Aleksandar Trifunović: Slušajući njih, postali smo kao oni

Mržnja u javnom prostoru podignuta je na najjače, do daske. Srbi i Bošnjaci se po dobrom starom običaju uveliko online, na mreži, hvataju za vratove govorom mržnje, dok se offline, van mreže, potpisuju peticije

Aleksandar Trifunović / 01. August 2021


Kao glavni razlog zašto se odlazeći Visoki predstavnik smatra nedostojnim da Srbima bilo šta spočitava i nameće, Milorad Dodik danima iznosi podatak da je otac Valentina Incka bio oficir Gestapo jedinica tokom Drugog svjetskog rata, naglašavajući da svi znamo šta je Gestapo radio Srbima. Međutim, to šta je bio njegov otac, ne bi trebalo da znači ništa u slučaju Incka osim ako on ne baštini i promoviše nacističke i fašističke ideje. Kao što je to recimo do juče radio Inckov zemljak, austrijski fašista i donedavni lider Slobodarske partije Austrije, Hajnc Kristijan Štrahe, čija se politika zasniva na nacističkom konceptu "Blut und Boden", krv i zemlja, a članovi ove partije na reveru nose plavi cvijet, simbol 22. SS konjičke divizije "Marija Terezija". 

Miloradu Dodiku to nije smetalo da poziva Srbe koji žive u Austriji da glasaju za fašistu koji slavi SS jedinice iz Drugog svjetskog rata koje su, kako kaže danas, ubijali Srbe po Kozari, a danas mu smeta i otac gestapovac u rodoslovu Valentina Incka, iako sam Incko nikad javno nije izražavao simpatije prema fašističkoj ideologiji. Ovaj podatak, ako je tačan, do sada nije smetao Miloradu Dodiku. 

Generalno, Dodik i Incko nisu previše smetali jedan drugom, u proteklih 12 godina najdužeg i potpuno beskorisnog mandata na čelu OHR Valentin Incko je bio njemi posmatrač Dodikovog uspostavljanja vlasništva nad Republikom Srpskom. Nikad mu nije zasmetalo ni ogromna korupcija, ni pravno i fizičko iživljavanje na novinarima, medijima, nevladinim organizacijama, opozicionarima i svima onima na kojima je Milorad Dodik demonstrirao svoju bahatost i nekulturu, istovremeno stičući multimilionsko porodično bogatstvo, stvarajući monopolističku kastu tajkuna, koji zarađuju hiljade eura na sat. Incku, da budemo načisto, sve do sada nije smetao ni Dodikov odnos prema Srebrenici i ratnim zločinima, iako Dodik nikad nije skrivao šta misli o tome, naprotiv. Odnosi su čak bili toliko dobri da je mnogo puta Incko bio Miloradov lični gost na njegovoj porodičnoj slavi, što u srpskoj tradiciji znači da je bio osoba od najvećeg poštovanja domaćina. Poziv na čašicu bilo je izgleda jedino što je Valentina Incka moglo da izbaci iz stanja hibernacije koje je, budimo realni, obilježilo 12 godina njegovog mandata. 

Prva ozbiljnija inicijativa Visokog  predstavnika, nametanje zabrane i kažnjavanje negiranja genocida u BiH, desila se u zadnjoj sedmici njegovog mandata i izazvala je neviđenu političku histeriju u sred jednog dosadnog ljeta u kojem je do juče glavna zanimljivost u zemlji bila da je ravno čudu to što se, eto, ne pridržavamo nikakvih mjera, a nemamo ni jedan slučaj zaraze Covidom. 

Bošnjačka politička elita i javnost koja je godinama unazad prozivala Valentina Incka što ne koristi svoja ovlaštenja ovu odluku dočekala je euforično, odobravajući je i slaveći, dok je sa druge strane politička elita, poziciona i opoziciona, u Srpskoj ogorčeno, jednoglasno i saborno osudila i odbacila nametnuti Zakon, utrkujući se u obećanjima ko će koliko ovu odluku u budućnosti da ne poštuje, bez obzira na moguću kaznu. Iako od kada je odluka OHR donesena, ni jedan visoki funkcioner ovdašnje politike nije negirao genocid i zločine. 

Sve je očekivano, rekli bismo, mada se stiče utisak da najglasniji komentatori nametnutih odredaba iste nisu ni pročitali. I sada u četiri krivična zakona inkriminiše se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i za njih propisuju kazne. Tužilaštva i sudovi su već sada, i bez ove odluke Visokog predstavnika, mogli reagovati na negiranje ratnih i zločina protiv čovječnosti, na svakodnevno negiranje i vrijeđanje žrtava na svim stranama, jer negiranje zločina karakteriše sve aktere prošlog rata, iako se stiče utisak da se nametnute odredbe tiču samo Srba, a ne svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ono što jeste problem je da su Sudovi i Tužilaštva decenijama poprilično tolerantni na govor mržnje, i ne postoji ništa što će ih natjerati da se sada ponašaju drugačije.

Bilo bi, naravno, dobro i civilizacijski da ovakav Zakon nije nametnut i da niko u BiH ne može u javnom prostoru da negira zločine i vrijeđa žrtve rata, ali u zemlji u kojoj sistemsko suočavanje sa prošlošću nikad nije počelo i u kojoj rat riječima nikad nije stao, i u kojoj je rat glavni adut političke borbe, to nije realno očekivati. Kao što nije bilo realno očekivati da opozicija koju Milorad Dodik nemilosrdno ponižava i poništava svakodnevno, ne prihvati sve što je od nje tražio i donese moćnu odluku o ko zna kom jalovom bojkotu rada institucija BiH, sedam dana prije nego li ove institucije krenu na kolektivni godišnji odmor. Još jedan saborni dokument koji malopametno samonameće kolektivnu krivicu cijelom srpskom narodu, bez i najmanje naznake da iko u ovdašnjoj politici razumije koje su moguće posljedice takvih pismeno ovjerenih odluka. 
Milorad Dodik je nametnuo dugoročno pogubnu tezu da za Srbe u Republici Srpskoj pravila civilizovanog svijeta ne važe, niti bilo kakva pravila osim njegovog tumačenja svijeta, a opozicija i gotovo cjelokupna intelektualna javnost je takvo stanje stvari prihvatila kao model ponašanja, plašeći se da u bilo kojoj temi ponudi drugačije mišljenje od njegovog. 
Na predavanju u Banjaluci Zoran Đinđić je onomad u svom poslednjem predavanju komentarisao ovakvu vrstu ponašanja ovako: “U istoriji su se nekoliko puta pojavili takvi primjeri koji su vodili sudaru sa realnošću, ali se ispostavilo da nijedan organizam, bilo da je država ili ideologija nije dovoljno moćan da kontroliše svoje okruženje i svako ko je to pokušao na kraju je propao, od Rimskog carstva preko raznih velikih imperija. To je neka opšta teorija društva i koliko god izgledala trivijalno, vrlo je poučna, jer smo je mi kao narod često zanemarivali i tražili možda ponekad opravdanje u tome da mi nismo u ovome svetu, jer smo nebeski narod i za nas pravila ovoga sveta ne važe. I tako smo na kraju plaćali ovozemaljsku cenu za teoriju kojom smo želeli da pokažemo da mi nismo ovozemaljski. Ali, na kraju je ipak, merodavna ona rampa gde vam naplate cenu. Ako se ona nalazi na zemlji, onda ste vi zemaljski putnik. “ 

Ovozemaljsku cijenu ovakve politike izolacionalizma već sada svakodnevno, preskupo i dobrovoljno kroz podršku ovakvoj politici plaća obični mali čovjek, koji je sve siromašniji i nezaštićeniji, dok su akteri ovakve jeftine i jalove politike sve bogatiji, bahatiji i bezobzirniji. 

U javnom prostoru Republike Srpske četvrt vijeka se potpuno negiraju dešavanja u Srebrenici i pored svih dokumenata, presuda, dokaza, snimaka egzekucija, istraživanja, uključujući i ono Komisije Vlade RS za dešavanje u Srebrenici, čije je rezultate onomad kao Predsjednik Republike Srpske pročitao i Dragan Čavić. Ne samo da se negira odluka Međunarodnog suda pravde iz 2001. godine u kojem je donesena i presuda o genocidu u Srebrenici, koju je Srbija, podsjećam, proslavila kao svoju pravnu pobjedu, nego se negira da se zločin uopšte desio. I ne samo da se negira, presuđeni ratni zločinci se slave i veličaju kao heroji. I sada se očekuje od svijeta, međunarodne zajednice da prihvati tu činjenicu i prihvati takav jedinstven stav srpske politike da ne prihvata bilo koju istinu o Srebrenici osim sopstvene, i to što prije, jer kako kaže Milorad Dodik, međunarodna zajednica ima sve manje vremena da povuče sve odluke koje mu smetaju, a onda će on odlučiti o narednim koracima. 

Činjenica je da njegove manipulacije i prijetnje prolaze još samo u Srpskoj, za njih više nije toliko zainteresovana ni Srbija. Međunarodna zajednica, koja je omogućila i pomogla Miloradu Dodiku da ima ovoliku političku moć, ima mnogo više vremena od prezadužene i politički devastirane Srpske, koju su najviše ugrozili njeni silni branioci, koji za razliku od običnog malog čovjeka, vrijednije nekretnine svakako imaju van entiteta i spremne su za upotrebu. Zahvaljujući ovakvoj politici, život ovdje postaje sve nesnošljiviji. 

Mržnja u javnom prostoru podignuta je na najjače, do daske. Srbi i Bošnjaci se po dobrom starom običaju uveliko online, na mreži, hvataju za vratove govorom mržnje, dok se offline, van mreže, potpisuju peticije, ona u RS potpisom koje se odbacuju dopune Krivičnog zakona BiH o negiranju genocida koje je nametnuo Visoki predstavnik i potvrđuje stav da na prostoru Srebrenice nije počinjen genocid, sve sa Miroslavom Ilićem uživo u pozadini i druga, u Federaciji BiH, kojom se traži da se Milorad Dodik uhapsi. I jedna i druga donose korist samo Miloradu Dodiku i nikom drugom.

Valentin Incko je donio neopozivu odluku, čijoj primjeni kao donosilac odluke neće prisustvovati, neće joj svjedočiti, niti će ona uticati na njegov udobni život dovoljno daleko odavde. U fenomenalnoj knjizi Nicolasa Taleba, Koža u Igri, autor zastupa tezu da o nekoj firmi, gradu, regiji, državi, porodici bilo čemu nikad ne treba da se dozvoli da odlučuje neko ko sam neće da trpi, dobre ili loše, posljedice sopstvenih odluka i savjeta, čija koža zbog takvih odluka neće biti u igri. Iz prostog razloga jer su takvi donosioci odluka oslobođeni ključnog elementa, posljedica koje će izazvati i po njih same. Naravno da praksa veličanja ratnih zločinaca i zločina treba da prestane, kao i vrijeđanje žrtava rata i to ne samo vezano za Srebrenicu, već i za ubijanja stotina civila oko Srebrenice za koja četvrt vijeka niko nije odgovarao, za Kazane i odgovorne za ubijanje sarajevskih Srba i mnoge druge strašne zločine po cijeloj zemlji, jer ove odredbe se odnose na sve, ne samo na Srbe. Ali očekivati da će nametnute zakonske odredbe da utiču na odnos prema ratu i pomirenje je malopametno i potvrđuje lijeni i nezainteresovani pristup međunarodne zajednice Bosni i Hercegovini, u kojoj je zlokobni lokalni moto ovdašnjeg nestalnog mira, “ćuti, dobro je, samo nek se ne puca” postao i jedino očekivanje međunarodne zajednice od ove vukojebine. 

A bez pomirenja nećemo nigdje. Ni krenuti, ni stići. 

Neposredno pred rat, u centru Banjaluke osvanuo je grafit koji i dan danas predstavlja najveću kletvu bosanskohercegovačkog društva ... na zid ga je okačio Danny Survivor, banjalučki Banksy, grafiti mudrac, a glasio je ovako ...SLUŠAJUĆI NJIH POSTALI SMO KAO ONI... grafit je izbrisan, ali se ne može izbrisati činjenica da se ovo društvo, slijedeći i slušajući slijepo svoje vođe, već skoro 30 godina preživljava i guši, mrcvari i nestaje u ratno - predratnom stanju ...


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.