Aleksandar Trifunović: Srebrenica, dječak i dron

Ne pamtim kad sam se poslednji put nasmijao nad nekom slikom iz Srebrenice.

Aleksandar Trifunović / 11. Juli 2019

Ima 15 godina kako me kontaktirao poznanik koji je radio za veliku, međunarodnu filmsku producentsku kuću. Rekao mi je da ga zanimaju ratne priče iz Bosne i Hercegovine i da su oni spremni da plate ljudima koji bi da govore o tome. Ne zanima ga, rekao mi je, nacionalna pripadnost pripovjedača, već isključivo da priča bude dobra. Honorar za uobičajenog svjedoka rata je 300 maraka, ali ako je priča krvavija, kaže, onda je honorar i do 600 maraka. 

 U godinama nakon rata, strani novinari u našu zemlju zabasaju rijetko. A i kad dođu, ne zanima ih naročito kako danas živimo ili kako ćemo živjeti sutra. Zanima ih kako smo umirali juče.  

Bio sam u Srebrenici u junu ove, 2015. godine, sa ekipom iz redakcije. Tih dana, najčitanija vijest na lokalnom portalu bila je da se otvorila slastičarna, aščinica, tako da se u ovom gradu nakon 20 godina može pojesti kolač. Iz razgovora sa Srebreničanima, saznao sam da i dalje nemaju pekaru, mesnicu, prodavnicu cipela... Malo ih je, kažu, ali vole svoj grad. Ne vole što ih se ne sjete tako često kao što ih često spominju. Vlast je u Srebrenici politički izabrana iz Sarajeva i Banjaluke. Nakon posla u Opštini, izabrani idu svojim kućama van ovog gradića, čak i van države. Vole što imaju rok bend u kom sviraju mladići koji bi, ako može, u Srebrenici da ostanu. Da žive. 

Muamer, gitarista benda, ispričao mi je da ga je onomad spopao francuski novinar, insistirajući da mu priča o ratu, o Srebrenici i kako je preživio. Njemu je dosta ovih priča, ispričao ih je mnogo puta, ali je primijetio da novinar  ima profesionalnog fotografa sa dobrim aparatom. Vodio ga je Srebrenicom i okolinom, dok ga je Francuz fotografisao sa gitarom. 

U bendu sviraju dva Bošnjaka i dva Srbina, ako već tako moram da kažem, i o nama niko ne piše, a da smo se međusobno pobili, sigurno bi pisali svi, kaže mi on.  

Nasmijao sam se kada sam vidio njegove profesionalne fotografije sa gitarom. Dobro su ispale. Ne pamtim kad sam se poslednji put nasmijao nad nekom slikom iz Srebrenice.

Nakon razgovora sa živim Srebreničanima, otišao sam u Potočare. 

Kameni bijeli nišani u pravilnim kolonama, nepreglednim. Tek pokoja breza između grobova remeti ovaj tužni sklad. Hiljade ljudi kojih više  nema. Koji su mrtvi bez ikakvog valjanog razloga. Tražim svoje godište čitajući imena. Nalazim stotine njih. Savremenici smo, mogao sam nekog od njih sresti, mogli smo se nekim slučajem upoznati, kako se već ljudi slučajno upoznaju.

Tražim dalje po spomenicima. Godišta mog oca. Mojih ujaka. Mojih stričeva. Moje majke. Moje sestre. Moje supruge. Mog djeda. Moje bake.  Sva godišta su tu, u nepreglednom nizu. 

Neke humke nema ko da ožali, cijele porodice nestale su u deset dana jula, prije 20 godina. 

Spomen područje je tog dana bilo puno fotografa i snimatelja. Ožalošćeni,  naviknuti na sporedne uloge u životu u kojem i Sarajevo, i Banjaluku, i strance mnogo više zanimaju njihovi mrtvi, tiho i gotovo neprimijetno dolaze i odlaze sa mezarja.  

Odjednom, iznad glave, začuo sam zujanje, kao da prolazi veliki bumbar. Iznad mezarja je lebdio dron. Pored mene je protrčao dječak, godina moje starije ćerke Mihaele, prvačić, rekao bih. 

 

 

Nasmijan i razdragan, trčao je za dronom. Roditelji su tiho pokušavali da ga dozovu, misleći, valjda, da nije pristojno trčati po groblju. Mališan se nije dao omesti. Trčao je između nišana, zapinjao i padao, prateći letjelicu. 

Moje lice se ozarilo radošću. Emocija koju sam osjetio gledajući dječaka bila je neočekivana na ovom mjestu i time još snažnija, gotovo katarzična. 

Mališan je u trenutku oživio hladno kameno mezarje. Začula se u trenutku kroz krošnje mladih breza uobičajena graja jednog malog rudarskog mjesta. Svi znaju sve o svima, gdje rade, šta prave za ručak, od čega su bolesni. Malo, a opet toplo ljudsko stanište, kako samo mogu da budu ta dosadna mjestašca u nas. 

Trčao je sve dok mu dron nije nestao iz vidokruga i odletio ka svojoj bazi. Breze su utihnule. Poželio sam drugačiji kraj. Iskreno sam navijao da stigne dron, da ga  uhvati svojim malim rukama i ponese kući svoju novu igračku. 

Vjerovatno je ovaj živahni dječak režiseru kvario zamišljeni kadar. Jer nema mjesta životu i smijehu u priči o Bosni. Nema mjesta za Muamerov bend. Krvave priče su skuplje od ljudskih i životnih u hladnoj i promišljenoj glavi iskusnog filmskog producenta. 

Dječak sa dronom i moja Mihaeala valjda još imaju šansu da žive svoje živote, da imaju svoju životnu priču, prije nego dobiju gotovu, našu priču, prije nego ih naučimo na kojoj su strani, ko su naši, a ko njihovi. Prije nego ih natovarimo dobro pripremljenim teretom istorije i prošlosti. Prije nego počnemo sve po starom. Sve je do nas. 

Ili ćemo izabrati da mrtve oplačemo, ljudski i bezuslovno, i da onda izaberemo život, jedini koji imamo. Ili ćemo biti beskonačno tupav ljudski materijal za minut krvave priče u televizijskom dnevniku dosadnih, a uspješnih zemalja. 

Trećeg nema, pa kako nam bude, rođaci. 

 

English version : Aleksandar Trifunović: Srebrenica, A Boy and A Drone

BUKA ARHIVA

 

 

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.