Ante Tomić: Genijalac Nikola Tesla ipak se prerano počeo radovati

Kakva je gorka ironija da je još 1896. Tesla odveo struju od Niagarinih slapova do Buffala, a da ona ni dandanas, 125 godina kasnije, nije došla do njegovog naroda oko Vrginmosta

Ante Tomić / 05. Januar 2020

Točno se zna kad je počelo moderno doba čovječanstva, bilo je to u jednom nepojmljivo kratkom odsječku vremena, kad su u ponoć 16. studenog 1896. godine spustili prekidač u hidroelektrani na slapovima Niagare i jedva treptaj kasnije, u gradu Buffalu, zasjale žarulje. Struja koja je iz pogona, sagrađenog po revolucionarnim zamislima Nikole Tesle, visokonaponskim dalekovodom munjevito jurnula između dvije točke međusobno udaljene dvadesetak kilometara, nije u osnovi drugačija od struje koja danas osvjetljava naše domove, pokreće vešmašine, usisivače, televizore i štednjake. U jednom kliku otprije stotinu dvadeset pet godina sadržane su milijarde klikova koje svakodnevno, često bez razmišljanja, mehanički čine svi ljudi na Zemlji.

Nikola Tesla naslućivao je razmjere svog podviga. “Mnogo je spomenika prošlih stoljeća”, zapisao je nešto kasnije, “imamo palače i piramide, grčke hramove i kršćanske katedrale. U njima je vidljiva snaga ljudi, veličina naroda, ljubav prema umjetnosti i vjerska pobožnost. Ali spomenik na Niagari ima nešto svoje, više je u skladu s našim sadašnjim mislima i težnjama. To je spomenik vrijedan našeg znanstvenog doba, istinski spomenik prosvjetljenja i mira. Označava podčinjavanje prirodnih sila u službi čovjeku, prekid barbarskih metoda, oslobađanje milijuna iz oskudice i patnje”.

Ako vam se ove Tesline riječi čine nešto pretjerane i neskromne, pogledajte satelitske snimke bezbrojnih sićušnih točkica svjetla na tamnoj strani našeg planeta. Televizijski sportski novinari, često površni i slabo obrazovani razmetljivci, ističu kako je jedna mala Hrvatska, a svi bez iznimke, primijetili ste svakako, sa silnim domoljubnim ganućem ponavljaju tu frazu, kako je dakle “jedna mala Hrvatska” dala nesrazmjerno mnogo vrhunskih golmana, stopera, prednjih bekova, stražnjih veznih i upravo genijalnih centarfora. No, to i nije nekakva izvanredna rijetkost, sjetite li se Nikole Tesle.

Kolika je zaista vjerojatnost da se u jednoj provinciji nekadašnje Austro-Ugarske, na samom rubu Carstva, u siromašnoj, nepismenoj, zapuštenoj Vojnoj krajini, u nekakvom Smiljanu pored Gospića, u pizdi materinoj, da oprostite na izrazu, rodio jedini, u cijeloj povijesti ljudskog roda, čije se životno djelo vidi iz svemira? I da je on, k tome, Srbin, pravoslavac. Nigdje se pouzdano nije dogodilo ništa slično, da je jedna mala etnička zajednica, jedna skrajnuta i obespravljena nacionalna i vjerska manjina dala većeg čovjeka. Čovjeka koji je porodio moderno doba.

Morate se nasmijati kad čujete nešto tako blesavo. Ali, čekajte, vic nije gotov. U istoj toj Vojnoj krajini, u Kordunu, Baniji, Lici i dijelovima Dalmacije, oko Donjeg Lapca, Knina i Vrlike, mnogi od Srba još se griju i kuhaju na drva, na špaheru ugriju malo vode kad se požele okupati, na škrtom svjetlu petrolejki šapuću svoje pravoslavne molitve, kao u stara doba, dok je Turska još bila iza brda, a hajduci pljačkali trgovačke karavane. Tjednik Novosti u broju od petka na dvije strane donosi priču o nevoljnicima koji žive u zabačenim selima izvan električne mreže ili se sporo i mučno uključuju u nju, koji gledaju žarulju kao čudo, a pred sivom kutijom s osiguračima i crveno naslikanom munjom padaju na koljena kao pred ikonom svetog Vasilija.

Na početku 2020. godine, pa i prije ovih izbora u nedjelju, vrijedi to svakako pročitati i zamisliti kakva je gorka ironija da je još u studenom 1896. Nikola Tesla u jednom nepojmljivo kratkom odsječku vremena, u treptaju, odveo struju od Niagarinih slapova do Buffala, a da ona ni dandanas, stotinu dvadeset pet godina kasnije, nije došla do njegovog naroda oko Vrginmosta. U srpskim selima poput Divosela, zamislite, jedva deset kilometara od Smiljana, uzalud podižu i spuštaju prekidač, klik, klik, klik... ništa!

Dobro, struje je jednom bilo, ali je onda bio rat. Idioti su prepilili stupove, katkad da ukradu bakrene žice i prodaju ih za beznačajan novac kao sekundarnu sirovinu, a katkad možda tek onako, nizašta, iz gole zlobe prema susjedima pogrešne vjere i nacije. Od toga vremena rijetki Srbi povratnici čuče u mraku čekajući da se Lada Niva s grbom elektrodistribucije zaustavi u visokoj travi u njihovom dvorištu. Već se gotovo četvrt stoljeća spremaju da kavom i rakijom počaste električare u kombinezonima, a obično su stariji ljudi i mnogi neće vidjeti taj svečani i lijepi dan. Neće ih obasjati svjetlo progresa. Umrijet će čekajući da se, kako kažu, promijeni politička klima, da se steknu uvjeti. Jer, znate i sami, rane su još svježe.

Čak i kada se u Zagrebu premijer i ministar s predstavnicima Samostalne demokratske srpske stranke dogovore o ponovnoj elektrifikaciji zabačenih srpskih sela, to se na nižim razinama sporo i nevoljko provodi. Lokalnim se vlastima ne žuri.

Ako i imaju novac da razvuku bakrenu žicu do srpskih kuća, znate i sami, prije će ga podijeliti župnicima ili dati za nagradni fond nekakvog malonogometnog turnira branitelja. Moderno doba, ako njih pitate, nikad ne mora doći do njih u Donji Lapac i Gospić. Ni Hrvatima ni Srbima. Jer, oni zapravo nisu drugačiji. Ako im na stropovima i svijetle žarulje, gusti je mrak u njihovim nacionalističkim tikvama. Nikola Tesla prerano se počeo radovati. Koliko god bismo željeli da 2020. bude godina prosvjetljenja i mira, podčinjavanja prirodnih sila službi čovjeku, prekida barbarskih metoda, oslobađanja milijuna iz oskudice i patnje, ne treba se previše zanositi, to se vjerojatno ipak neće dogoditi.

 

Izvor: Jutarnji list


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.