U malom olimpijskom gradu Lilehamer u Norveškoj, razgovarao sam sa tamošnjim policajcem i njegovim načelnikom.
Bilo je jednostavno pričati s njima, policijac je stasiti momak sa naših prostora i lako je poredio našu policiju i ovu za koju sada radi. Nasmijani i vedri ljudi, pristupačni.
Ljubazno odgovaraju na svako pitanje.
Ključno je, rekao mi je on, da je glavna filozofija norveške policije u tome da ne izgubi građanina kojeg sankcioniše, da on sam mora da razumije i shvati gdje je napravio grešku i da zajedno rade na tome da je ne ponovi. Sila se primjenjuje u ekstremnim situacijama.
Jedan drugi naš čovjek mi je to i praktično potvrdio, dok smo se vozili od Osla do Lilehamera, oko 1. sat nakon ponoći. Išao je iza vozila koje se kretalo brzinom od 80km na sat. Nikog osim nas nije bilo na putu, a na toj trasi nema mnogo naselja i put je pregledan, bez krivina, pravac gotovo. Nikad nisam vidio policijsko auto na toj trasi. Pitao sam ga: "Pa, što ga ne prestigneš, ovaj baš vozi sporo?" Objasnio mi je da je ograničenje 80 i ako bi prestigao auto ispred nas, šansa da bi taj vozač zvao policiju i to prijavio je ogromna. "Jer ja ne ugrožavam sebe takvom vožnjom, nego i druge", rekao mi je prosvijećeno.
Saobraćajne kazne se rijetko izriču, ali su veoma visoke. A ako neko uporno ponavlja isti prekršaj, ide na psihijatrijski pregled, a vrlo često i na liječenje.
Ako imate tu sreću da naveče izlazite u Oslo vikendom, vidjećete pred posjećenim klubovima ljude u fluorescentnim prslucima, koji stoje ispred klubova. Zbog pijanstva su kažnjeni društveno odgovornim radom i čekaju pred klubovima da pomognu pijanim ljudima da dođu do taksija ili da ih spriječe da uđu u sopstveno auto u takvom stanju.
Mogli bi štošta naučiti iz skandinavskog iskustva policajci sa Balkana kako da se ophode prema građanima, ali i obrnuto, građani bi mogli naučiti kako da se odnose prema policiji. Jer i jednima i drugima je cilj da živimo bolje, da se osjećamo sigurno, a niti policija to može sama obezbijediti, niti mi to možemo bez njih.
Globalna istraživanja kažu da je Norveška najbolja zemlja za život.
U čemu je tajna? Odgovor je jednostavan - najbitnija stvar u ovoj zemlji su ljudi, prvo kao pojedinci - onda kao Norvežani. Sve je podređeno običnom čovjeku, pa su i administrativni centri u opštinama veći od zgrada državne administracije.
Možda bi se norveški sistem najlakše mogao objasniti čuvenom krilaticom njihovog dugogodišnjeg premijera Einara Gerhardsena: " Odradi svoju obavezu, pa traži svoje pravo."
