Aleksandar Trifunović: Hrvatska nema šta da slavi

Hrvatska nije procesuirala ni jedan zločin nad civilima tokom Oluje, ni jedan.

Aleksandar Trifunović / 04. August 2019

Nakon šest godina izbivanja, ove sam na ljetovanju bio u Hrvatskoj i bilo nam je odlično. Prateći intuiciju, a ne gps, standardno profulam put i zabasam pogrešnim. 

 

Da me neki Japanac po svojoj nesreći nije upratio, misleći da znam gdje idem, vozio bih sam kilometrima, u jeku sezone. Od Udbina pa sve do iza Velebita, nema ljudi, skoro pa uopšte. Prazna, napuštena mjesta, nekad pune osnovne škole danas od tišine spašava samo promaja koja duva kroz razbijene prozore. 

 

Nekada su tu živjeli većinom Srbi. Sada se tek nešto starih vratilo da umre. Ideologija koja je Srbe iz Krajine koštala istorijskog poraza ovjekovječena je precizno u 19. minutu Dnevnika Miloševićevog RTSa, gdje je bila smještena vijest o egzodusu iz Hrvatske. 

 

Nešto prije vijesti iz sporta. Nisu im dali da uđu u Beograd, nego da prođu pored njega. I dan danas hiljade ih nije našlo svoj krov nad glavom. Izbjeglice i u Hrvatskoj i u Srbiji. 

 

Ovi koji danas najviše virtuelno nariču za njihovom sudbinom prodavali su im vodu, gorivo za traktore pune ostataka dotadašnjeg života za 20 DM po litru, a za 50 DM kupovali frižidere i video rekordere uzete od Markovićevih kredita. Sadašnji Predsjednik Srpske bi imao šta reći o tom hrvatskom gorivu u Banjaluci, u sred srpske teritorije. Danas je milioner i u Srpskoj i u Srbiji. A hvali se da u BiH najbolje sarađuje sa HDZ partijom, koja ni dan danas ne krije likovanje zbog rezultata Oluje, Bljeska, Maestrala, i koji bi streljali moje drugare iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba što pozivaju Hrvatsku da se izvini zbog Oluje. 

 

U sjajnom dokumentarcu Bože Kneževića Oluja nad Krajinom, kog je Denis Latin emitovao u Latinici na HRT1, dekonstruisana je bitka koja se danas u Hrvatskoj slavi kao trijumfalna. Ti ljudi koje je hrvatska vojska porazila su bili napušteni i od svojih vođa i od Srbije, i od vojske. Svih koji su im obećavali nemoguću državu. Ostao je samo ko nije imao kuda da ode. 

 

Hiljade granata ispaljivano je na nenaoružan narod. Slijepi starci predstavljani su kao diverzanti, a na kolonu desetina hiljada izbjeglica iživljavalo se pljuvačkom, kamenjem i mokraćom kilometrima staro i mlado. Na mjestu gdje je nastala partizanska avijacija, hrvatski je avion ispalio stotine metaka rafalom na kolone izmučenih žena i staraca na teritoriji BiH. 

 

Istovremeno je tupavi Martić ispaljivao rakete po Zagrebu, to je bila sva mudrost bivšeg poslušnog policajca za jednokratnu upotrebu, uvjerenog u svoju istorijsku važnost. Boris Dežulović mi je u jesen 2000te rekao da su zatvorili Feral tog avgusta sa pričom o pljački, ubijanjima civila i masovnom protjerivanju. Kaže, tada su zbog toga baš svi bili protiv njih, i pozicija i opozicija, i prvi put su se ozbiljno bojali. 

 

Hrvatska nema mnogo razloga za slavlje. Vojnički, tamo si dokle ti je došao najistureniji pješadinac. Prazne Lika i Slavonija, prazne od ljudi i pune šikare i napuštenih kabriolet kuća, govore dokle je stigla Hrvatska. Ljudi žive sami, rasplaču se kad im se živ čovjek obrati. Kao i svuda gdje smo na Balkanu kao većina govna prema manjini. Hrvatska je sve praznija. Tamo gdje su stali Maestral i Oluja, nastavili su Ryanair i Flixbus, tamo odakle su potjerani Srbi, sada bježe Hrvati, desetine hiljada njih, na različit način otjerani su od iste politike. Politike nacionalizma, isključivosti i netrpeljivosti. Ne možeš se hvaliti Teslinim porijeklom, a istovremeno razbijati ploče zbog ćirilice, pisma na kom je Nikola pisao. 

 

Hrvatska nije procesuirala ni jedan zločin nad civilima tokom Oluje, ni jedan. Da to isprave, moji prijatelji iz Dokumente iz Zagreba danas su, i pored velikog pritiska braniteljskih udruga, predali Državnom tužilaštvu krivičnu prijavu za počinjene zločine nad srpskim civilima u Uzdolju kod Knina i obližnjim zaseocima od 5. do 8. avgusta 1995. godine. 

 

Od svih bivših exYU republika, u Hrvatskoj ima najviše čestitih ljudi koji hrabro čiste svoje dvorište, novinara Lucića, Ivančića, Dežulovića, Hedla, Pavelića, Kosanovića, Bajte, Frljića, ljudi iz Lupige, Dokumente, Indexa i mnogih drugih koje svakodnevno prozivaju samoprozvani veliki Hrvati, ne shvatajući da nikad neće biti veliki kao oni, ni ljudi ni Hrvati. 

 

Danas je gradonačelnik Knina, čovjek, pozvao Srbe da se vrate: Poklonio bih se srpskim žrtvama izjavio je, oni treba da se vrate, ovo je njihova domovina. 

 

Ovo je normalan ljudski stav. Svi ljudi, svugdje, treba da se vrate svojim kućama, to je njihova zemlja, a biće Hrvatska tek kad iz nje ponovo niknu plodovi, kad se iz škola čuje graja. Moramo se odzvijeriti, ljudima vratiti što im pripada, inače nećemo daleko odmaknuti od ove Krležine

 

„..sve je to dokaz kako smo mi na ovim vjetrometinama

zaostala marva. Tu smo seljaci, nepismeni seljaci, na

ovim balkanskim gudurama s “jebem-ti- mater”

mentalitetom “

 

 

 

Pisano u avgustu 2017 godine


Buka preporuka

Politika

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.