Ala, ko ovo more platit”, uzdiše zadovoljno koronavirus. Dalmacija mu je, kaže, divota jedna. Na čvoru crne smrče koronavirus vazdan pjeva, koliko god ga grlo nosi, “Vela Luku, mala, ne zaboravi” i “u Bašku Vodu da ljubin te ja, u Bašku Vodu da sunce mi sja”. I svaki dan ga je sve više. Uskoro će biti više bolesnih nego noćenja. Koronavirus je luđi od Blanke Vlašić, on obara sve rekorde!
Premda Krunoslav Capak i društvo iz Nacionalnog stožera civilne zaštite svakodnevno, požrtvovno i samoprijegorno rade na njegovom iskorjenjivanju, on je svaki dan sve snažniji. Nevolja je možda da obično nije tamo gdje ga traže pametnjakovići iz Stožera. Capak i društvo, primjerice, naprave raciju u noćnim klubovima, a koronavirus im se vragolasto javi: “Juuuhuuu, momci!” s mise zornice u crkvi Presvetog Otkupitelja.
Tjednima slušamo kako su nas turisti upropastili, kako širenje bolesti imamo zahvaliti mlađim gostima koji iza ponoći s plavim koktelima u rukama tresu sisama i guzicama, ali to očito nema mnogo veze sa stvarnošću. Razmjerni rast turizma i koronavirusa nije uopće izvjestan kako se Krunoslavu Capaku čini.
Istra, koja ima više gostiju, a manje zaraženih od Dalmacije, dosta uvjerljivo opovrgava teoriju. Zatim, ni u samoj Dalmaciji ne vidimo da zaraza divlja u turističkim mjestima. Nigdje je uz more nema kao u zaleđu, u Imotskom. U Zmijavcima je, istina, u posljednjih nekoliko godina sagrađeno mnogo vila s bazenima, ali da koronavirus ide uokolo u kupaćim gaćama i japankama, prije bismo ga ipak, složit ćemo se, očekivali u Korčuli i Hvaru.
Capak i društvo trebali bi pozornije pratiti gdje se otvaraju žarišta i shvatiti da gosti, a posebno strani, nisu ništa krivi. Mi smo sami, s našim domaćim feštama i pučkim pobožnostima, zajebali sve što se zajebat dalo.
