vrijeme i da se Rani mraz otopi na suncu, baš kao što je svojedobno presušila Žetva pa 1982. godine i službeno započinje samostalnu karijeru s albumom "Pub", a koja će aktivno trajati sve do njegove smrti.

Hitovi i, još važnije, pjesme koje će živjeti desetljećima, nižu se kao na traci pa se u dugogodišnje koncertne favorite promeću "Boža zvani pub", "Pesma o jednom petlu", "Lepa protina kći" i druge. Tako i naredni album "Celovečernji The Kid" (1983), također u produkciji Josipa Bočeka, sadrži hitove "Svirajte mi: 'Jesen stiže dunjo moja'", "Neko to od gore vidi sve" i "Blues mutne vode". to doba, nakon rasprodane turneje i prvog nastupa u beogradskom Sava centru, započinju i tradionalni novogodišnji koncerti Balaševića kakvih će u Boegradu nanizati stotinjak, a sličnu je praksu kasnije uspostavio i u drugim gradovima (bivše) Jugoslavije.

Tu negdje mu se počinje spočitavati da je (bio) protiv Albanaca na Kosovu, no takve su se etikete (i tada i kasnije) odbijale zalijepiti za Balaševića čiji je šarm bio neporeciv, ne samo u pjesmama nego i u konferansama na koncertima. Taj će šarm, pjesnika koji rado gleda u retrovizor bolje prošlosti, a to će još snažnije prakticirati nakon 1991. godine, Balašević podebljati i s antologijskim pjesmama "Al se nekad dobro jelo", "Badnje veče", "Olivera" (koju je oženio), možda nakon "Noći kada sam preplivao Dunav", pristiglih s albumom "003" (1985).

Ništa manji hitovi nisu stigli ni s albumom "Bezdan" (1986), vjerojatno najboljim Balaševićevim studijskim izdanjem, a s kojeg će se u koncertne favorite prometnuti "Ne lomite mi bagrenje" (na koju će se Miroslav Škoro referirati sa svojom "Ne dirajte mi ravnicu", no taj je ipak ostao samo mali od kužine u usporedbi s Balaševićem, mada dijele ponešto zajedničkog, barem kad je posrijedi glazbeni i pjesnički sentiment, ne i onaj državni, politički), "Slow motion", "Bezdan" i "Ne volim januar". Na albumu "Panta rei" (1988.) već se sluti da i Balašević sluti ne samo vlastito starenje nego i raspad Jugoslavije, a što će još snažnije do izraza doći na posljednjem "predratnom" albumu "Tri posleratna druga" (1989.), a donekle i na "Marim ja" (1991.) nakon kojeg ubrzo dolazi na pik vlasti u Srbiji koja ga pošto-poto želi poslati na front.

Nije se dao, uspješno je izbjegavao mobilizacije, ali nije se dao ni ušutkati pa je otvoreno govorio protiv rata i protiv Miloševića kojem će na albumu "Devedesete" (2000.) posvetiti pjesmu "Lege'da o Gedi Gluperdi", dok je na albumu "Jedan od onih života..." (1993.) imao pjesmu "Krivi smo mi" u kojoj je rezignirano "analizirao" kako i zašto je došlo do rata u bivšoj Jugoslaviji. Ako nisam u vrijeme "Računajte na nas" kasnih 70-ih, onda sam tijekom 90-ih ipak navijao za Balaševića, makar mi nikada nije do kraja leglo to njegovo žaljenje za minulim vremenima.

Nota bene, nakon 80-ih Balašević je ipak bio važniji ili najvažniji kao koncertni izvođač koji je rasprodavao najveće dvorane, ali i držao intimne nastupe po kazalištima, a s tih koncerata svako toliko objavljivao i live albume. pregovorima za objavljivanje takvog jednog, zapravo dva albuma ("Novogodišnji koncert") koja na koncu nisam potpisao kao urednik izdanja, sam ga i upoznao kao izuzetno finog, ljubaznog, simpatičnog, smirenog i dragog čovjeka na kojeg se zapravo ne možeš naljutiti, čak i ako bi našao razloga za to. Jednostavno, njegov šarm, nalik onome iz "Dnevnika starog momka" (2001.), doista je bio neprobojan, a da su mu koncerti postali važniji od albuma i objavljivanja novih pjesama ukazuje i podatak da je posljednji novi studijski album, "Rani mraz", objavio 2004. godine.

Napisao je i objavio i više knjiga poezije i proze, a po knjizi "Kao rani mraz" režirao i istoimeni film u kojem ulogu Vase Ladačkog glumi Rade Šerbedžija, a ulogu Atamana Danilova osobno Balašević koji je i ranije glumio u TV serijama "Vojnici", "Pop Ćira i pop Spira", "Specijalna redakcija" i "Panonski mornar".

Na koncu, kao što je odavno ostao bez Panonskog mora kojim zapravo nikada nije ni mogao zaploviti, ali je o njemu maštao i pjevao, tako je Balašević ostao i bez Jugoslavije koju je ipak uspješno nadživio kao kantautor čije će pak pjesme dugo, dugo nadživjeti njega.

 

Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.